Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2524/05 (M. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2524/05

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2524/05, rješavajući apelaciju Mustafe Muratagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Muratagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12.

septembra 2006. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Muratagić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 13. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2524/05.

2. Isti apelant je 10. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2806/06.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljem tekstu: Općinski sud) i Općine Visoko zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su Ustavnom sudu 22, 25. i 26. septembra, te 30. oktobra 2006. godine.

5. Ustavni sud je 26. oktobra 2006. godine od Općinskog suda tražio na uvid predmetni sudski spis broj V-P:413/01. Općinski sud je Ustavnom sudu 30. oktobra 2006. godine dostavio traženi sudski spis.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. novembra 2006. godine.

7. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljena dva zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2524/05. Spojeni su predmeti br. AP 2524/05 i AP 2806/06.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice u predmetu AP 2524/05

9. Apelant je 7. januara 1980. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Visoko radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik kuće izgrađene na k.č. broj 218. KO Visoko, a da je Rješenjem broj 03-3-475-25/78 od 14. marta 1979. godine tužena izuzela iz njegovog posjeda 69 m² zemljišta (koje se nalazilo u društvenom vlasništvu) radi rekonstrukcije ulice. Tom prilikom je porušena betonsko-metalna ograda, a ivica rekonstruirane kuće pomjerena je prema apelantovoj kući sa 2,7 m na svega 67 cm od stepeništa i ulaza u prizemlje i sprat kuće. Nivo rekonstruirane ulice podignut je za 1m u odnosu na raniji nivo, te je postavljen potporni zid koji istovremeno predstavlja i ogradu, a koji je veoma loše urađen te je ispucao na više mjesta. Zbog svega toga kuća je pretrpjela štetu, umanjena joj je tržišna vrijednost i to će imati negativne posljedice za življenje u kući zbog ugrožavanja životne sredine, buke, prašine, vibracija i potresa pri prolasku motornih vozila. Stoga je apelant tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 24.872,02 KM. Kasnije, u toku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev potražujući dodatnih 7.150 KM na ime naknadno prouzrokovane štete, zatim 15.000 KM po osnovu trajno umanjene tržišne vrijednosti objekta i izmakle dobiti, te nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM.

10. Općinski sud je Presudom broj V-P:413/01 od 15. oktobra 2004. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je naložio tuženoj da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 28.209 KM sa zateznom kamatom računajući od 29. septembra 2000. godine, u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, te od dana presuđenja tj. od 15. oktobra 2004. godine, također u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, dok je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, i to u pogledu naknade radi izgradnje pristupne staze, kao i naknade štete radi umanjenja tržišne vrijednosti kuće, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da umanjenje tržišne cijene kuće iznosi 15.000 KM u odnosu na raniju vrijednost kuće, kao što apelant nije dokazao je li mu povrijeđeno neko dobro radi izloženosti kuće određenim imisijama (povećana buka, prašina, izloženost saobraćaju), te ispoljavaju li se te imisije preko dozvoljenog nivoa zbog čega bi mogle biti osnova za naknadu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1679/04 od 27. januara 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na taj način što se tužena obavezuje da apelantu isplati iznos od 3.360 KM na ime izgradnje pristupne staze sa zateznim kamatama, počevši od dana prvostepenog presuđenja, tj. od 15. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je svojom presudom uvažio i žalbu tužene, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem se na određene pojedinačne iznose naknade štete dosuđuje zatezna kamata počevši od 29. septembra 2000. godine, tako što se prema drugostepenoj presudi zatezna kamata ima računati od dana donošenja prvostepene presude, tj. od 15. oktobra 2004. godine.

12. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je naglasio da je nižestepenim presudama odbijen apelantov zahtjev kojim potražuje naknadu materijalne štete zbog trajnog umanjenja vrijednosti zgrade. Taj vid potraživanja predstavljao bi potraživanje naknade materijalne štete u obliku izmakle koristi (čl. 155. i 189. stav

3. Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, apelant u toku postupka nije uspio dokazati svoje navode u tom pravcu. Stoga, tržišna vrijednost samog objekta ne može biti procijenjena u ovom momentu, jer apelant nije ni pokušao da proda objekat, pa je to buduće potraživanje koje ne može biti ni utvrđeno. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Nije dovoljna apstraktna mogućnost da bi apelant-oštećeni ostvario veću dobit da je prodao objekat prije nastalog oštećenja. U tom smislu apelant je kao tužitelj morao dokazati namjeru prodaje objekta i time nemogućnost ostvarivanja veće koristi.

13. Apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta nije priznat u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđa slučajeve u kojima se može dosuditi naknada nematerijalne štete, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan.

14. Osim toga, stav nižestepenih sudova da se na dosuđene iznose naknade materijalne štete dosude zatezne kamate računajući od dana presuđenja temelji se na dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi, koja svoje uporište ima u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u situaciji kada oštećeno lice do donošenja prvostepene presude ne otkloni štetu, a ne nadoknadi je ni tuženi kao štetnik. Dosuđenjem naknade štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke uspostavlja se prijašnje stanje jer dosuđenim iznosom oštećeni može popraviti oštećenu stvar ili kupiti novu stvar. Apelant traži zateznu kamatu od 11. augusta 1997. godine kada je izvršeno vještačenje nastale štete, međutim, od dana utvrđivanja te visine pa do presuđenja nije dolazilo do inflacije i obezvrjeđenja izvršene procjene, pa stoga nema ni razloga da se zatezne kamate računaju od tog datuma.

Činjenice u predmetu AP 2806/06

15. Rješenjem Općinskog suda broj VP:413/01 od 24. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine, utvrđena je apelantova obaveza za plaćanje sudskih taksi na tužbu, presudu, žalbu i reviziju u ukupnom iznosu od 2.207 KM. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da apelant nije uplatio navedene sudske takse, te da su neosnovani njegovi navodi da je ranije izvršio uplatu spomenutih sudskih taksi s obzirom da o tome nema niti jednog dokaza u predmetnom sudskom spisu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. U apelaciji broj AP 2524/05 apelant je, iako je naveo da se radilo o „beskonačnom“ i „maratonskom“ procesu gdje je „suđenje trajalo beskonačno dugo“, eksplicitno naveo da povredu prava na pravično suđenje vidi zbog: a) nedosuđenih kamata od dana nastanka štete ili od dana kad je preračunata vrijednost zahtjeva u KM; b) zbog nedosuđene štete za izgubljenu tržišnu vrijednost kuće i c) zbog nedosuđene materijalne štete. U pogledu dosuđivanja zateznih kamata na iznose naknade materijalne štete, apelant smatra da je te kamate trebalo dosuditi od dana kad je šteta nastala, pozivajući se na član 186. Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno dosudili kamatu koja se ima računati od dana presuđenja pozivajući se na član 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na nedosuđenu štetu zbog izgubljene tržišne vrijednost kuće, apelant navodi šta su o tome rekli sudski vještaci koji su vršili vještačenja u ovom predmetu, te naglašava kako je više puta oglašavao prodaju kuće. Kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, apelant smatra da se njegov slučaj može podvesti pod član 200. Zakona o obligacionim odnosima, te da ima pravo na naknadu ove vrste štete.

17. U apelaciji broj AP 2806/06 apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje vidi u tome što mu je nametnuta obaveza plaćanja sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM koje je on već ranije platio.

b) Odgovor na apelaciju

18. Svi odgovori na apelaciju naglašavaju da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te da su presude redovnih sudova dale iscrpne razloge u pogledu toga zašto je odbijen dio postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, kod kojih razloga učesnici postupka pred Ustavnim sudom ostaju i kod odgovora na apelaciju.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 i 39/85) „Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.“

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-0001 244 od 12. septembra 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda Vrhovnog suda donijeta je 25. oktobra 2005. godine, osporeno rješenje Kantonalnog suda donijeto je 12. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2005. godine i 10. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje, dok rješenje Kantonalnog suda pobija tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek, te prava na imovinu.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

26. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na eksplicitne apelantove navode u apelaciji broj AP 2542/05, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u sljedećem: a) smatra da je na utvrđene iznose materijalne štete zatezna kamata trebala biti dosuđena ili od dana podnošenja tužbe ili od dana kad je izvršeno vještačenje štete u KM a ne od dana donošenja prvostepene odluke kako su to uradili redovni sudovi; b) smatra da mu je trebalo dosuditi naknadu zbog izgubljene tržišne vrijednosti kuće te da je u postupku dokazao da ima namjeru prodati kuću; i c) smatra da ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta.

27. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02), prema kojoj „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ′na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu′ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“.

28. Ustavni sud smatra da se navedeno stanovište može primijeniti kod ispitivanja ove apelacije. U prvom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom datumu od kada treba dosuditi zatezne kamate na iznose materijalne štete. Redovni sudovi su smatrali da se zatezne kamate imaju računati od dana donošenja prvostepene presude, pozivajući se na član 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Sa druge strane apelant smatra da se zatezne kamate imaju računati od dana nastanka štete ili od dana kada su potraživani iznosi preračunati u KM, pozivajući se na član 186. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

29. Ustavni sud primjećuje da član 186. Zakona o obligacionim odnosima ne propisuje od kada treba računati zatezne kamate niti ih uopće spominje, kao ni član 189. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, u nedostatku eksplicitne zakonske odredbe koja bi propisivala od kada treba dosuđivati zakonske zatezne kamate, kad se utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti, Ustavni sud smatra da redovni sudovi imaju pravo svojom sudskom praksom urediti to pitanje, kao što se desilo u ovom slučaju, gdje je Vrhovni sud naglasio da se prema ustaljenoj praksi zatezne kamate računaju od dana kada prvostepeni sud utvrdi iznos štete koji treba platiti tj. od dana donošenja odluke, za koje stanovište se nalazi uporište u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Takvo stanovište za Ustavni sud nije proizvoljno niti je njime došlo do povrede Ustavom zagarantovanih prava. Naime, sasvim je logično da prvo treba utvrditi iznos štete koji štetnik treba platiti, a visina štete se određuje u vrijeme donošenja odluke prema članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te onda na taj iznos treba odrediti zakonske zatezne kamate. Sa druge strane član 186. Zakona o obligacionim odnosima, na koji se apelant poziva, propisuje obavezu naknade štete dospjelom od trenutka kada je nastala, međutim, nakon toga prvo treba utvrditi koji je to iznos štete koji treba naknaditi (a taj iznos se utvrđuje odlukom suda), pa se tek onda može govoriti o dosuđivanju zateznih kamata, iz čega proizlazi da se zatezne kamate mogu dosuditi tek kad sud utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti. Prema tome, Ustavni sud smatra da ovdje nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.

30. Dalje, apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što mu nije dosuđena naknada materijalne štete radi trajnog umanjenja tržišne vrijednosti njegove kuće. Redovni sudovi su naglasili da bi apelant po ovom osnovu imao pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, da je dokazao namjeru prodaje kuće. Međutim, apelant tu svoju namjeru nije dokazao, a za dosuđivanje ove vrste štete nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi apelant mogao ostvariti veću dobit da je prodao kuću prije nastalog oštećenja. Kao što je već ranije navedeno, utvrđivanje činjeničnog stanja spada u nadležnost redovnih sudova, te Ustavni sud u ovom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, u pogledu toga je li apelant uspio dokazati da je imao namjeru prodati svoju kuću, zbog toga što u ovako utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno, posebno kad se uzme u obzir da uvidom u predmetni sudski spis nije nađen niti jedan dokaz koji bi išao u pravcu dokazivanja apelantove namjere o prodaji kuće. U tome Ustavni sud ne vidi povredu prava na pravično suđenje.

31. Apelant tvrdi i da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što mu je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Obrazloženje redovnih sudova o ovom pitanju je da članom 200. Zakona o obligacionim odnosima nije propisano da se naknada nematerijalne štete može tražiti zbog „bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta“. Prema tome, apelantov zahtjev nije priznat članom 200. Zakona o obligacionim odnosima pa mu se nije moglo ni udovoljiti. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da članom 200. Zakona o obligacionim odnosima zaista nije predviđeno da se može tražiti naknada nematerijalne štete zbog onih razloga koje je apelant naveo u svojoj tužbi. Apelant je mogao da traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede „slobode ili prava“ predviđenih Ustavom, te ukoliko dokaže da je takva povreda nastala mogao je zbog toga zahtijevati naknadu nematerijalne štete. Međutim, apelant to nije uradio u konkretnom slučaju pa je njegov zahtjev valjalo odbiti, a Ustavni sud ne smatra da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje.

32. Apelant se u apelaciji broj AP 2806/06 pozvao na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apsolutno neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog toga što je pozvan da plati sudske takse 19. decembra 2005. godine, a prvostepeno Rješenje broj VP:413/01, kojim mu se nalaže plaćanje sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM, doneseno je 24. aprila 2006. godine i to rješenje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 004-0- Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Dakle, ovaj postupak završen je za devet mjeseci pa nema niti jednog razloga da se smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a ni apelant u tom pravcu nije dao niti jedan relevantan navod ili dokaz. Osim toga, apsolutno su paušalni i apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer mu je naloženo da plati sudske takse koje je već ranije platio, kad je uvidom u predmetni sudski spis ustanovljeno da nema niti jednog dokaza da je apelant ranije platio ove takse, a ni on sam nije predočio dokaze u tom pravcu.

33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

34. Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, s obzirom da je već utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova kojim je djelimično odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu gdje je tražio da se zatezne kamate obračunaju na dosuđene iznose materijalne štete od dana nastanka štete ili od dana kada su traženi iznosi preračunati u KM, kao i u dijelu tužbe gdje je apelant tražio naknadu štete zbog trajnog umanjenja tržišne vrijednosti kuće zbog toga što u tom pravcu nije dokazao svoj zahtjev, te o pitanju naknade nematerijalne štete gdje su redovni sudovi smatrali da traženi vid nematerijalne štete nije priznat članom 200. Zakona o obligacionim odnosima.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2524/05 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio