Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2580/05 (P. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2580/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2580/05, rješavajući apelaciju Petra Mijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Mijića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda FBiH, broj Rev-1364/05 od 11. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-1005/04 od 29. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda Mostar, broj R- 206/00-I od 30. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Mijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Dragan J. Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je, 19. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i 15. septembra 2006. godine dopunu apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda Federaciej Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1364/05 od 11. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1005/04 od 29. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-206/00-I od 30. septembra 2004. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj R-206/00-I od 30. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1005/04 od 29. septembra 2005. godine, bivša supruga apelanta (predlagateljica u vanparničnom postupku) određena je za nosioca stanarskog prava na trosobnom stanu u Mostaru, kojeg su koristili kao bračni drugovi. Prema istom rješenju apelant je dužan napustiti predmetni stan sa članovima svog domaćinstva u roku od 30 dana nakon što mu predlagateljica osigura nužni smještaj.

3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-1364/05 od 11. maja 2006. godine, odbio reviziju apelanta izjvljenu protiv rješenje Kantonalnog suda od 29. septembra 2005. godine.

4. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u provedenom postupku utvrdili da je brak apelanta i predlagateljice pravomoćno razveden presudom Osnovnog suda Mostar od 24. novembra 1994. godine. Predmetni stan bio je dodijeljen apelantu od strane njegovog poslodavca za potrebe njegove porodice, (bivše) supruge i dvoje djece. Od početka ratnih dejstava apelant sa djecom napušta Mostar.i od tada neprekidno žive u Njemačkoj. U stanu je ostala predlagateljica sa sinom rođenim 10. decembra 1993. godine u vanbračnoj zajednici, nakon odlaska apelanta. Poremećaju odnosa u braku i razvodu braka više je doprinijela predlagateljica, koja je nakon odlaska apelanta stupila u vanbračnu zajednicu sa drugom osobom, a apelantov doprinos se ogleda u tome što su bračni odnosi djelomično poremećeni i zbog njihovog odvojenog života u ratnim okolnostima. Djeca apelanta i predlagateljice su punoljetna. Predlagateljica nije u radnom odnosu, nema ličnih primanja i izdržava se od penzije malodobnog sina koju je ostvario nakon pogibije oca. Sredstva koja dobiva po osnovu izdavanja poslovnog prostora u zakup predlagateljica daje zajedničkim sinovima, shodno svojoj obavezi u participiranju za njihovo izdržavanje dok su na redovnom školovanju. Apelant je takođe nezaposlen, u Njemačkoj prima novčanu pomoć u iznosu od 1.222,13 EUR-a mjesečno, stanuje u iznajmljenom stanu za koji plaća stanarinu u iznosu od 474,77 EUR-a. Apelant u toku postupka nije priložio podateke o svom obiteljskom statusu i broju članova obitelji. Vrhovni sud dalje navodi da su nižestepeni sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalo pravo, član 20. Zakona o stambenim odnosima, odredivši za nositelja stanarskog prava predlagateljicu, o čemu su u svojim odlukama dali valjane razloge, koje prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud ističe da ne stoje revizione tvrdnje apelanta da je prvostepeni sud propuštanjem da se o datumu održavanja novog ročišta prethodno konsultuje sa strankama, kako je propisano članom 115. stav 4. Zakona o praničnom postupku, onemogućio apelanta da lično učestvuje u postupku, da bude saslušan kao parnična stranka, čime su povrijeđene odredbe člana 5. i 163. Zakona o parničnom postupku, obzirom da je apelant u postupku imao punomoćnika, advokata, preko koga je mogao predočiti sudu sve činjenice koje u reviziji iznosi.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da se sudski postupak trebao riješiti sudskim poravnanjem. Dalje navodi da je predmetni stan bio dodijeljen na korištenje njemu od strane poduzeća u kojem je radio, te da je bivša supruga proglašena nositeljicom stanarskog prava, jer je Hrvatica, a on je srpskog etničkog porijekla. Pored toga, kako dalje navodi, bivša supruga je prouzrokovala raskid njihove bračne zajednice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da sudovi nisu uzeli u obzir razumne razloge i dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, iako se radi o njegovoj imovini, koja mu je dodijeljena od strane preduzeća u kojem je radio.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, u pitanju određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka nad stanom kojeg su supružnici dobili i koristili tokom bračne zajednice.. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju, sudovi su primijenili član 20. Zakona o stambenim odnosima prema kojem ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome po zahtjevi jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje

16. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa svojim pravom na pravično suđenje «jer se prema njemu postupalo drugačije nego prema drugim u sličnim situacijama». Stoga Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

17. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2580/05 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio