Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/05 (R. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2182/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2182/05, rješavajući apelaciju Refika Suljkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Suljkića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-845/05 od 23. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-322/03-M od 29. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refik Suljkić, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa advokat Milenko Petković, podnio je 26. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-845/05 od 23. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-322/03-M od 29. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-322/03-M od 29. aprila 2005. godine, obavezan je tuženi «Natron» d.d. Maglaj da apelantu isplati iznos od 1.205,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 21. maja 2000. godine do isplate te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,70 KM, u roku 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant tužbu podnio 3. avgusta 2001. godine, a da je konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da mu na ime otpremnine isplati iznos od 6.028,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2000. godine do isplate zasnivajući svoj zahtjev na odredbi člana 143. stav 4. Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 43/99, u daljnjem tekstu: ZOR), budući da je taj zakon bio na snazi na dan prestanka apelantovog radnog odnosa. Navedenom zakonskom odredbom je bilo propisano da uposleniku pripada pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije BiH u prethodna tri mjeseca do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu još najmanje jednu polovicu prosječne plaće. Sud je konstatirao da među strankama nije sporan osnov postavljenog tužbenog zahtjeva ali da je sporna visina. Sud je zaključio da se u apelantovom slučaju primjenjuje novelirani član 143. st. 4. i 5. ZOR («Službene novine FBiH», broj 32/00), kojim je propisano da se otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje osiguraniku na ukupan staž osiguranja, a da se utvrđuje množenjem prosječne plaće sa koeficijentom, da se na apelanta obzirom na godine staža osiguranja primjenjuje koeficijent 3,00 te je utvrdio da apelantu pripada otpremnina u iznosu od 1.205,71 KM. Obrazlažući svoju odluku sud je naveo da se na apelantov slučaj ne može primijeniti visina otpremnine koja je predviđena prvobitnim tekstom člana 143. stav 4. ZOR jer je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. ZOR. Sud je konstatirao da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, da je apelant tužbu podnio 3. avgusta 2001. godine, dakle nakon stupanja na snagu ovog zakona, te je apelantu dosudio otpremninu u skladu sa noveliranim članom 143. ZOR, a odbio ga sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-845/05 od 23. septembra 2005. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, na iste pravilno primijenio materijalno pravo navodeći konkretne materijalno pravne norme i dajući jasne i potpune razloge na osnovu kojih je donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Sud je konstatirao da je odluka zasnovana na noveliranoj odredbi člana 143. st. 4. i 5. ZOR, da pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti niti je sadržajem žalbe dovedena u pitanje zakonitost prvostepene presude. Sud je zaključio da su neosnovani i navodi žalbe prema kojim prvostepeni sud kod odlučivanja nije primijenio relevantne ustavne odredbe i odredbe člana 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. godine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Protokol broj 11 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantu nije uskraćeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom kao i njegovo osnovno ljudsko pravo na pravično suđenje i na zabranu bilo kakve diskriminacije.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelant ponavlja hronologiju događaja vezanu za uspostavu radnopravnog statusa te tok sudskog postupka koji je okončan osporenim presudama. Smatra da sudovi nisu mogli zasnovati svoje odluku na odredbi člana 54. Zakona o uzmjenama i dopunama ZOR odnosno da su trebali primijeniti osnovni a ne izmijenjeni član 143. ZOR. Apelant smatra da ga je tuženik doveo u neravnopravan položaj sa ostalim uposlenicima kojima je rješenje o prestanku radnog odnosa i o pravu na otpremninu donio prije stupanja na snagu Zakona i izmjenama i dopunama ZOR, zbog čega apelant zaključuje da su mu takvim postupanjem povrijeđena naprijed navedena ustavna prava. Apelant dalje navodi da je Federacija BiH noveliranom odredbom člana 143. ZOR odnosno članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR stavila prevelik teret na pojedince odnosno da nije uspostavila pravičnu ravnotežu između javnog i privatnog interesa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelant smatra da su prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu sudovi trebali primijeniti prvobitnu a ne izmijenjenu odredbu člana 143. ZOR.

8. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama ZOR i Zakona o parničnom postupku apelantu dosudili na ime otpremnine iznos naveden u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom te ga odbili sa preostalim dijelom preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanta, da je apelant dakle imao mogućnost da svoj predmet prezentira sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze te da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizilazi da je apelant u odnosu na na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je dalje, imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih žalbeni navodi apelanta nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. Obzirom na odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR kojom je regulirano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. ZOR, te na činjenicu da je ovaj zakon stupio na snagu 7. septembra 2000. godine a da je apelant tužbu podnio 3. avgusta 2001. godine to su po mišljenju Ustavnog suda navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apsolutno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i negovo pravo na imovinu jer je uskraćen da naplati iznos otpremnine koji je po redovnom toku stvari opravdano očekivao a prema zakonskoj odredbi koja je važila u vrijeme prestanka radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

11. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali obzirom da je apelant naveo da je Federacija BiH noveliranom odredbom člana 143. ZOR odnosno članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR stavila prevelik teret na pojedince odnosno da nije uspostavila pravičnu ravnotežu između javnog i privatnog interesa, Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da je lišen prava na imovinu. U vezi ovih apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća da je u okviru svoje nadležnosti uz člana VI/3.c Ustava Bosne i Hercegovine utvrdio da je član 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 32/00), a na kojoj odredbi su zasnovane odluke osporene ovom apealacijom, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je tada konstatirao da Zakonom o izmjenama i dopunama ZOR pravo na otpremninu nije u potpunosti uskraćeno nego je samo reducirano na manji iznos, te je uzevši u obzir tešku ekonomsku situaciju u Federaciji BiH i visoke iznose koji bi se plaćali po ranijoj odredbi člana 143. ZOR, Ustavni sud zaključio da lišavanje imovine koje proizilazi iz novog zakona predstavlja srazmjernu mjeru preduzetu u javnom interesu te da to ne krši pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda broj U-26/00 od 21. decembra 2001. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Vezano za apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da apelant povredu ovog prava vidi u tome što je doveo u neravnopravan položaj sa ostalim uposlenicima kojima je rješenje o prestanku radnog odnosa i o pravu na otpremninu donio prije stupanja na snagu Zakona i izmjenama i dopunama ZOR, te zaključuje da apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu U-26/00 već razmatrao pitanje diskriminacije te da je konstatirao da se situacija zaposlenika na čekanju razlikuje od situacije zaposlenika koji su već dobili otpremninu na osnovu prethodnog zakona, te se ne može smatrati da se ove dvije kategorije osoba nalaze u analognoj situaciji niti da postoji diskriminacija. Razlozi navedeni u toj odluci Ustavnog suda u cjelosti se odnose i na apelantov slučaj. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2182/05 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio