Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/05 (M., V. i G. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravo na imovinu
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Djelotvoran pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2573/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2573/05, rješavajući apelaciju Mirka, Vladimira i Gospave Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka, Vladimira i Gospave Marjanović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-7/04 od 27. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Marjanović, koga zastupa Dušanka Marjanović, Vladimir Marjanović i Gospava Marjanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 15. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-7/04 od 27. oktobra 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće), broj 03-475-110/97 od 8. decembra 2003. godine, o preuzimanju građevinskog zemljišta iz posjeda ranijeg korisnika, poništeno je rješenje Općinskog prelaznog vijeća broj 03-475-110/97 od 16. septembra 1997. godine kojim je preuzeta cjelokupna imovina prvoapelanta upisana u PL 1545 KO Sanski Most i imovina Todora Marjanovića upisana u PL 3256 KO Sanski Most, te je doneseno novo rješenje kojim je u korist Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općina) preuzeto iz posjeda ranijih korisnika gradsko građevinsko neizgrađeno zemljište upisano u PL 3256 i PL 1545 KO Sanski Most, pobliže označeno u izreci rješenja, a u svrhu realizacije Regulacionog plana naselja «Stadion». Rješenjem je dalje utvrđeno da ranijim korisnicima za preuzeto zemljište pripada pravo na naknadu koja će se utvrditi posebnim rješenjem, te je naloženo Katastarskom operatu da nakon pravosnažnosti rješenja briše pravo korištenja građevinskog zemljišta upisano u korist ranijih korisnika, te izvrši upis raspolaganja na predmetnom zemljištu u korist Općine sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Općinski pravobranilac na raspravi održanoj 14. oktobra 2003. godine odustao od prijedloga na osnovu kojeg je Općinsko prelazno vijeće donijelo rješenje od 16. septembra 1997. godine, te je predložio da se izvrši preuzimanje zemljišta koje je potrebno za prosijecanje puta prema Regulacionom planu «Stadion», čemu su se apelanti protivili te naveli da ukoliko se predmetno zemljište mora preuzeti, traže isplatu pravične naknade. Obzirom da su uz prijedlog Općinskog pravobranioca bile dostavljene sve isprave propisane zakonom, Općinsko vijeće je ocijenilo da je zahtjev opravdan.

4. U tužbi koju su podnijeli Kantonalnom sudu radi poništenja rješenja Općinskog vijeća, broj 03-475-110/97 od 8. decembra 2003. godine, apelanti su naveli da je Općinsko vijeće pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje u pogledu kulture zemljišta jer se radi o zemljištu prve klase, koja okolnost je bitna za određivanje visine naknade za izuzeto zemljište. Apelanti su dalje naveli da je prilikom donošenja predmetnog rješenja pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući da se navodi da se preuzima zemljište društvene svojine, a apelanti smatraju da je predmetno zemljište po sili zakona postalo privatno vlasništvo budući da je Zakonom o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da na građevinskom zemljištu, koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, prestaje državno vlasništvo ako se radi o zemljištu koje je u društveno, odnosno državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke opštine, pa je po apelantima Općinsko vijeće trebalo provesti drugi postupak izuzimanja zemljišta.

5. Kantonalni sud je presudom, broj U-7/04 od 27. oktobra 2005. godine, odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je konstatirao da je tuženi pravilno postupio kad je osporeni akt donio na temelju člana 24. ZGZ prema kojoj odredbi Općinsko vijeće donosi rješenje o preuzimnju neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje. Sud je zaključio da je osporenim aktom pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te pravilno primijenjeno materijalno pravo jer se u konkretnom slučaju ne radi o izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, pa se na isto i ne može primijeniti član 39. stav

1. ZGZ, prema kojem vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom ili na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, o čemu se u slučaju apelanata ne radi. Sud je dalje naveo da su neosnovani tužbeni navodi apelanata da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu I klase, jer to ne utiče na utvrđivanje visine naknade za preuzeto zemljište jer se radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu za koje se visina naknade utvrđuje prema zoni u kojoj se zemljište nalazi.

6. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za donošenje rješenja o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta, ističu da posjeduju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) te da su nadležni organi bili dužni da ih uvedu u posjed naznačenih nekretnina, da je osporena presuda Kantonalnog suda nepravilna jer je propustio primijeniti Zakon o izvršenju odluka CRPC, da je sud propustio utvrditi da su predmetne nekretnine oduzete od strane oopštinskih vlasti te nisu privedene namjeni u skladu sa regulacionim planom, da su nekretnine izuzete od apelanata zbog toga što su srpske nacionalnosti, da apelanti nisu imali ni stvarnu ni pravnu mogućnost da izjave pravni lijek protiv rješenja od 16. septembra 1997. godine. Apelanti dalje ističu da zbog izuzimanja zemljišta nisu u mogućnosti da uživaju svoju porodičnu kuću na redovan način, da su na ranije oduzetim nekretninama izgrađene dvije kuće i stambeno-poslovni prostor, da se ventil za vodu nalazi u šahtu koji je na drugoj parceli, da je u dvorištu neposredno ispred kuće apelanata sagrađen parking te da apelanti smatraju da je navedenim rješenjem oduzeto zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu kuće te da im je uskraćena mogućnost da uz kuću sagrade ekonomske objekte.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na imovinu

9. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, rješavajući u upravnom sporu o tužbi apelanata za poništenje rješenja Općinskog vijeća, proveo postupak te primijenom vežećih materijalno-pravnih propisa odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke dao jasne i nedvojbene razloge za takvo presuđenje konstatirajući da je Općinsko vijeće rješenje o preuzimanju građevinskog zemljišta donijelo na osnovu ovlašćenja iz člana 24. ZGZ, prema kojem općinsko vijeće donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje a u kojem postupku se saslušavaju raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta. Kantonalni sud je također, naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o zemljištu za redovnu upotrebu objekta, na kojem, shodno članu 39. navedenog zakona, vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ZGZ stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. navedenog zakona.

10. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

11. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvli na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelanti ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na imovinu na koje se pozivaju.

12. Naime, apelantima je omogućeno, shodno članu 24. stav 2. ZGZ, učešće u postupku preuzimanja zemljišta okončanog rješenjem Općinskog vijeća, broj 03-475-110/97 od 8. decembra 2003. godine, a kojim je poništeno rješenje od 16. septembra 1997. godine kojim je od apelanata izuzeta cjelokupna imovina, te je novim rješenjem od apelanata izuzet dio nekretnina, neizgrađeno građevinsko zemljište, pobliže označen u izreci rješenja, u svrhu realizacije Regulacionog plana naselja «Stadion». U tom postupku apelanti su se protivili izuzimanju navedenog zemljišta ali su, ukoliko se zemljište mora izuzeti, tražili da im Općina isplati pravičnu naknadu. Na ponuđeni iznos naknade nisu pristali niti su se željeli izjasniti o visini naknade koju potražuju. U rješenju Općinskog vijeća je utvrđeno da apelantima pripada pravo na naknadu te da će njena visina biti utvrđena posebnim rješenjem. Ustavni sud zaključuje da se rješenje Općinskog vijeća u tom dijelu temelji na odredbi člana 69. ZGZ prema kojoj raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju i ista se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji.

13. Dalje, Ustavni sud konstatira da su neosnovani prigovori apelanta vezani za primjenu Zakona o izvršenju odluka CRPC. Ovo stoga što apelanti zaboravljaju da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu apelanta za uvođenje u posjed nekretnina na osnovu odluke Komisije već o postupku preuzimanja građevinskog zemljišta shodno ZGZ, a na prijedlog Općinskog pravobranioca. Osim navedenog, Ustavni sud konstatira da apelanti svoje navode o nemogućnosti korištenja svoje porodične kuće na redovan način, nisu isticali niti u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta niti u upravnom sporu radi poništenja rješenja o preuzimanju zemljišta, niti su shodno članu 39. stav 2. ZGZ pokrenuli postupak kod nedležnog organ uprave za imovinsko-pravne poslove za utvrđivanje površine zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o imovini apelanata ali da je «miješanje» u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama ZGZ iz čega proizilazi da je u javnom interesu budući da se predmetno zemljište privodi trajnoj namjeni. Naime samim usvajanjem predmetnog regulacionog plana utvrđen je opći interes te su svi relevantni faktori dužni stvoriti pretpostavke za njegovo provođenje. Navedeno svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu obezbjeđenja boljih uvjeta stanovanja-izgradnje puta za mještane tog područja. Dalje, Ustavni sud konstatira da je u osporenoj odluci vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što u konkretnom slučaju preuzimanje zemljišta od apelanata ne stavlja na apelante pretjeran teret budući da će apelanti za preuzeto zemljište dobiti naknadu, te je primjena ove mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ZGZ u smislu obaveze Općine stvaranja boljih uvjeta za život svih stanovnika Općine.

15. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je upravni spor upravo vođen po tužbi apelanata te kako u navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

Nediskriminacija

16. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Obzirom da apelanti navode da su im predmetne nekretnine preuzete jer su srpske nacionalnosti Ustavni sud zaključuje da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi s pravom na imovinu.

17. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33.).

18. U konkretnom slučaju apelanti osim konstatacije da je predmetno zemljište preuzeto zbog toga što su srpske nacionalnosti nisu dostavili dokaze i iznijeli bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da su u identičnoj situaciji drugačije tretirani u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske a u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

19. Ustavni sud dalje, smatra da apelanti ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, Ustavnom sudu nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

20. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

21. Imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmet ove apelacije rješenje Kantonalniog suda kojim je odbijena tužba apelanata radi poništenja rješenja Općinskog vijeća, broj 03-475-110/97 od 8. decembra 2003. godine, kojim je poništeno rješenje od 16. septembra 1997. godine, da su apelanti u tom postupku saslušani shodno članu 24. ZGZ, te da su imali i koristili mogućnost pokretanja upravnog spora. Prema tome, navodi apelanata kao i predočene činjenice su očigledno (prima facie) neosnovani jer ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/05 (M., V. i G. M.) | Sudska praksa | Aktio