Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3159/06 (M. i N. L.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3159/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2006. godine, u predmetu broj AP-3159/06, rješavajući zahtjev Milene i Nikole Liović, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se zahtjev Milene i Nikole Liović za donošenje privremene mjere, kao nesnovan.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena i Nikola Liović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 27. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000097 od 22. avgusta 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Kantonalni sud je presudom, broj K-4/01 od 21. avgusta 2002. godine, apelante oglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio apelanticu Milenu Liović na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a apelanta Nikolu Liovića na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. avgusta 1999. godine do 12. novembra 1999. godine. Na osnovu člana 110. KZ FBiH Kantonalni sud je odlučio da se od apelanata se solidarno oduzme imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela i to u ukupnom iznosu od 5.230,070,30 KM.

3. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedene presude izjavili apelanti i Kantonalni tužilac u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužilac), Vrhovni sud je rješenjem, broj Kž-533/02 od 12. marta 2003. godine, djelimično uvažio žalbe apelanata i povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, ukinuo presudu Kantonalnog suda, broj K-4/01 od 21. avgusta 2002. godine, i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom, broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine, apelanticu Milenu Liović oglasio krivom za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. KZ FBiH («Službene novine FBiH», broj 43/98) u vezi sa stavom 1. tačka 3. istog člana, a apelanta Nikolu Liovića oglasio krivim za krivičo djelo zloupotreba ovlastiu gospodarstvu iz člana 259. stav 2. KZ FBiH u vezi sa stavom 1. tačka 3. istog člana, te u vezi sa članom 25. istog zakona, pa ih oboje osudio na kazne zatvora od po jedne godine i šest mjeseci. Apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. avgusta 1999. godine do 12. novembra 1999. godine. Na osnovu člana 110. KZ FBiH Kantonalni sud je odlučio da seod apelanata se solidarno oduzme imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela i to u ukupnom iznosu od 6.363.599,28 KM.

5. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedene presude izjavili branitelji apelanata i Kantonalni tužilac, Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Kž-06-000097 od 22. avgusta 2006 godine, odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužioca, a djelimično uvažio žalbe branitelja apelanata i u odluci o oduzimanju imovinske koristi ukinuo presudu Kantonalnog suda, broj K-2/03 od 23. decembra 2005 godine i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su izreka i obrazloženje prvostepene presude jasni i razumljivi, da između njih nema protivrječnosti a za odlučne činjenice navedeni su valjani razlozi. Prvostepenom presudom nije povrijeđen identitet optužbe i presude, jer učinjenom preinakom u činjeničnom opisu djela nije promijenjeno predmetno djelo ni činjenično ni pravno na štetu apelanata. U odnosu na žalbeni prigovor branitelja apelanata, da je prvostepenom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud navodi da je nesporno utvrđeno da je preduzeće «Triko-trade» u navedenom vremenskom periodu bilo registrovano na ime apelantice Milene Liović, a da je apelant Nikola Liović, kao suprug Milene Liović, u tom periodu poslovao u ime i za račun tog preduzeća, tako što je u više navrata u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu kupovao naftu i druge naftne derivate te ih plaćao u gotovom novcu, što je bilo protivno zakonu, a potom tako kupljenu naftu preprodavao drugima, također za gotov novac. Apelantica Milena Liović, navodi dalje Vrhovni sud, kao vlasnik i direktor preduzeća nije osigurala da se sav ostvareni promet evidentira u knjigovodstvenim i finansijskim knjigama, zbog čega nije ni izvršen obračun naplate poreza i drugih fiskalnih obaveza u navedenom iznosu. Ove odlučne činjenice proizilaze iz materijalnih dokaza u spisu, posebno iz nalaza i mišljenja saslušanih vještaka finansijske struke, čiji nalaz i mišljenje nisu u bitnome dovedeni u pitanje ni žalbama apelanata, imajući pri tome u vidu i navedene nesporne činjenice. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud za donesenu odluku naveo valjane razloge i detaljno ih obrazložio, te smatra neosnovanim žalbene razloge o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđen ni krivični zakon na štetu apelanata jer prema činjeničnom i pravnom opisu utuženih krivičnih djela, iz izreke prvostepene presude, proizilaze sva zakonska obilježja krivičnog djela zloupotrebe ovlasti iz privrede iz člana 259. stav 2. ZK FBiH. Na kraju, Vrhovni sud zaključuje da su izrečene kazne zatvora primjerene i adekvatne prirodi i težini počinjenih krivičnih djela, jačini povrede zaštićenog dobra, stepenu krivice apelanata, te okolnostima pod kojima su krivična djela počinjena, kao i da se i s takvim kaznama može postići kako posebna tako i opća svrha kažnjavanja. U odnosu na žalbene navode apelanata da je izreka prvostepene presude proturječna, a time i nerazumljiva u dijelu kojim se apelantima solidarno oduzima imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, Vrhovni sud ove navode smatra osnovanim. Naime, prema činjeničnom opisu predmetnog krivičnog djela utvrđeno je i presuđeno da je protupravna imovinska korist pribavljena za preduzeće «Triko-trade» iz Odžaka, ali prvostepeni sud tu protivravnu imovinsku korist ne oduzima od «Triko-trade» kao pravne osobe kojoj je pribavljena ta imovinsko-pravna korist,već od apelanata kao fizičkih osoba, kojima, prema prvostepenoj presudi, izvršenjem navedenog krivičnog djela nije pribavljena nikakva protivpravna imovinska korist. Zbog očite kontradiktornosti izreke prvostepene presude u tom dijelu, koja je nejasna i nerazumljiva, Vrhovni sud je ukinuo u tom dijelu prvostepenu presudu i vratio na ponovno odlučivanje.

7. Nakon toga, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navode da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima koje sud uopšte nije izveo, jer je neposredno izveo dokaz saslušanjem svjedoka Bogdana Kušljića, a po «saglasnosti stranaka» pročitani su «iskazi svjedoka koji su saslušavani u toku postupka u istrazi po zamolnicama i na glavnim pretresima». Dakle, na nezakonitim dokazima sud je zasnovao svoju presudu, a ove nezakonitosti nisu otklonjene ni drugostepenom presudom. Naime, navode dalje apelanti, ponovni postupak je vođen pred potpuno izmijenjenim vijećem i pred novim predsjednikom prvostepenog vijeća, te su se svi dokazi morali ponovo izvesti, pa je na ovaj način povrijeđeno načelo neposrednosti. Apelanti smatraju da im je na ovaj način uskraćeno i pravo da se izjasne o dokazima koji nisu izvedeni neposredno kao i pravo da ispituju svjedoke prilikom neposrednog izvođenja dokaza. Dalje, apelanti navode da je prvostepena presuda nepotpuna i neistinito iznosi sadržinu iskaza na glavnom pretresu svjedoka Bogdana Kušljića. Apelanti smatraju da se redovni sudovi nisu pridržavali načela reformatio in peius iz člana 371. Zakona o krivičnom postupku, jer su u prethodnom postupku apelanti oglašeni krivim za krivično djelo iz člana 358. stav 3. KZ FBiH, dok su pobijanim odlukama oglašeni krivim za krivično djelo iz člana 259. KZ FBiH. Apelanti navode da povredu prava na pravično suđenje vide i u tome što je na glavnom pretresu odbijen dokazni prijedlog apelantice Milene Liović za izvođenje dokaza uvidom u izvještaj Hipo Alpe Adria Bank i dopunu vještačenja. Dalje navode da se zaključak pobijanih presuda zasniva na dokazu-nalazu i mišljenju vještaka finansijsko-ekonomske struke Rašide Beširević, koji je potpuno defektan, jer je u svom nalazu izvršila računski obračun uskraćenih poreza i drugih fiskalnih davanja, bez pouzdanog osvrta o činjenici koji subjekt bi bio zakonski obveznik tih obaveza. Apelanti ističu da je krivično djelo zloupotrebe položaja u privredi po svojoj zakonskoj dispoziciji u izvjesnom smislu djelo blanketne prirode, jer radnja iz člana 259. stav 2. tačka 3. KZ FBiH inolvira da je subjekt u kojem radi odgovorno lice, zakonski obveznik tih fiskalnih davanja, a to u nalazu vještaka a i u razlozima pobijanih presuda nije navedeno, te su pobijane presude nezakonite i u pogledu primjene materijalno krivičnog zakona. Apelanti predlažu, a obzirom da je osporena presuda Kantonalnog suda pravosnažna u pogledu odluke o kriivičnoj odgovornosti i izrečenoj sankciji zatvora, da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgodu izvršenja pravosnažnog dijela presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, jer bi njenim izvršenjem moglo doći do nenadoknadive štete za apelante.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto predlaže donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, garantirano članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da, u skladu sa pozitivno-pravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije, izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

13. Apelanti u apelaciji nude navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuju svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelanti ne nude nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navode konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelanti smatraju da njihovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelanti, kao što je već rečeno, nisu ponudili razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

14. Nadalje, iz apelacije proizilazi da apelanti nisu podnijeli molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora nadležnom sudu, iako to pravo mogu ostvarivati i u postupku pred redovnim sudom koji je nadležan za izvršenje kazne zatvora. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3159/06 (M. i N. L.) | Sudska praksa | Aktio