Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2574/05 (B. K.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2574/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. januara 2007.godine, u predmetu broj AP-2574/05, rješavajući apelaciju B.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2251/05 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilijaša, podnio je, 19. decembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2251/05 od 24. oktobra 2005. godine.

2. U dopuni apelacije od 11. januara 2006. godine, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „tuženoj Željezari Ilijaš iz Ilijaša zabranio izvršenje radi namirenja novčanih sredstava po presudi Kantonalnog suda broj Gž-2251/05 od 24. oktobra 2005. godine“ do donošenja odluke o apelaciji. Rješavajući o privremenoj mjeri Ustavni sud je donio odluku broj AP-2574/05 od 9. februara 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda II u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Pr-113/01 od 23. februara 2004. godine tuženoj Željezari Ilijaš naloženo je da tužitelju-apelantu na ime naknade za vrijeme čekanja posla od 4. marta 1996. godine pa do 31. oktobra 2000. godine isplati iznos od 18.089,05 KM sa zakonskim zateznima kamatama počev od 27. marta 2003. godine pa do isplate. Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu pretrpljene štete zbog nerješavanja radnopravnog statusa u zakonskom roku kao i zbog neostvarivanja naknade za vrijeme privremene nezaposlenosti od Zavoda za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Općinski sud se oglasio nenadležnim za postupanje te odbacio zahtjev apelanta za uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 4. marta 1996. godine do 31. oktobra 2000. godine, kao i zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. april 1992. godine do 4. mart 1996. godine.

4. Na presudu Općinskog suda žalila se samo tužena. Međutim, njena žalba odbijena je kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj Gž-531/04 od 14. juna 2004. godine, te je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda. Tužena je izjavila reviziju na presudu Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud usvojio rješenjem broj Rev-835/04 od 5. jula 2005. godine, tako što je ukinuo drugostepenu presudu te predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Obrazloženje je glasilo da nižestepeni sudovi prilikom utvrđivanja prava na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla nisu vodili računa o materijalnim prilikama poslodavca što je ispravno, jer je samo pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla utvrđeno zakonom. Međutim, Zakonom o radnim odnosima („Službeni list R Bosne i Hercegovine“ br. 21/92 i 13/93) koji je bio na snazi za jedan period apelantovog čekanja sa posla, bilo je predviđeno da su materijalne prilike poslodavca od bitnog značaja za utvrđivanje visine iznosa naknade plaće za vrijeme čekanja s posla. U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su iznos naknade plaće za vrijeme čekanja s posla od 18.089,05 KM utvrdili na način da su prosječnu mjesečnu plaću u Federaciji BiH pomnožili sa mjesecima čekanja s posla. Ovdje se i ogleda pogrešna primjena materijalnog prava, jer se nije vodilo računa o odredbama člana 7. stav 2. Zakona o radnim odnosima, koji predviđa da se prilikom utvrđivanja visine iznosa naknade plaće za vrijeme čekanja s posla moraju uzeti u obzir materijalne prilike poslodavca, te se iz tog razloga revizija uvažava i predmet vraća na ponovno suđenje.

5. Rješavajući u ponovnom postupku Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-2251/05 od 24. oktobra 2005. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu, te apelantu na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla umjesto prvobitno dosuđenih 18.089,05 KM sada dosudio 9.948,97 KM. Obrazloženje je bilo da je odredbama člana 143. stav 3. Zakona o radu predviđeno da će visinu naknade plaće za vrijeme čekanja s posla odrediti poslodavac, te pošto on to nije uradio u konkretnom slučaju, visinu naknade će odrediti sud, pozivajući se na odredbe Općeg kolektivnog ugovora, prema kojima najniža plaća ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH. Obzirom da je za period u kom je apelant bio na čekanju, prema nalazu vještaka finansijske struke, iznos prosječnih mjesečnih plaća bio 18.089,05 KM to i apelantu pripada 55% od tog iznosa od ukupno 9.948,97 KM koliko apelant treba dobiti na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla.

6. Apelant smatra da osporavana presuda Kantonalnog suda krši njegova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na utvrđeni iznos naknade plaće za vrijeme čekanja posla. Apelant smatra da je sud bio pristrasan jer je odlučivao šire od žalbenih navoda, te da apelant nije pozvan da prisustvuje sjednici vijeća Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o žalbi iako je on to tražio, kao i da u odluci Kantonalnog suda nije navedena pouka o pravnom lijeku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu prava i na pogrešno utvrđene činjenice, obzirom da tvrdi kako je iznos naknade za vrijeme čekanja posla pogrešno umanjen sa iznosa od 18.089,05 KM na 9.948,97 KM. U vezi navedenog Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud došao do iznosa naknade koji apelantu treba isplatiti za vrijeme čekanja posla, obzirom da se odluka u tom dijelu temelji na odredbama člana 143. stav 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 32/00) kao i odredbama člana 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/00), a obrazloženje, koje je dato u pogledu toga da se kod obračuna visine isplate nakande za vrijeme čekanja posla mora voditi računa o materijalnim prilikama preduzeća kako se ne bi ugrozili drugi koji su u njemu zaposleni, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.

11. Također, nije od uticaja na pravo na pravično suđenje činjenica da apelant nije pozvan na sjednicu drugostepenog vijeća prilikom odlučivanja o žalbi, obzirom da prema članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03 i 73/05) sudovi imaju dispoziciju da odluče da li da održe raspravu, u slučaju kad treba utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, što nije rađeno u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja Kantonalnog suda o žalbi, pa nije ni bilo potrebe da se zakazuje javna rasprava.

12. Apelantove navode o pristrasnosti Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra paušalnim obzirom da, osim pozivanja na pristrasnost suda, apelant to nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom.

13. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o krešnju ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant nije dao posebne navode u pogledu kršenja prava na imovinu već su oni u stvari isti kao i navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje i svode se na pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već dao svoj zaključak, pa slijedi da su i navodi apalenta o kršenju ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2574/05 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio