Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2148/05 (L. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pojam doma
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Dom
- Ponavljanje postupka
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/05
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2148/05, rješavajući apelaciju Ljiljane Srba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljiljana Srba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 15. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj- Ministarstvu odbrane VP-7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zabranu raspolaganja stanom koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 2. maja 2006. godine podnijela dopunu apelacije protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za obnovu postupka okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 13. oktobra 2006. godine.
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2148/05 od 17. novembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Ministarstvo odbrane nosilac je prava raspolaganja na predmetnom stanu.
Ministarstvo odbrane donijelo je privremeno rješenje 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijelilo na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo privremeno rješenje o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine. Apelantica je rješenje Ministarstva odbrane od 17. novembra 2000. godine primila 22. aprila 2002. godine, protiv kojeg je uložila žalbu drugostepenom organu Ministarstva odbrane, koji ju je odbio svojim rješenjem od 2. februara 2002. godine. Protiv rješenja drugostepenog organa Ministarstva odbrane od 2. februara 2002. godine apelantica nije tužbom pokretala upravni spor.
8. Ministarstvo odbrane podnijelo je tužbu 2. marta 2001. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo apelanticino iseljenje iz predmetnog stana. Apelantica je 2. oktobra 2003. godine podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer u njemu stanuje duže od osam godina. Ministarstvo odbrane povuklo je tužbu 3. decembra 2003. godine, jer je apelantica deložirana iz predmetnog stana 7. novembra 2003. godine na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Parnični postupak je nastavljen po apelanticinoj protivtužbi.
9. Osnovni sud je donio Presudu broj P-117/01 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda Presudom broj Gž-94/04 od 23. marta 2004. godine, a kojom je utvrdio da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu stanovanja u njemu duže od osam godina, te je Ministarstvo odbrane obavezano da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud utvrdili su da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine, te da je u njemu stanovala do 7. novembra 2003. godine kada je deložirana na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, na osnovu čega su smatrali da je apelantica stekla stanarsko pravo prema članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te “Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).
10. Rješavajući o reviziji, Vrhovni sud je donio osporenu Presudu broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine, kojom je reviziju usvojio te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naglasio kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da je apelantica predmetni stan nesmetano koristila od 20. aprila 1993. godine, jer je Ministarstvo odbrane podnijelo tužbu radi iseljenja 2. marta 2001. godine. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Nesporno je utvrđeno presudama nižestepenih sudova da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio E.D. koji je stan napustio 10. juna 1992. godine. Prema odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) E.D. je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao tražiti vraćanje u posjed istog sve do 19. aprila 2000. godine, i do tog datuma niko drugi nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu. S obzirom da E.D. nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, on je mogao biti dodijeljen na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je to odbilo da učini, te je svojim rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantici na privremeno korištenje.
11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za obnovu postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Razloge za odbijanje zahtjeva za obnovu postupka Okružni sud je našao u tome što nisu ispunjeni uvjeti iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, u pogledu toga da li je apelantica bila nezakoniti korisnik predmetnog stana. Naime, Okružni sud zauzeo je stanovište da se apelanticino useljenje ne može smatrati nezakonitim u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je u predmetni stan uselila kao privremena korisnica, na osnovu rješenja koje je izdalo Ministarstvo odbrane koje je nosilac prava raspolaganja predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije jeste da apelantica tvrdi da su njena ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni osnov za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), i da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten, kao i da je u predmetni stan uselila 10. juna 1992. godine, od kada je navedeni stan predstavljao njen dom.
13. U dopuni apelacije apelantica je osporila Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodeći povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, te posebno naglašava da je stanovanje apelantice u predmetnom stanu imalo “privremeni karakter“ jer je uselila na osnovu privremenog rješenja koje joj je izdao vlasnik stana, pa se prema tome apelantica ne može smatrati bespravnim, odnosno nezakonitim korisnikom, da bi nakon proteka određenog perioda mogla uživati zaštitu od iseljenja u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o stambenim odnosima (“Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te “Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93 i 22/93) “Član 11. st. 1., 2. i 4.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 30. st. 1., 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.“
16. Zakon o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03) “Član 240. stav 2.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“
VI. Dopustivost
a) Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16.
februara 2006. godine
17. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
“Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:
“Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
18. Apelanticin zahtjev za obnovu postupka je odbijen kao neosnovan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, protiv kojeg je apelantica podnijela dopunu apelacije. Prema standardnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, u postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za obnovu pravosnažno okončanog postupka ne utvrđuju se građanska prava i obaveze što je uvjet za garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvom postupku se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje. S obzirom da u ovom slučaju zahtjev za obnovu postupka nije usvojen, u tom postupku nisu utvrđivana meritorno građanska prava i obaveze apelantice, jer se nije raspravljalo o meritumu apelanticine tužbe, nego samo o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje, da bi na kraju bilo zaključeno da takvi uvjeti nisu ispunjeni. Stoga su, u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije, a s obzirom na njegov akcesorni karakter, odnosno u ovom slučaju ovisnost o postojanju garancija prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacije je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 2. septembra 2005. godine, a apelantica je podnijela apelaciju 15. oktobra 2005. godine iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
“3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
“1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“.
26. U konkretnom slučaju spor se vodio oko prava na predmetni stan, u kojim slučajevima je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv, što je Ustavni sud konstatovao u više svojih odluka. Apelantica smatra da je do povrede ovog prava došlo nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni osnov za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), kao i da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten.
27. Nesporno je da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Također je nesporno da je Ministarstvo odbrane rješenjem od 2. februara 2002. godine konačno poništilo svoje rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje (protiv kojeg apelantica nije pokrenula upravni spor). Apelantica je deložirana rješenjem od 7. novembra 2003. godine, a Ministarstvo odbrane je povuklo tužbu podnesenu protiv apelantice 2. marta 2001. godine radi iseljenja iz predmetnog stana, upravo zbog toga što je apelantica iz njega deložirana na osnovu spomenutog rješenja organa uprave.
28. Za Ustavni sud je ključno pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelantica nije imala status bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njenog useljenja, tj. od 20. aprila 1993. godine, pa do njene deložacije koja se desila 7. novembra 2003. godine. U slučaju da je apelantica imala status bespravne korisnice predmetnog stana, ona bi bila zaštićena od prinudnog iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko, pak, nije bila bespravna korisnica predmetnog stana za sav period za koji se tvrdi, apelantica ne bi mogla uživati zaštitu od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
29. S obzirom da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu “privremenog rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine“ koje je nosilac prava raspolaganja tog stana, nikako se ne može smatrati da je apelantica u predmetni stan “nezakonito uselila“ u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, da bi onda protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu tog člana, apelantica kao bespravni korisnik bila zaštićena od iseljenja. Dakle, iako apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, ne može se smatrati da se apelantica u taj stan “nezakonito uselila“ u smislu člana 30. pomenutog zakona, s obzirom da joj je nosilac prava raspolaganja stana dodijelio stan na privremeno korištenje, u vrijeme kad su trajala ratna dejstva u Bosni i Hercegovini i kad je, nesporno, donesen veliki broj takvih rješenja zbog potrebe zbrinjavanja većeg broja izbjeglica. Privremena rješenja o korištenju stana koja su izdavana u Bosni i Hercegovini tokom ratnih dejstava bila su tada jedino rješenje, jer nije bilo moguće, kao što je primjer u ovom slučaju, zaključiti sa privremenim korisnikom ugovor o korištenju stana, kad već postoji jedan takav ugovor zaključen sa bivšim korisnikom koji ima status nosioca stanarskog prava, koji je zahtjev za povrat predmetnog stana mogao podnijeti sve do 19. aprila 2000. godine.
30. Stoga, ne može se smatrati nezakonitim useljenjem, tj. useljenjem bez validnog pravnog osnova, situacija kao što je ova, kada apelantici bude dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje od nosioca prava raspolaganja tog stana. Kao nezakonit boravak u predmetnom stanu jedino bi se mogao smatrati boravak apelantice od 2. februara 2002. godine, kada je Ministarstvo odbrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje od 20. aprila 1993. godine (protiv kojeg apelantica nije pokrenula upravni spor). Međutim, imajući u vidu da je apelantica deložirana 7. novembra 2003. godine, očigledno je da nisu mogli proći rokovi iz člana
30. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je apelantica bespravnim korištenjem postala zaštićena od iseljenja, tj. da je stekla status nosioca stanarskog prava. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može smatrati da su razlozi koje je dao Vrhovni sud, prilikom odbijanja apelanticinog tužbenog zahtjeva, proizvoljni u mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Osim toga, jasno je da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji nije utvrđivao činjenično stanje kako to tvrdi apelantica, s obzirom da je iz obrazloženja same presude vidljivo da je taj sud, na činjenično stanje koje je utvrđeno u ranijim postupcima primijenio materijalno pravo, za što je ovlašten članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te odbio apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da upravo tako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da ona nije bila bespravni korisnik predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine, te da prema tome nije ni zaštićena od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
“3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku“ Član 8. Evropske konvencije glasi:
“1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“
34. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A 297-C, stav 31).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se predmetni stan može smatrati “domom“ apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje“ u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
36. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti “u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
37. Dakle, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se stan koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4, može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Kao što je već rečeno, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je E.D. koji je iz njega izbjegao tokom ratnih dejstava. Vlasnik predmetnog stana, Ministarstvo odbrane, ga je dodijelio na “privremeno korištenje“ apelantici. Kad je protekao zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, te kada E.D. nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava, Ministarstvo odbrane je poništilo “privremeno rješenje“ na osnovu kojeg je predmetni stan dodijeljen apelantici, te je pokrenulo postupak njenog iseljenja, koji je okončan apelanticinom deložacijom.
38. Činjenica da je apelantica koristila predmetni stan nije bila sporna u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima. Sporna je bila činjenica da li je apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana duže od osam godina, jer bi onda na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima bila zaštićena od iseljenja iz njega. Argument Vrhovnog suda bio je da apelantica nije bila bespravna korisnica, jer je u stan uselila i koristila ga na osnovu privremenog rješenja vlasnika stana. Međutim, u konkretnom slučaju nije zadatak Ustavnog suda da se bavi utvrđivanjem činjenice da li je apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana (to je bio zadatak redovnih sudova, a prilikom analize prava na pravično suđenje došlo se do zaključka da ono nije proizvoljno utvrđeno), već je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li se predmetni stan treba smatrati apelanticinim domom, te da li je miješanje bilo “u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP- 45/02 od 30. juna 2004. godine).
39. Ustavni sud smatra da je apelantica legalno koristila predmetni stan, s obzirom da je u istom stanovala na osnovu privremenog rješenja nosioca prava raspolaganja stanom, sve dok Ministarstvo odbrane nije poništilo privremeno rješenje kojim je apelantici dodijeljen predmetni stan, i pokrenulo postupak protiv nje koji se okončao deložacijom. S obzirom da je apelantica duže vrijeme legalno koristila predmetni stan na osnovu rješenja koje je dobila od nosioca prava raspolaganja stanom, Ustavni sud je mišljenja da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
40. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom bilo “u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije.
41. Prema mišljenju Ustavnog suda miješanje u apelanticino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom da ne postoji niti jedna odredba Zakona o stambenim odnosima koja bi obavezivala nosioca prava raspolaganja stanom da nakon što izda rješenje o privremenom korištenju stana mora izdati i rješenje o trajnom korištenju stana. To je bio i razlog zašto je Ministarstvo odbrane poništilo privremeno rješenje kojim je predmetni stan dodijeljen apelantici, kad je protekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana od strane nosioca stanarskog prava. S druge strane, Ustavni sud je već dao obrazloženje, koje je prethodno dao i Vrhovni sud, u pogledu toga zašto se apelantica ne može smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana, jer bi onda bila zaštićena od iseljenja iz njega na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. To obrazloženje Ustavni sud neće ponavljati, već se samo poziva na njega. Prema tome, može se rezimirati da je miješanje u apelanticino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom jer: a) Zakon o stambenim odnosima ne sprječava vlasnika stana, odnosno korisnika prava raspolaganja, da poništi rješenje o privremenom korištenju kojim je predmetni stan ustupio na “privremeno“ korištenje apelantici; b) deložacija apelantice je također bila u skladu sa zakonom, jer nakon što je poništeno rješenje o privremenom korištenju apelantica nije imala pravni osnov pomoću kojeg bi koristila predmetni stan; i c) apelantica u predmetnom stanu nije boravila “nezakonito“ duže od osam godina da bi bila zaštićena od iseljenja iz njega.
42. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, kao i u skladu sa standardima koje je svojom praksom ustanovio Evropski sud za ljudska prava. Stoga će se ovdje navesti samo kratka konstatacija da Ustavni sud smatra kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispunjavaju tražene kriterije.
43. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom bila neophodna mjera u demokratskom društvu. Razlog tome jeste činjenica da apelantica nikada nije ostvarila status trajne korisnice predmetnog stana. Uvijek je imala rješenje o privremenom korištenju, koje se može staviti izvan snage kad prestanu razlozi zbog kojih je izdato. Bio bi apsolutno pretjeran teret za nosioce prava raspolaganja stanovima da im se nametne obaveza da kada nekome izdaju rješenje o privremenom korištenju zbog postojanja određenih razloga, moraju naknadno izdati i rješenje o trajnom korištenju. Tako nešto bi predstavljalo miješanje u dispoziciju nosioca prava raspolaganja stanom, u pogledu njegovog raspolaganja sa stanom. Dakle, miješanje u apelanticin dom bila je neophodna mjera u demokratskom društvu, jer se njom štite prava nosioca raspolaganja na predmetnom stanu u pogledu njegovog raspolaganja stanom.
44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Imajući u vidu obrazloženje iz ranijeg dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je prethodno utvrđeno da je konačna odluka o apelanticinim građanskim pravima i obavezama donesena u fer i zakonitom postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđenja koje propisuje član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da apelantica nije imala status bespravnog korisnika predmetnog stana, iz razloga što je u njemu stanovala na osnovu privremenog rješenja koje joj je dodijelio nosilac prava raspolaganja stanom, te stoga nije mogla biti ni zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović