Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/05 (J. F.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2155/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2155/05, rješavajući apelaciju Jasmina Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Fejzića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-20/05 od 25. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici, broj P-597/04 od 24. novembra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana u II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Fejzića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-20/05 od 25. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenica, broj P-597/04 od 24. novembra 2004. godine, u odnosu na pravo na rad zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 20. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-20/05 od 25. avgusta 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 597/04 od 24. novembra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. novembra 2005. godine te 24. januara i 1. februara 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-597/04 od 24. novembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tuženi JP «Grijanje» Zenica uznemiravao-smetao apelanta u zadnjem faktičnom posjedu stambeno-poslovne zgrade, a na način što je probio temelje kuće, postavio glavne cijevi grijanja na nepropisan način bez saglasnosti svih suvlasnika s ciljem ostvarivanja imovinske koristi ne uzevši u obzir da svojim činom i dalje ugrožava stabilnost i sigurnost objekta koji je u privatnom vlasništvu apelanta, da se utvrdi da daljnjim radom tj. distribucijom toplotne energije i dalje ugrožava apelanta, tj. njegovo pravo na mirno uživanje kako stambenog tako i poslovnog prostora, te da se tuženom naloži da se uzdrži da na ovakav način i dalje uznemirava apelanta u posjedu i mirnom korištenju stambeno-poslovne zgrade i izmjesti svoje instalacije, plati nanesenu štetu, kao i da plati troškove parničnog postupka, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja i izricanja novčane kazne.

3. U obrazloženju ovog rješenja sud je konstatirao da shodno članu 82. Zakona o vlasničko pravnim odnosima posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje učinitelja a najdalje u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja, te je konstatirao da je apelantova tužba blagovremena budući da je ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 15. aprila 2004. godine a da je tužba sudu podnesena 13. maja 2004. godine. Sud je konstatirao da je apelant ulazeći u posjed predmetnog poslovnog prostora zatekao glavne cijevi instalacije centralnog grijanja–toplovod za koji se ne zna kad je izgrađen, tako da on nije bio prethodno u posjedu niti su nakon njegovog ulaska u posjed postavljene cijevi, te je sud zaključio da nije nastalo smetanje od srane tuženog na način kako je to apelant naveo. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete sud nije ni razmatrao jer taj dio zahtjeva nije obrazložen.

4. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-20/05 od 25. avgusta 2005. godine, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Sud je naveo da je iz postupka koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja nesporno da su instalacije centralnog grijanja–toplovod postavljene 1989. godine u predmetnom poslovnom prostoru, koji je vlasništvo Općine Zenica sa kojom je apelant 8. aprila 2004. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u viđenom stanju u koji prostor je ušao 15. aprila 2004. godine. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je utvrdio da apelant nama aktivnu legitimaciju u ovom sporu budući da su instalacije u predmetnom poslovnom prostoru postavljene petnaest godina prije apelantovog ulaska u posjed predmetnog objekta. Kantonalni sud je dalje konstatirao a vezano za blagovremenost tužbe da subjektivni rok za sudsku zaštitu od trideset dana od saznanja za smetanje i učinitelja mora biti u objektivnom roku od jedne godine od izvršenog smetanje te isti dakle ističe najkasnije istekom objektivnog roka. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o trajnom smetanju rok za blagovremenost tužbe zbog smetanja posjeda računa se od početka ovakvog stanja tj. od postavljanja instalacija centralnog grijanja. Obzirom da su instalacije postavljene 1989. godine a tužba podnesena 2004. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogriješio kad je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan umjesto da je isti odbacio kao neblagovremen, u smislu člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ali budući da je rezultat za apelanta isti Kantonalni sud nije preinačio prvostepeno rješenje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno «pravo na stan i stanovanje (zaštita prava svojine)» te Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad. U apelaciji apelant navodi hronologiju događaja vezanu za dobivanje u zakup i ulazak u posjed predmetnog poslovnog prostora te hronologiju događaja vezanu za pokretanje i tok sudskog postupka okončanog osporenim rješenjima. Apelant navodi da je suvlasnik kuće u kojoj se nalazi navedeni poslovni prostor, da nepropisno postavljene instalacije-toplovod izazivaju vlagu ne samo u predmetnom poslovnom prostoru već i cijelom objektu, te budući da je on jedan od suvlasnika na cijelom objektu a ne samo zakupac predmetnog poslovnog prostora, smatra da je aktivno legitimisan u navedenom sudskom postupku, da je tražio da se utvrdi ništavost projektne dokumentacije, te da je sud trebao tuženom «naložiti da otkloni štetne posljedice koje izazivaju toplovodi, te da na primjeren, odnosno tehnički ispravan način otklone i opasnosti od eventualne štete».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Dalje, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli razloge za takve odluke. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. Naime, iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nesporno je da se u apelantovom slučaju radi o tužbi zbog smetanja posjeda te Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi, krečući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, predmetni spor riješili primjenom odredbi Zakona o vlasničko–pravnim odnosima. Ovo stoga što je članom 2. stav

1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Ustavni sud dalje konstatuje da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete sud nije ni razmatrao jer taj dio tužbenog zahtjeva nije obrazložen, te da apelant u žalbi i nije prigovarao na taj dio odlučenja. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je prema članu 426. ZPP u parnicama zbog smetanja posjeda isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na koje se poziva apelant pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na rad ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/05 (J. F.) | Sudska praksa | Aktio