Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2189/06 (S. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2189/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP 2189/06, rješavajući zahtjev Safeta Busuladžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Safeta Busuladžića za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da obustavi postupak protivizvršenja u izvršnom postupku, broj I-3036/05, radi vraćanja Jasmine Tihić u posjed i mirno korištenje stana koji se nalazi u Sarajevu u ul. Patriotske lige broj 31.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Busuladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 18. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine. U dopuni apelacije od 27. novembra 2006. godine, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da obustavi protivizvršenje u izvršnom postupku, broj I-3036/05 po prijedlogu Jasmine Tihić (u daljnjem tekstu: drugotužena - tražiteljica protivizvršenja), radi vraćanja u stan, do okončanja postupka po apelaciji.

2. Apelant je, 23. decembra 1996. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotužene - tražiteljice protivizvršenja kojom je zatražio da se utvrdi da je ništavo rješenje Komande Garnizona Sarajevo, broj 602 od 2. septembra 1967. godine, kojim je Enveru Tihiću, pokojnom suprugu drugotužene - tražiteljice protivizvršenja, dodijeljen dvosoban stan koji se nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu u ulici Patriotske lige br. 31, te da se iseli iz stana koji je vlasništvo apelanta i da ga preda slobodnog od ljudi i stvari uz naknadu troškova parničnog postupka pod prijetnjom izvršenja. Apelant je u obrazloženju tužbe naveo da je vlasnik stana u kome stanuje drugotužena - tražiteljica protivizvršenja, te da je prilikom kupovine kuće utvrdio da u jednom stanu kuće stanuje drugotužena - tražiteljica protivizvršenja, na osnovu rješenja pravnog prednika prvotužene, te da je kuća uvijek bila isključivo vlasništvo privatnog lica.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine, utvrđeno je da je ništavo rješenje Komande garnizona u Sarajevu, broj 602 od 2. septembra 1967. godine, kojim je pravni prednik prvotužene dodijelio Enveru Tihiću, pokojnom suprugu drugotužene - tražiteljice protivizvršenja, dvosoban stan koji se nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu u ulici Patriotske lige br. 31. Istom presudom je naloženo drugotuženoj - tražiteljici protivizvršenja, supruzi umrlog Envera Tihića, da se iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu slobodnog od ljudi i stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.330,00 KM.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine, revizija prvotužene i drugotužene - tražiteljice protivizvršenja je uvažena, presuda Kantonalnog i Općinskog suda je preinačena i tužbeni zahtjev apelanta je odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su revizije dozvoljene i osnovane, te da je primjenom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud ocijenio da reviziju treba dopustiti bez obzira što vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), jer bi odlučivanje u ovoj pravnoj stvari moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je konstatovao da iz utvrđenja nižestepenih presuda slijedi da se sporni stan nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu u ulici Patriotske lige br. 31, koju je apelant kupio na osnovu kupoprodajnog ugovora od 30. oktobra 1996. godine i uknjižio se u zemljišnoj knjizi kao njen vlasnik sa 1/1. U tom stanu od 1967. godine stanovao je suprug drugotužene - tražiteljice protivizvršenja Enver Tihić i to na osnovu rješenja pravnog prednika prvotužene – Komande garnizona Sarajevo, broj 602 od 2. septembra 1967. godine, o dodjeli stana na korištenje. Enver Tihić umro je 20. decembra 1996. godine, a u stanu je ostala drugotužena - tražiteljica protivizvršenja koja se u njemu nalazi od zaključenja braka sa Enverom Tihićem 17. juna 1977. godine.

5. Vrhovni sud je naglasio da je apelant u ovoj pravnoj stvari tužbu za iseljenje podnio 23. decembra 1996. godine Općinskom sudu tvrdeći da drugotužena - tražiteljica protivizvršenja u spornom stanu stanuje bez pravnog osnova, jer njen pokojni suprug nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini, a rješenje o dodjeli stana apelant smatra ništavim jer je stan i u vrijeme dodjele bio privatno vlasništvo pa njegov davalac na korištenje nije mogla biti Vojna komanda tj. pravni prednik prvotužene. Vrhovni sud je dalje konstatovao da su nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu prihvatajući da se pokojni Enver Tihić, suprug drugotužene - tražiteljice protivizvršenja, u stan uselio bespravno te da sa vlasnikom stana nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana, pa su rješenje Komande garnizona Sarajevo, broj 602 od 2. septembra 1967. godine ocijenili kao nezakonito, iz razloga što Komanda garnizona nije bila vlasnik stana.

6. Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme donošenja pomenutog rješenja bio na snazi Zakon o stambenim odnosima – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZSO, «Službeni list SFRJ», broj 11/66) u kojem je u članu 122. bilo propisano da nadležna Vojna komanda ima, do kraja 1970. godine, isključivo pravo davanja na korištenje onih stanova u kojima na dan 18. marta 1965. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZSO («Službeni list SFRJ», broj 10/65), stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u JNA. Vrhovni sud je konstatovao da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je Enver Tihić, suprug drugotužene - tražiteljice protivizvršenja u vrijeme dodjele stana bio građansko lice u službi JNA, te da je prije njega u istom svojstvu u spornom stanu stanovao Branko Đurković i to od 1. augusta 1965. godine, a prije njega još jedno lice.

7. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je rješenje Komande garnizona Sarajevo, broj 602 od 2. septembra 1967. godine nezakonito, jer je ono u cijelosti doneseno u skladu sa odredbom člana 122. tada važećeg ZSO. Vrhovni sud je konstatovao da je tačno da suprug drugotužene - tražiteljice protivizvršenja nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenoj svojini kako je to predviđeno u tački 2. spornog rješenja Komande garnizona Sarajevo o dodjeli stana, a takav ugovor nije nikada zaključio ni sa privatnim vlasnicima stana. Vrhovni sud se pozvao na praksu Vrhovnog suda (Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 1/05-

19) prema kojoj se usmeni ugovor o korištenju valjanog zakonskog akta (rješenja o dodjeli stana na korištenje) koji je u cijelosti izvršavan (stan predat na korištenje, a nosilac stanarskog prava plaćao stanarinu) iako nije zaključen u pismenom obliku smatra punovažnim. Prema dokazima provedenim u nižestepenom postupku – priznanicama o plaćenoj stanarini, poštanskim uplatnicama, pismenoj prepisci ranijih vlasnika stana i njihovih nasljednika sa drugostepenim – nedvojbeno slijedi da je ugovor o korištenju stana u cijelosti izvršavan dugi niz godina sve od 1967. godine pa negdje do 1996. godine, kada je stan kupio apelant.

8. Po ocjeni Vrhovnog suda nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je drugotužena - tražiteljica protivizvršenja bespravno uselila u sporni stan i da kao bračni drug pokojnog Envera Tihića nema stanarsko pravo na spornom stanu. Sud je konstatovao da prema odredbama člana 2. stav 2. važećeg ZSO građanin koji je do stupanja na snagu ZSO («Službeni list SRBiH», broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koja su tim zakonom predviđena za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnika stana, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Vrhovni sud je naglasio da prema odredbama člana 2. stav 3. sada važećeg ZSO stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji je predviđen zakonom. Zbog toga apelant nema pravnog osnova da traži iseljenje drugotužene - tražiteljice protivizvršenja iz spornog stana samo zato što je on njegov vlasnik. Na spornom stanu drugotužena - tražiteljica protivizvršenja je stekla stanarsko pravo pa apelantu kao vlasniku stana pripadaju samo prava čl. 55, 56. i 57. stav 2. ZSO («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89, «Službeni list RBiH», broj 2/93 i «Službene novine FBiH», br. 11/98 i 19/99).

9. Drugotužena - tražiteljica protivizvršenja je 12. juna 2006. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za protivizvršenje u izvršnom postupku, broj I-3036/05, kojim zahtjeva od Općinskog suda da se u izvršnom postupku naloži apelantu da je vrati u posjed i mirno korištenje spornog stana iz kojeg je iseljena na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda, broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenim presudama, ističe da je u pitanju privatna imovina koju je nezakonito okupirala bivša JNA, te da je stoga Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe ZSO iz 1966. godine («Službeni list SFRJ», broj 11/66). Apelant također navodi da je revizija prvotužene izjavljena na presudu Kantonalnog suda, broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine, neblagovremena.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

12. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

13. U konkretnom slučaju sadržaj apelacije ukazuje na moguća ozbiljna kršenja ljudskih prava a kako iz činjenica kojima raspolaže Ustavni sud jasno proizilazi da je apelant vlasnik kuće u kojoj se nalazi sporni stan, a da je drugotužena - tražiteljica protivizvršenja ušla u posjed svoje kuće koja se nalazi u Počitelju, sasvim je izvjesno da bi donošenjem rješenja o protivizvršenju u izvršnom postupku, broj I-3036/05 radi vraćanja drugotužene – tražiteljice protivizvršenja u posjed spornog stana u ovoj fazi razmatranja apelacije apelant mogao pretrpiti nenadoknadivu štetu. S druge strane, Ustavni sud ne vidi blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj, niti drugačiji način efikasnije zaštite prava apelanta u ovom predmetnom slučaju. Stoga, iznesene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim za procjenu kako su ispunjeni uvjeti da, do donošenja konačne odluke, privremeno obustavi postupak protivizvršenja u izvršnom postupku Općinskog suda, broj I-3036/05 radi vraćanja u sporni stan drugotužene - tražiteljice protivizvršenja.

14. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović