Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2511/06 (Ž. Č.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2511/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2511/06, rješavajući apelaciju Željka Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Čolića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Pžp-06-000 622 od 17. jula 2006. godine i rješenja Suda za prekršaje Derventa, broj P-II-

645/05 od 17. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 25. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Pžp-06-000 622 od 17. jula 2006. godine i rješenja Suda za prekršaje Derventa (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), broj P-II-

645/05 od 17. maja 2006. godine. Apelant je dopunio/precizirao apelaciju 11. septembra a podneskom od 16. decembra 2006. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene odluke do okončanja postupka po apelaciji.

2. Rješenjem Suda za prekršaje, broj P-II-645/05 od 17. maja 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je 17. marta 2005. godine u 19,45 časova u ulici Marije Bursać i 23. aprila 2005. godine u 18,55 časova u Ulici Svetog Save u Derventi, upravljao u saobraćaju putničkim motornim vozilom marke «Ford eskort», reg. Broja 271-J-983 za vrijeme trajanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije upisane u vozačku dozvolu u periodu od 23. februara do 23. maja 2005. godine, čime je učinio prekršaj iz člana 226. stav 1. tačka 37. a u vezi sa stavom 2. i članom 215. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS) pa mu je na osnovu istog propisa, a u vezi sa članom 2. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima utvrđena za svaki prekršaj pojedinačno novčana kazna u iznosu 200,00 KM i izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca, te je apelantu shodno članu 32. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03- u daljnjem tekstu: ZOP) izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM i jedinstvena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci. Sud je utvrdio da je apelant na ime troškova postupka dužan paušalni iznos od 30,00 KM, te je apelant obavezan da novčanu kaznu i troškove postupka plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je PS Derventa, aktom broj 11-5-01-58/05 od 22. marta 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja, da je apelant priznao da posjeduje predmetno vozilo te da je imao zabranu upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u periodu navedenom u izreci rješenja, a koja zabrana je bila upisana u njegovu vozačku dozvolu ali je negirao da je u navedeno vrijeme upravljao predmetnim vozilom, te je tražio suočenje sa policajcima koji su podnijeli prekršajne prijave. Sud je dalje, naveo da je saslušao svjedoke N.K. i Z.K., policajce PS, izvršio suočenje apelanta sa svjedocima, izvršio uvid u ostali dio spisa, te je na osnovu tako utvrđenog stanja našao da je apelant učinio djela prekršaja za koja se tereti. Sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, te je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su na jasan i decidan način kontrolom utvrdili da je apelant u vrijeme i na mjestu navedenom u izreci rješenja upravljao predmetnim motornim vozilom za vrijeme trajanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije. Odbranu apelanta sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerljivu smatrajući da je smišljena radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti, budući da apelant u tom pravcu nije predložio nikakve dokaze, a sud nije stekao utisak da ovlaštena službena lica zadužena za kontrolu saobraćaja žele lažno teretiti apelanta. Sud je zaključio da je odgovornost apealanta u potpunosti dokazana, odnosno da se u opisanim radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 226. stav 1. tačka 37. a u vezi sa stavom 2. ZOOBS, te je apelanta oglasio krivim i izrekao mu navedenu kaznu pri čemu je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti nalazeći da je apelant predmetni prekršaj učinio s umišljajem jer je bio svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje.

4. Rješenjem, broj 013-0-Pžp-06-000 622 od 17. jula 2006. godine, Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor apelanta koji se odnosio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka izveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje razloge je u cijelosti prihvatio i Okružni sud nalazeći da iskaz ovlaštenih službenih lica dat pred prvostepenim sudom prilikom suočenja sa apelantom ničim nije doveden u sumnju. Sud je dalje konstatirao da apelant u žalbi nudi nove dokaze, saslušanje četiri lica kojim bi dokazao da on nije upravljao putničkim motornim vozilom u vrijeme trajanja zaštitne mjere odnosno u vrijeme kad su ga policajci zaustavili, ali da u žalbi apelant nije obrazložio, u smislu člana 228. stav 4. ZOP, iz kojih razloga te dokaze nije ranije iznio. Sud je naveo da je apelant pred prvostepenim sudom tražio suočenje sa svjeocimapolicajcima N.K. i Z.K. što je sud i učinio, te je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova za izvođenje zaključka o odgovornosti apelanta i u objektivnom i u subjektivnom smislu pa ga je u tom smislu i oglasio krivim i kaznio po zakonu pri čemu je u smislu člana 29. ZOP cijenio sve okolnosti.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je Okružni sud odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka tvrdeći da je te svjedoke predlagao i pred prvostepenim sudom ali da sudija nije htio da imena tih lica uvede u zapisnik, te da mu nisu obezbijeđena minimalna prava na saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji su svjedočili protiv njega. Apelant dalje, navodi da je u žalbi iznio tvrdnju da je njegov automobil vozilo treće lice u njegovom prisustvu, te da su svjedoci policajci bili dužni da konstatiraju koje lice je u pitanju i bili dužni napraviti zabilješku da su zatekli apelanta na izvršenju djela, te da je apelant tu zabilješku trebao potpisati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Budući da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv u apelanatovom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

9. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

10. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOOBS. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije da odvrati od nedopuštenog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju i dakle, ima opći karakter budući da se ne primjenjuje samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, navedeno ponašanje je predviđeno kao prekršaj članom 226. stav 1. tačka 37. a u vezi sa stavom 2. i članom 215. ZOOBS kojim je za takvo ponašanje, upravljanje vozilom dok traje zabrana upravljanja motornim vozilom koja je upisana u vozačku dozvolu, predviđena prekršajna sankcija-novčana kazna i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se prije radi o «krivičnoj» optužbi, nego o disciplinskoj sankciji, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

11. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Okružnog suda i Suda za prekršaje ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav i stav Evropskog suda prema kojem nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u osporenom rješenju dao razloge zašto nije prihvatio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka predloženih u žalbi navodeći da apelant nije, u smislu člana 228. stav 4. ZOP, obrazložio iz kojih razloga prijedlog za izvođenje tog dokaza nije ranije iznio. U takvom postupanju suda Ustavni sud, a imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da su proizvoljne apelantove tvrdnje iz apelacije da je te svjedoke predlagao i pred prvostepenim sudom ali da sudija nije htio da imena tih lica uvede u zapisnik, te da je na taj način došlo do povrede njegovog prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, koji garantira da svako ko je optužen za krivično djelo, između ostalog, ima pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe. Naime, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant pred Sudom za prekršaje kao dokaz predložio isključivo suočenje sa ovlaštenim službenim licima, koji dokaz je sud i proveo, te je na iskazima tih svjedoka datih prilikom suočenja i zasnovao svoju odluku, dajući za istu jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i Okružni sud nalazeći da iskaz ovlaštenih službenih lica dat pred prvostepenim sudom prilikom suočenja sa apelantom ničim nije doveden u sumnju, te da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno potvrđuje da je u apelantovom slučaju upravo u cijelosti ispoštovan zahtjev iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da apelant u postupku pred prvostepenim sudom uopće nije predlagao saslušanje u svojstvu svjedoka lica koja je naveo u žalbi budući da sam apelant u žalbi koja je prezentirana Ustavnom sudu navodi «Smatrao sam da nema potrebe da predlažem bilo kakve dokaze u svoju odbranu jer to sud nije ni tražio od mene». Također je neosnovana tvrdnja apelanta da su ovlaštena službena lica prema članu 212. stav 3. ZOOBS bila dužna napraviti službenu zabilješku, budući da je tim članom regulirano ovlaštenje službenog lica da isključi iz sobraćaja vozača koga zatekne da upravlja motornim vozilom kad je na snazi mjera brezbijednosti ili zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, a istim članom nije regulirana obaveza sačinjavanja službene zabilješke kako to interpretira apelant. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelant tu okolnost nije isticao u postupku pred redovnim sudovima pa o istom sudovi nisu ni mogli odlučivati, te iste navode apelant ne može isticati tek u p apelaciji.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant imaj «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2511/06 (Ž. Č.) | Sudska praksa | Aktio