Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/05 (M. Č.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2510/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. janaura 2007. godine, u predmetu broj AP-2510/05, rješavajući apelaciju Marije Čohadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Čohadžić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-1083/04 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj Mal-911/04 od 29. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Čohadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 7. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1083/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Mal-911/04 od 29. oktobra 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 26. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog broj Mal-911/04 od 29. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1083/04 od 10. januara 2005. godine, apelantica je obavezana da tužitelju (Central profit banka d.d. Sarajevo) isplati iznos od 694,40 KM sa zakonskom zateztnom kamatom počev od 20. aprila 2004. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 90 KM, iz razloga što je u navedenim sudskim postupcima utvrđeno da je tužitelj apelantici odobrio kratkorični kredit u iznosu od 1.500 KM sa rokom otplate od 12 mjeseci, od čega je izvršena uplata povrata kredita u šest jednakih rata u iznosu od po 138,95 KM i sedma rata djelimično, te da preostali dug koji treba platiti iznosi 694,40 KM.

3. Navedeno su redovni sudovi utvrdili izvođenjem sljedećih dokaza na glavnoj raspravi: uvid i čitanje ugovora o kratkoročnom potrošačkom kreditu od 4. jula 2000. godine zaključenog između apelanta i tužitelja, uvid i čitanje ugovora o jemstvu od 4. jula 2000. godine kojim jemci F.S. i M.S. jamče za povrat kredita koji je iskoristila apelantica, pregled otplatnog plana navedenog kredita, pregled pismenih opomena od 16. aprila 2004. godine, uvid u obračunske liste preduzeća „Šipad Fonica“ na ime apelantice, te saslušanjem svjedoka A.T. i N.D. Redovni sudovi su naglasili da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da se apelantica nalazila u dužničkom odnosu prema tužitelju i da je njena obaveza da isplati preostali dio kredita, za koji je utvrđeno da nije isplaćen tužitelju, te da se za navedeni dug nikako ne može teretiti apelanticino preduzeće „Šipad Fojnica“ (jer ne postoji bilo kakva isprava ili drugi validan dokaz da su oni preuzeli predmetni dug), iako je nesporno da su isti isplaćivali apelantici plaću za umanjeni dio rate predmetnog kredita, koji onda nisu uplatili tužitelju upravo za iznos koji predstavalja dug u ovom slučaju, što pravdaju navodnim zatvaranjem finansijskih obaveza preduzeća i nedostatkom novčanih sredstava.

4. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koju povredu vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, iz razlog što smatra da je u cijelosti izmirila predmetni dug, a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radila - „Šipad Fojnica“. Osim toga, apelantica se poziva na povredu prava na zabranu mučenja, ponižavajućeg ili nehumanog tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na pogrešnu primjenu prava i na pogrešno utvrđene činjenice, obzirom da tvrdi kako je u cijelosti izmirila predmetni dug a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radila - „Šipad Fojnica“, u vezi čega se Ustavni sud poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

8. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili da je apelantica u obavezi da tužitelju isplati ostatak duga predmetnog kredita u iznosu od 694,40 KM, obzirom da stanje spisa apelacije ne ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene prava, odnosno da utvrđene činjenice ne ukazuju na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, iz razloga što je nesporno da je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o kratkoročnom kreditu na iznos od 1.500 KM koji se obavezala da mu isplati u 12 rata, od čega je utvrđeno da je tužitelju isplaćeno šest rata i djelimično sedma rata, dok ostatak duga nije isplaćen, zbog čega apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz razloga što se prema navedenom ugovoru o kratkoročnom kreditu apelantica nalazi u dužničkom odnosu prema tužitelju, i samo je njena obaveza da izmiri dio kredita za koji je nesporno da nije otplaćen, te se ne može smatrati da je za preostali dio duga odgovorno preduzeće u kome radi apelantica, a ukoliko je to preduzeće vršilo nezakonite radnje prilikom umanjenja apelanticine plaće za iznos rate predmetnog kredita koji onda nije uplaćivan tužitelju, apelantici je stajala na raspolaganju mogućnost da tuži preduzeće.

9. Osim toga, Ustavni sud smatra i da je apelacija očigledno prima facie neosnovana u pogledu pozivanja apelantice na povrede prava na zabranu mučenja, ponižavajućeg ili nehumanog tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, jer u spisu apelacije ne postoji niti jedan relevantan navod ili dokaz da postoji i najmanja vjerovatnoća da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/05 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio