Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/05 (B. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2660/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2660/05, rješavajući apelaciju Bore Skopljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Skopljaka, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Pžp-

2413/05 od 6. septembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje u Banja Luci, broj VIII-P-16704/03 sur. sa 19478/03 od 21. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Skopljaka, podnesena protiv rješenja Suda za prekršaje u Banja Luci, broj XI-

20352/03 od 22. avgusta 2005. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Skopljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 24. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pžp-2413/05 od 6. septembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) br. VIII-P-16704/03 sur. sa 19478/03 od 21. februara 2005. godine i XI-20352/03 od 22. avgusta 2005. godine

2. Rješenjem Suda za prekršaje, broj VIII-P-16704/03 sur. sa 19478/03 od 21.februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 2. stav 1. a u vezi sa članom 3. stav 1. Odluke o određivanju radnog vremena ugostiteljskih objekata na teritoriji Grada Banja Luka («Službeni glasnik Grada Banja Luka», broj 7/01- u daljnjem tekstu: Odluka o radnom vremenu) te je na osnovu člana 7. navedene odluke kažnjen za svaki prekršaj pojedinačno novčanom kaznom u iznosu 300,00 KM, pa mu je shodno članu 32. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03 - u daljnjem tekstu: ZOP) izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM. Sud je utvrdio da troškovi postupka iznose 20,00 KM te je apelant obavezan da novčanu kaznu i troškove postupka plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a ukoliko to ne učini da će se novčana kazna shodno članu 27. ZOP zamijeniti u kaznu zatvora, računajući svakih započetih 20,00 KM novčane kazne u jedan dan zatvora, dok će se troškovi postupka, shodno članu 30. navedenog zakona, naplatiti prinudnim putem.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odsjek za inspekcijske poslove Gradske uprave pod br. 07/3-324-950/03MB od 16. oktobra 2003. godine i 07/3-324-1099/03VR od 20. novembra 2003. godine, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu izjave apelanta i dokumentacije u spisu predmeta i to: zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i službene zabilješke sastavljene prilikom kontrole od strane radnika policije u ugostiteljskom objektu apelanta, te da je sud na osnovu toga stekao uvjerenje da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret te ga oglasio krivim i kaznio novčanom kaznom pri čemu je cijenio sve okolnosti propisane u članu 29. ZOP.

4. Rješenjem, broj Pžp-2413/05 od 6. septembra 2005. godine, Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelant je u žalbi ukazivao na povredu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju rješenja sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je u radnjama okrivljenog našao sva obilježja prekršaja zbog kojih je apelant oglašen krivim i kažnjen. Sud je konstatirao da je apelant pozvan u smislu člana 160. ZOP i ispitan u smislu člana 177. ZOP odnosno da je apelant pozvan i ispitan u skladu sa navedenim zakonom i da mu je sopšteno radi čega se okrivljuje, da nije postojala zakonska obaveza suda da apelantu dostavlja zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, da je iz sadržaja odbrane vidljivo da je apelant upoznat za koji se prekršaj okrivljuje i da je takvo optuženje razumio, te je, budući da apelant nije stavio nikakve primjedbe, Okružni sud zaključio da su tvrdnje apelanta iznesene u žalbi u tom pogledu paušalne i sračunate s ciljem odugovlačenja prekršajnog postupka. Sud je dalje zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je nastupila relativna i apsolutna zastarjelost vođenja postupka budući da iz stanja spisa nesporno proizilazi da nije zastupila zastarjelost iz člana 68. ZOP jer je poduzimanjem više procesnih radnji od izvršenja prekršaja do donošenja odluke ( prekršaji počinjeni 7. oktobra i 16. novembra 2003. godine, zahtjevi za pokretanje prekršajnog postupka podneseni 16. oktobra i 20. novembra 2003. godine, rješenja o pokretanju prekršajnog postupka donesena 31. oktobra i 21. novembra 2003. godine, apelant ispitan 26. maja 2004. godine) prekidan tok zastarjelosti u smislu člana 71. ZOP, pa je i u tom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu. Sud je dalje zaključio da je izrečena kazna pravilno odmjerena u granicama propisanim zakonom i u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne predviđenim u članu 29. stav1. ZOP.

5. Rješenjem Suda za prekršaje, broj XI-20352/03 od 22. avgusta 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 15. stav 4. Zakona o javnom redu i miru, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM. Sud je utvrdio da troškovi postupka iznose 20,00 KM te je apelant obavezan da novčanu kaznu i troškove postupka plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a ukoliko to ne učini da će se novčana kazna shodno članu 27. ZOP zamijeniti u kaznu zatvora, računajući svakih započetih 20,00 KM novčane kazne u jedan dan zatvora, dok će se troškovi postupka, shodno članu 30. navedenog zakona, naplatiti prinudnim putem. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu o kojoj prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije odlučeno.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak u krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je za dva različita prekršaja koja su se desila na istom mjestu i u isto vrijeme kažnjen sa dvije kazne izrečene u dvije posebne sudske odluke, premda je po apelantu shodno zakonu sud trebao odrediti kaznu za djela izvršena u sticaju. Apelant dalje navodi da u obrazloženju rješenja od 22. avgusta 2005. godine sud kaznu za prekršaj izvršen u ugostiteljskom objektu obrazlaže «zabilješkom o saobraćajnoj nezgodi te crtežom lica mjesta», te zaključuje da se radi o krajnjem nemaru ili o umnožavanju i prepisivanju ranijih rješenja.

Dopustivost prima facie

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na rješenja Okružnog suda, broj Pžp-

2413/05 od 6. septembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje, broj VIII-P-16704/03 sur. sa 19478/03 od 21. februara 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud također treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv u apelanatovom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

10. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

11. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Odluci o radnom vremenu. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj navedenom odlukom se odnosi na sve ugostiteljske objekte na teritoriji Grada Banja Luka, dakle ima opći karakter. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, navedeno ponašanje je predviđeno kao prekršaj Odlukom o radnom vremenu kojom je za takvo ponašanje predviđena prekršajna sankcija. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.

12. Ustavni sud konstatuje da su Sud za prekršaje i Okružni sud proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelanta oglasili krivim za prekršaj iz člana 2. stav 1. a u vezi članom 3. Odluke o radnom vremenu.

13. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Okružnog suda i Suda za prekršaje u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja rješenja broj Pžp-2413/05 od 6. septembra 2005. godine. Ustavni sud konstatira da su sudovi jasno i nedvojbeno naveli da je apelant proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 2. stav 1. a u vezi članom 3. Odluke o radnom vremenu te je apelant za navedeni prekršaj i kažnjen shodno članu 7. stav 3. navedene odluke, kojim je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do do 3.000,00 KM kazniti za prekršaj samostalni privrednik ako ugostiteljski objekat radi duže od propisanog radnog vremena. Ustavni sud primjećuje da je apelantu izrečena minimalna kazna u odnosu na granice propisane kazne. Ustavni sud dalje konstatira da je Sud za prekršaje suriješio zahtjeve za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta koji je podnio Odsjek za inspekcijske poslove Gradske uprave, pa je shodno članu 32. ZOP, kojim je propisano da ako učinilac jednom ili sa više radnji učini više prekršaja po kojima nije doneseno rješenje, sud utvrđuje prethodno kaznu za svaki prekršaj i izriče sve utvrđene kazne, a ako su iste vrste izriče se jedna ukupna kazna koja je jednaka zbiru pojedinačnih kazni, što je učinio i u apelantovom slučaju. Imajući u vidu predmetnu odredbu ZOP prema kojoj je u slučaju sticaja ukupna kazna jednaka zbiru pojedinačnih kazni Ustavni sud smatra da okolnost da je Sud za prekršaje suriješio zahtjeve za pokretanje prekršajnog postupka podnesene od Odsjek za inspekcijske poslove Gradske uprave, koji se odnose na prekršaj iz člana člana 2. stav 1. a u vezi sa članom 3. stav 1. Odluke o radnom vremenu, a da nije suriješio zahtjev MUP PS 3 Banja Luka, koji se odnosi na prekršaj iz člana 15. stav 4. Zakona o javnom redu i miru, za koji je apelant prvostepenim rješenjem, broj XI-20352/03 od 22. avgusta 2005. godine, koje nije pravomoćno, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM ne predstavlja povredu apelantovog prava. Naime, ista okolnost bi bila od uticaja samo ukoliko bi ukupna novčana kazna prelazila najveću mjeru novčane kazne propisane zakonom, o čemu se u apelantovom slučaju ne radi. Osim navedenog Ustavni sud podsjeća da Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode budući da je apelant pozvan u smislu člana 160. ZOP i ispitan u smislu člana 177. ZOP te da da nije zastupila zastarjelost iz člana 68. ZOP budući da je sa više procesnih radnji u smislu člana 71. navedenog zakona prekidan tok zastarjelosti.

15. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant imaj «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija je preuranjenja

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na rješenje Suda za prekršaje, broj XI-

20352/03 od 22. avgusta 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»

17. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

18. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Okružnim sudom u Banja Luci, kojem je apelant 26. septembra 2005. godine izjavio žalbu, o kojoj, prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, nije odlučeno, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/05 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio