Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2582/05 (D. T., Ž. J. i V. I.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Nehumano postupanje
- Kompenzacija
- Djelotvoran pravni lijek
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pravovremeno obavještenje
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2582/05
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2582/05, rješavajući apelaciju Duška Tešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1, 2, 4. i 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U odnosu na Duška Tešića i Željka Jankovića utvrđuje se povreda prava na poštivanje privatnog porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Dušku Tešiću, Željku Jankoviću i Vladimiru Iliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 600 KM na ime materijalne štete zbog povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava utvrđenih ovom odlukom.
Nalaže se Bosni i Hercegovini da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića podnesena protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, u odnosu na član 5. stav
3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vladimira Ilića u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Duško Tešić, Željko Janković i Vladimir Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 3. februara 2006. godine od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine zatražen je odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju dostavljen je Ustavnom sudu 14. februara 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 4. decembra 2006. godine.
5. Na traženje Ustavnog suda, obavještenje o predmetu apelacije su dostavili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 24. novembra 2006. godine, Narodna Skupština Republike Srpske 27. novembra 2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske - Centar javne bezbjednosti Bijeljina 1. decembra 2006. godine, a Okružno tužilaštvo Bijeljina 7. decembra 2006. godine.
6. Apelanti su 23. novembra 2006. godine obavijestili Ustavni sud da nisu podnosili zahtjev za naknadu štete Komisiji za naknade štete pri Ministarstvu pravde Republike Srpske, jer im niko na njihovo usmeno traženje nije mogao potvrditi da takva komisija uopće postoji.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelanta Željka Jankovića je 28. januara 2004. godine uhapsio SFOR ispred zgrade u kojoj je stanovao i, nakon toga, pritvorio. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je 28 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta Duška Tešića je SFOR uhapsio 10. januara 2004. godine ispred hotela «Bistrica» na Jahorini i potom pritvorio. U pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji je proveo 35 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta je SFOR ponovo uhapsio i pritvorio 25. decembra 2004. godine, u stanu u Bijeljini. Apelant je u pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji proveo 14 dana. Apelanta Vladimira Ilića je na graničnom prijelazu Rača 17. decembra 2004. godine uhapsio i pritvorio SFOR. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je dva mjeseca.
9. Prema Obavještenju broj 05-2-13-1969-1/06 od 23. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tom organu se u ime porodice apelanta Vladimira Ilića obratio advokat Miloš Perić. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 7. marta 2005. godine od Ministarstva odbrane BiH tražilo dostavu informacija o tome gdje se nalazi apelant Vladimir Ilić. U odgovoru Ministarstva odbrane 17. marta 2005. godine je navedeno da su apelanta Vladimira Ilića 17. decembra 2004. godine na graničnom prijelazu Rača uhapsile snage SFOR-a i odvele ga na nepoznatu lokaciju i da su ga zatim, prema njihovim saznanjima, međunarodne snage predale u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, gdje je zadržan u pritvoru zbog istrage o drugim krivičnim djelima.
10. Prema Obavještenju broj 01-1458/06 od 27. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Narodne Skupštine Republike Srpske, taj organ je povodom hapšenja apelanata koje je izveo SFOR primio predstavku Gorana Neškovića, advokata Dušana Tešića, i Sretka Markovića, advokata Željka Jankovića. U skladu s procedurom predstavke su proslijeđene na razmatranje i postupanje nadležnom skupštinskom odboru koji je predstavke nakon razmatranja, 10. februara 2004. godine, proslijedio Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske, na daljnje razmatranje i postupanje. Ujedno je zatraženo da navedeni organi u okviru svojih ovlaštenja i nadležnosti preduzmu aktivnosti na pribavljanju informacija o predmetnom događaju, kao i na zaštiti ljudskih i građanskih prava apelanata. Narodna skupština RS nije dobila odgovor o preduzetim mjerama.
11. Prema Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina) broj 12- 02/4-233-1394706 od 28. novembra 2006. godine, taj organ je 28. januara 2004. godine evidentirao da su apelanta Željka Jankovića lišili slobode pripadnici SFOR-a, kao i da mu je pretresen stan u Bijeljini, ulica Njegoševa broj 4, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Dalje se u obavještenju navodi da je 28. januara 2004. godine evidentirano i pretresanje stana Duška Tešića, o čemu je također sačinjena službena zabilješka. Pod rednim brojem 1070/04 evidentirano je da su pripadnici SFOR-a 24. februara 2004. godine izvršili predaju apelanta Željka Jankovića, kojeg su prema njegovoj izjavi lišili slobode pripadnici SFOR-a. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. Dalje se navodi da je 13. februara 2004. godine evidentirano da su pripadnici SFOR-a izvršili predaju apelanta Duška Tešića, kojeg su prema njegovoj izjavi pripadnici SFOR-a lišili slobode na Jahorini 10. januara 2004. godine. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. U izvještaju CJS Bijeljina koji je dostavljen Osnovnom javnom tužilaštvu Bijeljina navedeno je da je 28. januara 2004. godine Dragoljub Zekić obavijestio Policijsku upravu Bijeljina putem telefona da su tri nepoznata lica, inače pripadnici SFOR-a, sa fantomkama na glavi i uz prijetnju vatrenim oružjem, odveli Željka Jankovića. Isti dan CJS Bijeljina se obratio kapetan SFOR-a iz baze «Butmir» Sarajevo i obavijestio da su pripadnici SFOR-a priveli i zadržali apelanta Željka Jankovića.
12. Prema Obavještenju broj KTA-3/04 od 4. decembra 2006. godine, koje je Ustavni sud dobio od Okružnog tužilaštva Bijeljina, taj organ je o hapšenju apelanta Željka Jankovića dobio izvještaj CJS Bijeljina 28. januara 2004. godine. Također je dobio izvještaj o pretresu stana Duška Tešića, dok za apelanta Vladimira Ilića nije dostavljen nikakav izvještaj. Okružno tužilaštvo Bijeljina ističe da po zaprimljenim izvještajima, u okviru svoje nadležnosti, nisu preduzimali nikakve radnje imajući u vidu nadležnost međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini.
13. Nema dokaza da su apelanti, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, pokretali bilo kakav drugi postupak pred nadležnim organima u Bosni i Hercegovini.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant Željko Janković navodi da su ga 28. januara 2004. godine uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred zgrade u kojoj stanuje kada je pošao da odvede svoju sedmogodišnju kćerku u školu. Iz dva civilna kombija su izašla četiri vojnika koji su bili maskirani, s kapama «fantomkama» na glavi, a dvojica su imala dugo naoružanje. Vezali su mu ruke, stavili kapu preko glave i antifon slušalice na uši i ubacili ga u kombi. Sve se ovo odigravalo pred maloljetnom kćerkom koju su prolaznici odveli kući. Odvezli sud ga izvan grada u nepoznatom pravcu vozilom marke «Mercedes», a zbog dužine putovanja ustanovio je da se najvjerovatnije radi o vojnoj bazi «Orao» kod Tuzle. Prilikom hapšenja nije mu saopćeno koji su razlozi hapšenja, niti je poučen o pravima, a kada su stigli na odredište skinuli su mu svu garderobu i dali mu da obuče kombinezon na golo tijelo. Tom prilikom mu je pročitana «optužnica» kojom mu se stavlja na teret kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali mu ona nije uručena. Smješten je u kontejner dimenzije 5x2 metra u kojem je jedino bio klima-uređaj uključen na hlađenje, iako je bio mjesec januar i napolju je padao snijeg. Sve vrijeme su mu bile vezane ruke i noge i spavao je na podu na temperaturi ispod 0 stepeni. Nakon desetak dana donosili su mu oko ponoći bolnička nosila na kojima bi spavao do 6 sati ujutro. Sve vrijeme mu je bilo upaljeno svjetlo, zbog čega je gubio orijentaciju u vremenu i puštana mu je izuzetno glasna muzika. Kada je išao u toalet, ponovo su mu preko glave stavljali kapu, na oči tamne naočale i antifon slušalice na uši.
15. Apelant navodi da su ga prva dva dana ispitivali po nekoliko sati dnevno, pri čemu su lica koja su ga ispitivala imala «fantomke» preko glave i uniforme s američkim oznakama. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karadžić, Mladić i dr.), a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini. Navodi da nakon toga četiri do pet dana nije uopće ispitivan, a desetog dana mu je u posjetu došla delegacija Crvenog krsta. Dalje apelant navodi da je sedam dana štrajkovao glađu, tražeći da bude pušten iz pritvora, da kontaktira s advokatom i porodicom. Tokom trajanja pritvora dozvoljeno mu je da tri puta telefonom kratko kontaktira sa suprugom, i to prvi put tek nakon osam do devet dana boravka. Iz pritvora je pušten 24. februara 2004. godine, nakon 28 dana. Tom prilikom je uz istu proceduru (naočale, «fantomka» i antifon slušalice) doveden pred Centar javne bezbjednosti Bijeljina, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je iz vozila koje se nakon toga udaljilo. Apelant navodi da se tokom trajanja pritvora njegova supruga obraćala predsjedniku RS, Narodnoj skupštini RS, Ministarstvu pravde RS, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali je dobila odgovore da niko nije nadležan da kontroliše postupke i radnje SFOR-a, niti bilo ko može naložiti SFOR-u da njenog supruga pusti iz pritvora.
16. Apelant Duško Tešić navodi da su ga uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred hotela «Bistrica» na Jahorini dok je bio sa svojim maloljetnim sinom i da je odveden u nepoznatom pravcu. Stavljene su mu tamne naočale, kapa preko lica i antifon slušalice, a sudeći po dužini puta pretpostavlja da je odveden u vojnu bazu «Orao» kod Tuzle. Prilikom hapšenja nisu mu saopćeni razlozi hapšenja niti šta mu se stavlja na teret, već mu je nakon dolaska u bazu pročitana «optužnica» prema kojoj mu se na teret stavlja kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ali mu ona nije uručena. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karadžića i Mladića i dr.) i da otkrije ko učestvuje u finansiranju lica optuženih za ratne zločine, a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelant dalje navodi da je tretman tokom pritvora bio isti kao i kod apelanta Željka Jankovića, ali su u njegovom slučaju primjenjivane i dodatne mjere zastrašivanja. Izvođen je iz kontejnera s naočalama i kapom preko lica do nepoznate lokacije, tamo bi mu skinuli kapu s glave da bi se suočio sa streljačkim vodom. Oko 15 minuta je bio primoran da stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu, da bi mu onda opet stavili kapu i vratili ga u kontejner gdje bi nastavili s ispitivanjem uz prijetnju da sljedeći put neće samo stajati ispred streljačkog voda, već će ga strijeljati ako im ne da informacije koje traže od njega. Iz pritvora je pušten 13. februara 2004. godine, nakon 35 dana i to tako što je dovezen u Bijeljinu, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je na ulicu. Apelant navodi da je njegova supruga tokom trajanja pritvora kontaktirala lokalne institucije, MUP-CJS Bijeljina i Okružno tužilaštvo Bijeljina, ali je dobila odgovor da oni nisu nadležni da postupaju u stvarima u kojima je nadležan SFOR.
17. Apelant dalje navodi da su mu vojnici SFOR-a u oktobru mjesecu 2004. godine izvršili pretresanje stana, bez naloga i objašnjenja, i tom prilikom mu oduzeli određena dokumenta, predmete i novac, što je kasnije vraćeno. Apelanta su ponovo 25. decembra 2004. godine uhapsili pripadnici SFOR-a, i to tokom noći, u stanu, uz prisustvo dvoje maloljetne djece i supruge. Tom prilikom je kompletan stan pretresen, a vojnici su ga sve vrijeme držali na nišanu kao i članove porodice. Prema apelantovim pretpostavkama ponovo je odveden u bazu «Orao» u Tuzli. Tretman u pritvoru je bio isti kao i kod prvog privođenja, s tim što je ovaj put imao krevet. Prvih dana je odbijao da razgovara s licima koja su ga ispitivala zahtijevajući da se ispitivanje obavi uz prisustvo njegovog advokata. Apelant navodi da se njegov advokat pismenim putem obratio SFOR-u, Odjelu za odštetne zahtjeve, da je 6. januara 2005. godine dobio odgovor i da je narednog dana, nakon 14 dana, pušten iz pritvora.
18. Apelant Vladimir Ilić navodi da je uhapšen na teritoriji Srbije i Crne Gore 28. augusta 2004. godine i da je u ekstradicionom pritvoru bio do 17. decembra 2004. godine, kada je u mjestu Rača predat policiji i pravosudnim organima Republike Srpske. Smješten je u policijski automobil i nakon kratke vožnje izveden je iz vozila i predat američkim pripadnicima SFOR-a. Nisu mu saopćeni razlozi hapšenja, ruke su mu vezane lisicama, noge lancima, na oči su mu stavljene tamne naočale, preko glave kapa, a na uši «antifon» slušalice i sve vrijeme su mu držali prislonjeno oružje. Smješten je u oklopno vozilo i nakon pola sata vožnje prebačen je u helikopter. Sudeći prema dužini leta, prebačen je u vojnu bazu «Orao» kod Tuzle. Tretman je bio isti kao i s ostalim apelantima - skinut do gole kože, obučen u kombinezon, u kontejneru je puštana klima na hladno, glasna muzika, itd. Tek sljedeći dan mu je pročitana navodna «optužnica» u kojoj se tereti za podržavanje lica optuženih za ratne zločine i da on predstavlja prijetnju NATO-u u Bosni i Hercegovini. «Optužnica» mu nije nikada uručena, a tjerali su ga da piše pisma u kojima bi priznao navode iz «optužnice» i naveo gdje se nalazi Radovan Karadžić. Lica koja su ga ispitivala predstavljala su se kao pripadnici CIA-e i naveli su da rade u ime Haškog tribunala. Prijetili su mu da će, ako ne prizna, biti prebačen u zatvor Gvantanamu, predat Muslimanima i sl. Nakon 20 dana posjetila ga je delegacija Crvenog krsta, a sve vrijeme pritvora nije mu bilo omogućeno da kontaktira sa svojim braniocem. Apelant navodi da je predat vlastima Republike Srpske 14. februara 2005. godine, dakle nakon dva mjeseca provedena u pritvoru.
19. U prilogu apelacije apelant Duško Tešić je dostavio kopiju pisma koju je uputio advokat Slobodan Cvijetić SFOR-u, Uredu za odštetne zahtjeve, Komandi NATO-a u Sarajevu od 13. januara 2005. godine i dva pisma Komandi NATO-a u Sarajevu od 6. januara i 25. februara 2005. godine. Svi apelanti, Duško Tešić, Željko Janković i Vladimir Ilić su dostavili kopije spiska oduzetih predmeta.
20. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da su im prekršena prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije.
21. Za učinjene povrede navedenih prava apelanti smatraju da je odgovorna Bosna i Hercegovina, jer je kao ugovorna strana međunarodnih dokumenata preuzela obavezu da na svojoj teritoriji garantira najviši nivo zaštite ljudskih prava i sloboda, a samim tim da spriječi svako miješanje u fizičku sigurnost lica od vlasti i pojedinaca koji djeluju na njenoj teritoriji.
22. Na kraju apelanti navode da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se pozivaju na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 696/04 i obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im na ime kompenzacije isplati odštetu, i to apelantu Željku Jankoviću iznos od 30.000,00 KM, Dušku Tešiću iznos od 50.000,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 60.000.00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) ističe da osporava činjenice koje su apelanti naveli u apelaciji, s obzirom da nisu potkrijepljene objektivnim dokazima. Osim izjava samih apelanata nema nikakvih objektivnih pokazatelja o njihovom tretmanu prilikom zadržavanja kod snaga SFOR-a. Također, u odgovoru se navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu.
24. Pravobranilaštvo BiH navodi da Zakon o parničnom postupku BiH priznaje redovnu parničnu sposobnost državi Bosni i Hercegovini kao pravnoj osobi, a zahtjev za naknadu štete rješava se u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, te su apelanti mogli da pred redovnim sudovima tuže vlasti Bosne i Hercegovine radi naknade štete koja im je pričinjena aktima SFOR-a. Pravobranilaštvo BiH smatra da apelacija nije dopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava i zbog toga što ne postoji uzročno-posljedična veza između navodne povrede ljudskih prava apelanata i radnji koje je preduzela ili je trebala preduzeti Bosna i Hercegovina. Na kraju Pravobranilaštvo BiH navodi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti, niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Na kraju Pravobranilaštvo BiH smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi.
V. Relevantni propisi
25. Ustav Bosne i Hercegovine Član II/1.
«Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. [...]» Član II/2.
«Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. [...]»
26. Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja) Član I «Opće obaveze [...]
2. Svrha ovih obaveza je sljedeća:
[...] b. osigurati podršku i ovlaštenje IFOR-u, te posebno ovlastiti IFOR da preduzme potrebne korake, uključujući upotrebu potrebne sile, kako bi osigurao poštovanje ovog aneksa i vlastitu zaštitu. » Član VI «[...]
5. Stranke znaju i saglasne su da će zapovjednik IFOR-a imati ovlast, bez uplitanja ili dopuštenja ijedne strane, učiniti sve što smatra potrebno i ispravnim uključujući upotrebu vojne sile radi zaštite IFOR-a i izvršenja odgovornosti navedenih u paragrafima 2, 3, 4...»
27. Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o ljudskim pravima) Član I «Strane potpisnice će osigurati svim licima koje spadaju pod njihovu jurisdikciju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. [...]»
28. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1088 od 12. decembra 1996. godine “Vijeće sigurnosti, [...]
19. Ovlašćuje države članice koje djeluju u skladu sa stavom 18. gore da preduzmu sve neophodne mjere da provedu implementaciju i osiguraju poštivanje Aneksa 1.A Mirovnog sporazuma, te ističe da će se strane i dalje smatrati jednako odgovornim za poštivanje tog aneksa i jednako će podlijegati takvom izvršenju od SFOR-a kada to bude neophodno za osiguranje implementacije tog aneksa i zaštite SFOR-a, te napominje da su strane pristale na to da SFOR preduzima takve mjere;»
29. Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja (zaključen 23. novembra 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Peterson, Ohio) «[...]
2. Odredbe Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih naroda od 13. februara 1946. godine koji se tiču eksperata misije će se primjenjivati mutatis mutandis na osoblje NATO-a koje je uključeno u operaciju osim ako je drugačije predviđeno sadašnjim sporazumom. Nadalje, NATO, njegova imovina i sredstva će uživati privilegije i imunitet kao što je specificirano u toj konvenciji i kao što je naznačeno u sadašnjem sporazumu.
3. Sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija.»
VI. Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio
32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta Vladimira Ilića, u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava na privatni, porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
33. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
34. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
35. Apelant Vladimir Ilić samo navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ne navodeći bilo kakve dokaze kojima potkrepljuje ove navode. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra paušalnim i ničim dokazanim, te su očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava.
36. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti ostalih navoda predmetne apelacije jeste pitanje iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, s obzirom na to da su se apelanti zahtjevom za zaštitu svojih prava obratili Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je predstavke apelanata proslijedila Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske.
37. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu.
38. Ustavni sud zapaža da su se i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti obavezali da će svim licima na svojoj teritoriji osigurati najviši nivo garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s članom II Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga su i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti odgovorni za zaštitu ustavnih i ljudskih prava svih lica na njihovoj teritoriji.
39. Ustavni sud posebno primjećuje da apelacija u konkretnom predmetu nije upućena protiv SFOR-a, nego protiv Bosne i Hercegovine, te da se pritužbe apelanata odnose na to što nadležni organi Bosne i Hercegovine nisu preduzeli bilo kakve mjere da bi se zaštitila njihova ustavna prava. Stoga se Ustavni sud i ne bavi pitanjem odgovornosti SFOR-a za povrede prava apelanata, nego odgovornosti domaćih nadležnih organa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione personae da razmatra predmetnu apelaciju.
40. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proistječu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
41. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja djelotvornih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, naprimjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, kao što je utvrđeno u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su djelotvorni i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i djelotvornosti pravnog lijeka.
42. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati. Prema «općepriznatim pravilima međunarodnog prava» mogu postojati posebne okolnosti prema kojima se cijeni iscrpljivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1908. godine, serija A, br. 40, str. 18-19, paragraf 36-40).
43. S tim u vezi Ustavni sud napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvorni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti preduzimali razumne aktivnosti u pogledu zaštite svojih ustavnih prava, obraćajući se navedenim organima. S obzirom na to da niti jedan organ nije preduzeo bilo kakve mjere, niti su uputili apelante kako da zaštite svoja prava, smatrajući da domaći organi nisu nadležni da postupaju u konkretnom predmetu, očigledno je da takav pristup ostavlja apelante bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje zaštita zagarantiranih prava. U takvoj situaciji ni upućivanje apelanata na redovne sudove, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Ustavni sud posebne okolnosti vidi u činjenici da se radi o posljedicama postupaka pripadnika SFOR-a, koji je u Bosni i Hercegovini prisutan na osnovu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, njegovih aneksa i drugih međunarodnih instrumenata, i koji uživaju imunitet i ne podliježu jurisdikciji domaćih organa, te opći pravni i politički kontekst u Bosni i Hercegovini. S druge strane, postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava, pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Dakle, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/05).
44. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
46. Apelanti smatraju da su im zbog načina na koji ih je uhapsio i pritvorio SFOR prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije, pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života, doma i prepiske iz člana 8. Evropske konvencije.
a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
47. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.»
48. Član 5. stav 1. Evropske konvencije glasi:
«Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda;
b) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
d) lišavanja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;
e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;
f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.»
49. Apelanti navode da se prilikom hapšenja SFOR-a njima, niti bilo kojem prisutnom članu porodice niko od ovih lica nije predstavio, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo šta slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i šta se dešava. Po dolasku na nepoznatu lokaciju samo im je saopćeno da su uhapšeni zbog narušavanja Dejtonskog sporazuma i ugrožavanja snaga NATO-a. U pritvoru su ispitivani o bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, te je traženo da otkriju koja lica učestvuju u finansiranju lica optuženih za ratne zločine. U vezi s ovim hapšenjem i pritvaranjem apelanata nijedan organ u Bosni i Hercegovini nije preduzimao nikakve mjere.
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelante uhapsili i pritvorili pripadnici SFOR-a isključivo u svrhu informiranja o Radovanu Karadžiću i drugim optuženim za ratne zločine.
51. Namjena člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije je da zaštiti lica od nezakonitog hapšenja ili lišavanja slobode. Razlozi koji mogu opravdati hapšenje ili lišavanje slobode su pobrojani u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. Među ovim razlozima se ne može naći uporište za hapšenje i pritvaranje apelanata u konkretnim slučajevima.
52. To je dovoljno da Ustavni sud zaključi da je hapšenje i pritvaranje apelanata bilo «nezakonito» u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti zbog toga smatraju odgovornom Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine smatra da Bosna i Hercegovina nije odgovorna.
53. Iz obavještenja Narodne skupštine Republike Srpske, Predsjedništva BiH, te CJS Bijeljina i Okružnog tužilaštva Bijeljina proizlazi da su nadležni organi odmah bili upoznati s činjenicom da su pripadnici SFOR-a lišili apelante slobode, ali da povodom toga nisu ništa preduzeli.
54. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Sabahudin Fijuljanin protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12499 od 11. januara 2003. godine Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je tuženim stranama naredio da zvanično zatraže od SFOR-a da podnosioca prijave odmah stave pod nadležnost organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tužene strane su ispoštovale naredbu o privremenoj mjeri, a SFOR je predao podnosioca prijave organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je podnosilac prijave istog dana oslobođen.
55. Ustavni sud primjećuje da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, a radi njegove implementacije, prenijela jedan dio svoje nadležnosti, koje ima kao država, na međunarodnu zajednicu i njene organe i organizacije, između ostalih i IFOR, odnosno kasnije SFOR. Tačno je da, prema članu 6. Aneksa 1 uz ovaj sporazum, IFOR, odnosno SFOR ima pravo da preduzme svaku akciju koju smatra neophodnom s ciljem izvršenja svog mandata, te da je, prema članu 12. ovog aneksa, vojni zapovjednik IFOR-a (SFOR-a) konačni autoritet što se tiče tumačenja odredaba navedenog aneksa. Ustavni sud priznaje da je neophodno da Bosna i Hercegovina, kao subjekt međunarodnog prava, poštuje svoje obaveze preuzete međunarodnim sporazumima. Međutim, Ustavom Bosne i Hercegovine koji je kao Aneks 4 također sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Aneksom 6, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da garantira najviši nivo ljudskih prava svim licima na svojoj teritoriji, odnosno svim licima pod njenom jurisdikcijom.
56. Ustavni sud primjećuje da nijedna odredba Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti pravilo međunarodnog prava, ne nameću Bosni i Hercegovini obavezu da dâ prednost primjeni odredaba Aneksa 1 u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, koji sam, kako je već navedeno, predstavlja Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Aneks 6, a posebno ne dopušta da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naprotiv, Bosna i Hercegovina je dužna da u svakom trenutku osigura licima na svojoj teritoriji ostvarivanje garantiranih ljudskih prava. I Evropski sud je u svojim odlukama usvojio stanovište da Evropska konvencija ne isključuje mogućnost prijenosa nadležnosti na međunarodne organizacije pod uvjetom da prava propisana Evropskom konvencijom i dalje budu osigurana. Zbog toga se odgovornost države ugovornice nastavlja i nakon takvog prijenosa nadležnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-I). Ustavni sud smatra da se isto obrazloženje može primijeniti i na konkretan slučaj. Dalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da država na čijoj teritoriji dođe do povrede prava zagarantiranog Evropskom konvencijom zadržava odgovornost da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti žrtve, iako je povreda rezultat radnji predstavnika nad kojima spomenuta država nema de facto kontrolu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ilascu protiv Moldavije i Rusije, presuda od 8. jula 2004. godine).
57. Cilj Evropske konvencije je da garantira prava koja nisu teoretska ili iluzorna, nego praktična i efikasna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Zbog toga, činjenica da se radnje kojima se krše ustavna prava apelanata mogu pripisati SFOR-u ne oslobađa državu da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti ta prava. Evropski sud za ljudska prava je, u principu, u slučaju Banković i drugi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Banković i drugi protiv Belgije, Češke Republike i drugih, presuda od 12. decembra 2001. godine) potvrdio da su, prema Evropskoj konvenciji, strane ugovornice odgovorne za aktivnosti koje njihovi predstavnici preduzimaju izvan njihovih teritorija, kao što su, npr., pripadnici NATO-a, pod uvjetom da imaju stvarnu kontrolu u području u kojem djeluju. Ustavni sud smatra da se ovo primjenjuje na države iz kojih dolazi SFOR, i to u periodu dok se one smatraju stranama ugovornicama Evropske konvencije. Dokazi u konkretnom slučaju sugeriraju da osoblje SFOR-a koje je uhapsilo apelanta pripada oružanim snagama SAD, koja nije jedna od strana ugovornica Evropske konvencije. Međutim, SAD je potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je jedan od instrumenata sadržanih u Aneksu 1 Ustava Bosne i Hercegovine, koji nameće jednake obaveze onima koji potpadaju pod Evropski sud za ljudska prava.
58. Prema odredbi člana 1. Evropske konvencije, države ugovornice svim licima pod svojom jurisdikcijom «jamče» prava i slobode utvrđene Konvencijom. Ova odredba ne obavezuje države ugovornice samo da se uzdrže od kršenja tih prava i sloboda, nego i da zaštite ta prava i spriječe da treća strana (lica i organizacije za koje država nije odgovorna) krši prava pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, X i Y protiv Holandije, presuda iz 1985. godine, serija A, br. 91; Platform «Arzte fur das Leben» protiv Austrije, presuda iz 1988. godine, serija A, broj 139, te McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 324). Prema tome, Evropska konvencija nameće državi ugovornici pozitivnu obavezu da temeljno istraži navode o namjernom lišavanju slobode čak i u predmetima u kojima se ne može utvrditi da se lišavanje slobode može pripisati organima vlasti (vidi odluku Doma broj CH/02/9851 i ostali, M.Ć. i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. decembra 2003. godine, tačka 60, i već citirana presuda Evropskog suda za ljudska prava Ilascu protiv Moldavije i Rusije).
59. Ustavni sud prihvata da se odgovorne domaće vlasti mogu suočiti s teškim zadatkom ukoliko je potrebno da preduzmu odgovarajuće mjere prema pripadnicima SFOR-a, kao međunarodne organizacije koja uživa imunitet, a pored toga raspolaže mnogo jačim sredstvima i mjerama prinude nego sama država. One su, međutim, obavezne preduzeti korake primjerene takvoj situaciji. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi s općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine). Pri tome takva istraga ne mora u svakom slučaju dati pozitivne rezultate. Evropska konvencija ne nameće obavezu državi da dođe do određenog rezultata, nego da provede odgovarajući postupak. Pošto je obaveza postupanje, a ne rezultat, moguće je da organi ispune svoje pozitivne obaveze prema Evropskoj konvenciji čak i ako ne dođe do konkretnog utvrđivanja činjenica i okolnosti u kojima je došlo do povrede prava (vidi Odluku Doma broj CH/98/668, Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 2. juna 2003. godine, tač. 80. i 85).
60. Međutim, i pored toga što su apelanti i njihove porodice tražili zaštitu svojih ustavnih prava od organa koje su smatrali nadležnim prema domaćem zakonu, oni ne samo da nisu preduzeli odgovarajuće korake s ciljem zaštite tih prava, niti su proveli odgovarajuću istragu u tom pogledu, nego nisu preduzeli ni najmanji korak u tom pravcu, sa ciljem da utvrde istinu o predmetnom događaju. Sama ta činjenica mora se smatrati najozbiljnijim propustom pošto lišava apelante elementarnih garancija o ljudskim pravima. Time što nije provedena nikakva istraga nakon saznanja o tome šta se desilo sa apelantima, vlasti se ne mogu osloboditi odgovornosti za kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga, činjenično stanje ne pokazuje da lokalne vlasti nisu mogle garantirati da će SFOR osloboditi apelante i isplatiti im štetu, te da one nisu obavezne da apelantima naknade štetu izazvanu povredom njihovih ustavnih prava ako SFOR odbije da to učini. U jednom prijašnjem slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/00 od 28. novembra 2003. godine) Ustavni sud je smatrao da imunitet međunarodnih snaga (UNPROFOR) prema međunarodnim propisima ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina (kako se danas naziva tadašnja Republika Bosna i Hercegovina).
61. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Član 5. stav 2. Evropske konvencije
62. Član 5. stav 2. Evropske konvencije glasi:
«Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.»
63. Apelanti su naveli da im je tek nakon što su odvedeni automobilom, odnosno helikopterom, i dolaskom na nepoznatu lokaciju saopćeno da ih je uhapsio SFOR zbog «narušavanja Dejtonskog sporazuma» i zbog ugrožavanja snaga NATO-a i Bosne i Hercegovine.
64. Prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije, uhapšenom licu moraju biti rečeni, jednostavnim jezikom, bez stručnih izraza, tako da može razumjeti, bitni pravni i činjenični razlozi za njegovo hapšenje. Ovakvo obavještenje mora biti hitno, ali ga ne mora dati službeno lice koje vrši hapšenje u samom momentu hapšenja. Jesu li sadržaj i hitnost datog obavještenja zadovoljavajući treba odrediti za svaki konkretni slučaj, u skladu s njegovim posebnim obilježjima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, br. 182).
65. U konkretnom slučaju apelanti nisu bili obaviješteni o «zakonskim» razlozima za njihovo hapšenje, niti o činjeničnim razlozima iz kojih bi proizlazila sumnja da su izvršili neko konkretno krivično djelo, niti su bili u mogućnosti da pokrenu pitanje „zakonitosti“ hapšenja i pritvaranja. Prema tome, Ustavni sud smatra da sadržaj obavještenja datog apelantima o razlozima njihovog hapšenja i pritvaranja ne zadovoljava minimum standarda iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
66. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
Član 5. stav 3. Evropske konvencije
67. Član 5. stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.[...]»
68. Apelanti smatraju da je član 5. stav 3. Evropske konvencije prekršen, jer nisu izvedeni pred sudiju ili službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast.
69. Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije je primjenjiv samo u slučajevima kada su lica uhapšena ili lišena slobode na osnovu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Ustavni sud je već zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o «zakonitom» hapšenju u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da nema povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije
70. Član 5. stav 4. Evropske konvencije glasi:
«Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.»
71. Apelanti smatraju da je član 5. stav 4. Evropske konvencije prekršen jer nisu bili u mogućnosti da pokrenu postupak kojim bi sud u kratkom vremenu odlučio o zakonitosti njihovog hapšenja i pritvaranja.
72. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pojam «zakonitost» ima isto značenje kao i u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. U smislu člana 5. stav
4. Evropske konvencije lice koje je uhapšeno ili pritvoreno ima pravo na preispitivanje u vezi s okolnostima postupka i stvarnim uvjetima koji su bitni za «zakonitost» hapšenja ili pritvora. To znači da je apelantu morao biti dostupan djelotvoran pravni lijek za preispitivanje «zakonitosti» hapšenja i pritvaranja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A, br. 145 B).
73. U konkretnom slučaju apelantima na raspolaganju nije bio nikakav pravni lijek za utvrđivanje „zakonitosti“ hapšenja i pritvaranja, pa Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
Član 5. stav 5. Evropske konvencije
74. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:
«Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.»
75. Apelanti smatraju da je član 5. stav 5. Evropske konvencije prekršen, jer u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete. Apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladimir Ilić iznos 60.000,00 KM.
76. Kako je već navedeno, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi.
77. Ustavni sud podsjeća da je u članu 436. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine propisano koja lica imaju pravo na naknadu štete i da to pravo u smislu stava 2. ovog člana pripada i «licu koje je lišeno slobode bez zakonskog osnova». Prema članu 433. istog zakona, lice koje je oštećeno može da traži naknadu od nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, a zatim da se, prema članu 434. istog zakona, obrati i nadležnom sudu. Također, Ustavni sud u ovoj odluci je već naglasio da postojanje pravnih lijekova mora da bude dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer u suprotnom ne bi bili djelotvorni, niti bi postojala obaveza da se oni koriste.
78. U konkretnom slučaju apelanti su se preko svojih advokata i porodica obraćali vlastima i institucijama Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, i oni im nisu ukazali na mogućnost bilo kakvog daljnjeg postupanja u njihovom slučaju, jer je hapšenje i pritvaranje izvršio SFOR. Dalje, Ustavnom sudu nije poznat nijedan slučaj u kojem su se nadležni organi vlasti ili sudovi pridržavali postupka za naknadu štete iz Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u slučaju lica koje je u istom položaju kao i apelant. Ustavni sud smatra da formalno propisivanje prava na naknadu u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma broj CH/97/45, Hermas protiv Federacije BiH, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 18. februara 1998. godine, tač. 73-77).
79. Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 5. Evropske konvencije.
80. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije.
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni
81. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;»
82. Član 3. Evropske konvencije glasi:
«Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.»
83. Apelanti navode da su prilikom hapšenja vezani lisicama, preko očiju su im stavljene zatamnjene naočale kroz koje se ništa ne vidi, preko ušiju slušalice od kojih ništa nisu čuli i preko glave kapu. Apelant Željko Janković navodi da je boravio u kontejneru u kojem je klima-uređaj bio uključen na hlađenje, da su mu obukli kombinezon na golo tijelo, da su mu sve vrijeme bile vezane noge i ruke i da je spavao na podu. Sve vrijeme je bilo upaljeno svjetlo te nije imao orijentaciju o vremenu, a puštana je i glasna muzika. Kada bi išao u toalet stavljane su mu tamne naočale, kapa preko glave i antifon slušalice. Apelant Duško Tešić također navodi da su ga obukli u kombinezon na golo tijelo, smjestili ga u kontejner gdje je bio izložen ekstremno niskim temperaturama, puštanju glasne muzike, lavežu pasa i krikovima životinja, dezorijentaciji u vremenu zbog upaljenog svjetla. Navodi da su ga izvodili pred streljački vod i da je bio primoran da 15 minuta stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu. Apelant Vladimir Ilić navodi da su mu prilikom hapšenja vezali noge lancima, ruke lisicama, stavili tamne naočale, kapu preko glave, slušalice na uši i sve vrijeme držali oružje prislonjeno na glavu. U pritvoru je skinut do gola, obučen u kombinezon, puštana je klima na hladno, glasna muzika, te su ga tjerali da piše pisma u kojima bi priznao gdje se nalazi Radovan Karadžić, i prijetili da će ga prebaciti u zatvor Gvantanamo, predati Muslimanima i sl.
84. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zajamčena jedna od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i pod najtežim okolnostima, kao što su borba protiv terorizma i zločina, bezuvjetno je zabranjeno mučenje, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nikakvo odstupanje nije moguće, niti u situacijama kada opća opasnost prijeti naciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-VI, paragraf 62). U pogledu lica koja su lišena slobode, svaka primjena nasilja ili mjera koje nisu neophodne zbog ponašanja uhapšenog lica umanjuje ljudsko dostojanstvo i, u principu, predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, serija A, br. 336, paragraf 38).
85. Prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije, pojam neljudskog postupka obuhvata najmanje takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških mentalnih i fizičkih patnji, koje su u datoj situaciji neopravdane, uz uvjet da su dostigle minimalni nivo ozbiljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava ustanovio kršenje prava lica da ne bude podvrgnuto neljudskom i ponižavajućem postupku iz člana 3. Evropske konvencije u slučaju kada je lice prilikom ispitivanja bilo prisiljeno da dugo stoji na nožnim prstima, glava mu je prekrivana crnom kukuljicom, podvrgnuto je intenzivnoj buci uz uskraćivanje sna i dovoljno hrane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A.25, str. 66-67).
86. U situaciji kada vlasti Bosne i Hercegovine nisu preduzele mjere da ispitaju uvjete za hapšenje i pritvor apelanata i kada u odgovoru na apelaciju nisu osporeni navodi iz apelacije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da dalje ispituje uvjete za pritvor apelanata uprkos mogućim sumnjama.
87. Ustavni sud zaključuje da postupak prema apelantima za vrijeme hapšenja i pritvora, te držanje u stanju produžene neizvjesnosti u pogledu njihove sudbine, predstavljaju neljudski postupak i kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
88. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
89. Član 8. Evropske konvencije glasi:
«1. svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.»
90. Apelanti Željko Janković i Duško Tešić smatraju da im je prekršeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant Željko Janković je u prilogu apelacije dostavio spisak predmeta koje su pripadnici SFOR-a oduzeli iz njegovog stana prilikom pretresa koji su obavili 28. januara 2004. godine, a koji su potpisali članovi njegove porodice. Apelant Duško Tešić navodi da su prilikom drugog hapšenja pripadnici SFOR-a u toku noći, u prisustvu dvoje maloljetne djece i supruge, pretresli kompletan stan, ispreturali stvari, a vojnici s dugim naoružanjem su sve vrijeme na nišanu držali i članove njegove porodice. Također, ni apelantu ni članovima njegovog domaćinstva nije dat nalog za navedene postupke, a članovima domaćinstva je ponuđeno da potpišu zapisnik o oduzetim predmetima.
91. Ustavni sud smatra da pritužbe apelanata nesporno ulaze u opseg prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da osigura poštivanje ovog prava pojedinca. Praksa Evropske konvencije potvrđuje da se pretresanjem stana ili kuće vrši miješanje u pravo na privatnost, a da kršenje prava na poštivanje nečijeg „doma“ uvijek uključuje i miješanje u nečiji «privatni život» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33). Postupanje SFOR-a u konkretnim slučajevima, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje navedenog prava. Prema tome, Ustavni sud mora utvrditi je li to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) u svrhu legitimnog cilja i c)je li to neophodno u demokratskom društvu, odnosno je li prekršen princip proporcionalnosti.
92. Ustavni sud ponovo podsjeća da svi aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini imaju jednaku važnost, a posebno ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, podsjeća na član 3. Sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja, prema kojem «sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu s prirodom operacija». Ustavni sud podsjeća i da su u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jamstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica, polazeći od međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima.
93. U jednom drugom slučaju koji je Ustavni sud prije razmatrao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 642/03 od tač. 41. i 42) apelantov dom je pretresen uz njegovu saglasnost datu SFOR-u i u prisustvu policajaca Policijske uprave, kao garancije za zakonito postupanje prilikom pretresa. Pripadnici SFOR-a bez apelantove saglasnosti i dok nije osigurano prisustvo domaće policije nisu pristupili pretresu. Ustavni sud je smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju, osim što je predviđeno zakonom, predstavljalo istovremeno i neophodnu mjeru koju nalažu interesi javne sigurnosti i interesi zaštite prava i sloboda drugih, te da je proporcionalno cilju koji se želi postići.
94. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i kad bi se pojam «zakon» tumačio šire, zbog specifične situacije s djelovanjem SFOR-a u Bosni i Hercegovini, i kad bi se Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i drugi dokumenti koji reguliraju status i daju okvir za postupke SFOR-a mogli smatrati “zakonom” u smislu osnove za miješanje u pravo apelanata, Ustavni sud smatra da miješanje nije bilo u skladu sa “zakonom” zbog toga što su postupci pripadnika SFOR-a u konkretnim slučajevima bili izvan okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata. S druge strane, bona fides na strani pripadnika SFOR-a pri predmetnom postupanju ne može samo po sebi predstavljati pretpostavku za valjanost preduzetih prisilnih mjera.
95. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
d) Zahtjev za kompenzaciju
96. Zbog kršenja navedenih ljudskih prava, apelanti traže naknadu materijalne i nematerijalne štete, i to apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladimir Ilić iznos 60.000,00 KM.
97. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi.
98. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
99. Ustavni sud je već u ovoj odluci naglasio kako smatra da nijedan drugi postupak za naknadu štete nije djelotvoran lijek. Također, Ustavni sud je u ovoj odluci utvrdio kršenje prava apelanata iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je razmotrio dosadašnju praksu u pogledu određivanja naknade licima koja su bila u sličnoj situaciji kao i apelanti. U Odluci broj CH/97/41, u kojoj je aplikant tražio 10.000 DM za svaki mjesec nezakonitog pritvora, a s obzirom na to da je u pritvoru proveo deset mjeseci, njegov zahtjev je iznosio 100.000 DM plus 50.000 DM za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela njegova porodica, Dom je odlučio da dosudi naknadu u ukupnom iznosu od 30.000 DM. Također, u odlukama broj CH/98/1027 i CH/99/1842 Dom je dosudio aplikantu iznos od 25.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu, jer je bio u nezakonitom pritvoru manje od dva mjeseca i pri tom zadobio prostrelne rane. U predmetu broj CH/97/45 Dom je dosudio aplikantu 18.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava iz čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije i zbog toga što je bio diskriminiran u uživanju tih prava. Aplikant je proveo u nezakonitom pritvoru oko šest mjeseci. U predmetu Ustavnog suda broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine apelant je potraživao na ime naknade materijalne i nematerijalne štete iznos od 300.000,00 KM, a dosuđeno mu je 600 KM na ime materijalne štete i 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete. Apelant je proveo u nezakonitom pritvoru šest dana.
100. Na osnovu navedene prakse Doma i Ustavnog suda i okolnosti konkretnih slučajeva, Ustavni sud je odlučio da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije pripada iznos od po 600 KM, a zbog kršenja prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije apelantu Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM, što ukupno iznosi 3.400,00 KM, apelantu Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, što ukupno iznosi 5.500,00 KM, a apelantu Vladimiru Iliću zbog kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije iznos od 6.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.600,00 KM.
VIII. Zaključak
101. Postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi s općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi prava apelanata. Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava.
102. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
103. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović