Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/05 (M. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na imovinu
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2495/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2495/05, rješavajući apelaciju Mirka Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Banovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-841/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-106/02-M od 22. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Banović (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Milenko Petrović advokat iz Maglaja, podnio je 6. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-841/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-106/02-M od 22. aprila 2005. godine.
2. Apelant je bio uposlenik preduzeća „Natron“ Maglaj“ (u daljem tekstu: tuženi) kome je, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99) tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, uz pravo na otpremninu čija će se visina i rokovi isplate odrediti naknadno. Obzirom da tuženi nije izvršio isplatu otpremnine apelantu, apelant je protiv njega 8. aprila 2002. godine podnio tužbu radi isplate otpremnine u iznosu od 3.818,06 KM.
3. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio presudu broj P-106/02-M od 22. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-841/05 od 10. novembra 2005. godine, kojom je apelantu na ime otpremnine dosuđen iznos od 1.139,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. maja 2000. godine te troškovima parničnog postupka u iznosu od 253 KM.
4. Iz obrazloženja osporavanih presuda slijedi da bi apelant, prema odredbama ranijeg člana 143. stav 4. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99 od 28. oktobra 1999. godine), imao pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovicu prosječene plaće. Kada bi se ta zakonska odredba prijemnjivala u apelantovom slučaju, isti bi imao pravo na otpremninu u iznosu od 3.818,06 KM. Međutim, navedena zakonska odredba se ne može primjeniti u apelantovom slučaju obzirom da je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FederacijeBiH», broj 32/00 od 30. avgusta 2000. godine) čiji član 50. propisuje da se otpremnina utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije BiH na dan stupanja na snagu ovog zakona i to za ukupan staž osiguranja, tako što se prosječna plaća pomnoži sa koeficijentom zavisno od dužine staža osiguranja, koji koeficijent u apelantovom slučaju iznosi 2,66 pa se onda dobije iznos od 1.139,59 KM.
5. Napomenuto je da član 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 30. avgusta 2000. godine propisuje da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije, izuzev člana 143. Zakona o radu. Dakle, otpremnina se apelantu ne može obračunati prema odredbama ranijeg člana 143. Zakona o radu, jer je njegova primjena izuzeta članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 30. avgusta 2000. godine, te se u apelantovom slučaju otpremnina jedino može obračunati prema odredbama člana 50. izmijenjenog Zakona o radu, obzirom da je apelant podnio tužbu radi isplate otpremnine 8. aprila 2002. godine.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i netačno utvrđenom činjeničnom stanju, jer smatra da je u njegovom slučaju otpremninu trebalo obračunati prema odredbama člana 143. ranijeg Zakona o radu obzirom da je rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa doneseno 5. maja 2000. godine, a zakon je izmijenjen 30. avgusta 2000. godine, te bi se primjenom ranijeg zakona došlo do traženog iznosa otpremnine od 3.818,06 KM. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu na njega stavljen pretjeran teret bez razumnog odnosa proporcionalnosti između javnog interesa i cilja koji se želi postići, obzirom da je isključena primjena ranijeg člana 143. Zakona o radu, koja odredba je za njega znatno povoljnija.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu prava i na pogrešno utvrđene činjenice, obzirom da tvrdi kako je u njegovom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana 143. ranijeg Zakona o radu čime bi se dobio iznos otpremnine koji je apelant zahtjevao svojom tužbom. U vezi navedenog Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
10. Ustavni sud neće ulaziti u primjenu prava od strane redovnih sudova kao i u utvrđeni iznos otpremnine, obzirom da je u ovom slučaju nesporno da se nije mogla primjeniti ranija odredba člana 143. Zakona o radu u pogledu isplate otpremnine, jer je način isplate otpremnine izmijenjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 30. avgusta 2000. godine, a apelantu do tada nije bila obračunata i isplaćena otpremnima, zbog čega je podnio tužbu 8. aprila 2002. godine, što znači da je «postupak ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika» bio u toku. Ovo ukazuje da je morala biti primjenjena odredba člana 50. izmijenjenog Zakona o radu prema kojoj je izvršen obračun iznosa otpremnine koji treba isplatiti apelantu, a primjena ranijeg člana 143. onemogućena je članom 54. izmijenjenog Zakona o radu. Dakle, primjena prava nije bila proizvoljna, a utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, te prema tome Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Apelant smatra da je došlo i do povrede njegovog prava na imovinu usljed primjene člana 54. izmijenjenog Zakona o radu kojom je narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa i cilja koji se želio postići te mu je nametnut pretjeran teret, obzirom da bi primjena ranijeg člana 143. Zakona o radu za njega bila znatno povoljnija jer bi dobio veći iznos otpremnine.
12. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
13. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, trebaju da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu; e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtijeva za opštim interesom zajednice i zahtijeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Latardis v. Greece od 25. marta 1999. godine).
14. U konkretnom slučaju radi se o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da je apelant imao legitimno očekivanje, tj. očekivanje na osnovu zakona da će mu biti isplaćen određeni iznos otpremnine. Postoji i miješanje u imovinu izvršeno osporavanim sudskim presudama. Ustavni sud smatra da ovo miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom interesu obzirom da se temelji na članu 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojim je regulisan nov način obračuna isplate otpremnine, obzirom da je isplata otpremnina prema ranijem članu 143. Zakona o radu iziskivala ogromne troškove i dovodila je u pitanje likvidnost privrede u Federaciji BiH, tj. dovodila je u pitanje funkcionisanje privrednih subjekata obzirom da preduzeća nisu imala sredstava da isplate tolike iznose otpremnine. Miješanje je proporcionalno obzirom da je apelantu obračunata otpremnina prema zakonu, a primjena ranijeg člana 143. Zakona o radu bila je onemogućena članom 54. izmijenjenog Zakona o radu, čiju je ustavnost Ustavni sud ispitivao u odluci U-26/00 od 21. decembra 2001. godine, kojom prilikom je Ustavni sud zaključio da je navedeni član u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine dajući iscrpno obrazloženje o tome, koje Ustavni sud neće ponavljati ovom prilikom, već će se po pitanju ustavnosti člana 54. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o radu pozvati na obrazloženje iz svoje navedene odluke U-26/00 od 21. decembra 2001. godine. Prema navedenom Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U pogledu povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelant nije predočio niti jednu relevantnu činjenicu niti dokaz, pa slijedi da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović