Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/06 (M. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3269/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3269/06, rješavajući apelaciju Miodraga Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Mijatovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž-

364/05 od 18. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 7. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-364/05 od 18. oktobra 2006. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud stavio van snage treći stav izreke osporene presude, u kojem je utvrđena obaveza apelanta da tuženoj plati troškove parničnog postupka, do okončanja postupka po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

417/04 od 28. februara 2005. godine, obavezana je V.P. (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu preda ispravu podobnu za prijenos na ime apelanta katastarske parcele pobliže označene u izreci presude, a u protivnom će predmetna presuda zamijeniti navedenu ispravu, te je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.192,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud utvrdio da je spornu parcelu pismenim ugovorom od 16. februara 1970. godine, koji je ovjeren kod nadležnog suda 11. marta 1970. godine, J.M. poklonio svom sinu I.M., na osnovu čega se I.M. i upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama sa 1/1 ali da imenovani nije izvršio promjenu posjeda u katastru; da je SO Vitez 1975. godine donijela rješenje kojim je utvrdila da je predmetno zemljište kao neizgrađeno građevinsko zemljište postalo društvena svojina, te je Općinski sud u zemljišnim knjigama izvršio uknjižbu društvene svojine, te istovremeno uknjižio I.M. sa pravom korištenja na predmetnom zemljištu; da se J.M., neovisno od činjenice da je predmetno zemljište poklonio svom sinu, prilikom aerosnimanja 1974. godine ponovo u katastru upisao kao posjednik sporne parcele, te ju je prodao apelantu kupoprodajnim ugovorom od 18. avgusta 1976. godine; da je supruga I.M. 1989. godine ishodila upis promjene na navedenoj parceli, te da je tada i u katastru uneseno da je I.M. posjednik na spornoj parceli; da prednik tužene I.M. i njegovi nasljednici nisu nikada uznemiravali apelanta u posjedu sporne parcele sve do 2003. godine. Sud je zaključio da je apelant, budući da je nakon kupovine odmah ušao u posjed sporne parcele i istu kao savjestan posjednik koristio više od 20 godina, dosjelošću stekao pravo vlasništva. Sud je svoju odluku zasnovao na članu 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) kojim je propisano da posjednik stiče pravo vlasništva na nepokretnosti u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda.

3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-364/05 od 18. oktobra 2006. godine, odlučujući o žalbi tužene preinačio presudu Općinskog suda na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, te ga obavezao da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 726,00 KM u roku od 30 dana. Sud je konstatirao sadržaj žalbe tužene, te naveo da apelant nije blagovremeno dostavio odgovor na žalbu zbog čega isti sud nije ni uzeo u razmatranje shodno članu 214. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je naveo da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na članu 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je predmetna nekretnina imala status društvene svojine sa pravom korištenja, te da je članom 29. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji je važio do 1995. godine, izričito regulirano da se na stvarima u društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, pa se u apelantovom slučaju period od 1976. godine do 1995. godine nije mogao računati u rok dosjelosti. Kasnijim Zakonom o osnovama vlasničkih odnosa («Službeni list RBiH», broj 37/95) koji se primjenjivao od 10. oktobra 1995. godine i Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima koji se primjenjuje od 16. marta 1998. godine, nije izričito propisana nemogućnost sticanja vlasništva putem dosjelosti na društvenoj svojini, ali je propisano da se to pravo može steći samo od vlasnika. Sud je dalje, naveo da bi rok iz člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva dosjelošću, mogao početi tek od početka važenja navedenog zakona, te imajući u vidu da od 16. marta 1998. godine pa do podnošenja tužbe 15. oktobra 2003. godine nije protekao rok od 20 godina, to na osnovu člana 32. navedenog zakona, apelant nije mogao steći pravo vlasništva putem dosjelosti. Sud je dalje, naveo da iz spisa proizilazi da tužena, a ni njeni prednici nisu vlasnici predmetnih nekretnina, (budući da su oni nosioci prava privremenog korištenja predmetnog neizgrađenog građevinskog zemljišta), te prvostepeni sud ni iz tih razloga nije mogao svoju odluku zasnovati na članu 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dalje, da iz osporene presude proizilazi da se radi o utvrđujućioj tužbi, ali da tužbeni zahtjev odnosno izreka presude nisu u tom smislu precizirani te da su stoga nerazumljivi. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao te je preinačio prvostepenu presudu. Sud je na kraju zaključio da je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka osnovan, te joj je iste i dosudio primjenom člana 386. stav 1. ZPP.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju događaja vezanu za zaključivanje ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine i tok sudskog postupka okončan osporenom presudom, interpretira sadržaj provedenih dokaza pred redovnim sudovima, obrazlaže sadržinu presuda Općinskog suda i Kantoalnog suda. Apelant na kraju navodi da je osporenom presudom Kantonalni sud grubo povrijedio odredbe parničnog postupka neprihvatanjem apelantovog odgovora na žalbu, da je sud zanemario osnovne i bitne činjenice dokazane tokom prvostepenog postupka, te da se pozvao na neistinite i nedokazane tvrdnje tužene, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U vezi s tim, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi apelanta, a da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužene dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku nalazeći da je zaključak prvostepenog suda prema kojem je apelant na osnovu člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, neosnovan. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, kojim je propisano da će drugostepeni sud ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, presudom preinačiti prvostepenu presudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je sud zanemario osnovne i bitne činjenice dokazane tokom prvostepenog postupka, te da se pozvao na neistinite i nedokazane tvrdnje tužene, paušalni budući da drugostepeni sud upravo polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud u prvostepenoj presudi, a koje apelant, budući da nije izjavio žalbu protiv te presude, nije osporavao. Ustavni sud konstatira da se u osporenoj presudi Kantonalni sud isključivo bavio primjenom materijalnog prava, te naveo zašto se na apelantov slučaj ne može primijeniti član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima navodeći da je do 1995. godine na snazi bio Zakon o svojinsko-pravnim odnosima, te da je članom 29. tog zakona izričito regulirano da se na stvarima u društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva održajem. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev upravo zasnivao na navedenoj zakonskoj odredbi, a što je konstatirano na zapisniku sa pripremnog ročišta održanog 23. novembra 2004. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu za koje važi poseban režim raspolaganja i korištenja koji je reguliran Zakonom o građevinskom zemljištu, te da takvim zemljištem, prema zakonu iz 1974. godine kao i onom iz 1984 godine, upravlja i raspolaže općina i na njemu se mogu steći samo prava određena zakonom. Tim zakonima je također izričito bilo propisano da su ništavi pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana tim zakonima. Ustavni sud dalje, konstatira da je u osporenoj odluci navedeno da apelant nije blagovremeno dostavio odgovor na žalbu, te da ga sud nije ni razmatrao, a što je u skladu sa odredbom člana 214. stav 3. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se apelantov odgovor na žalbu, kao uostalom i apelacija, svodi na iznošenje hronologije događaja vezane za zaključivanje ugovora o kupoprodaji, te interpretiranje sadržaja provedenih dokaza pred redovnim sudovima, te ista sve i da je bila blagovremena, a obzirom da se drugostepeni sud bavio isključivo pogrešnom primjenom materijalnog prava ne bi mogla dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud dalje, konstaira da je osporenom presudom apelant obavezan da tuženoj plati troškove postupka, te zaključuje da je ovakva odluka Kantonalnog suda u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. prema kojoj je stranka, koja u cijelosti izgubi parnicu, dužana protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

9. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio