Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2384/05 (Z. S.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 1
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2384/05
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2384/05, rješavajući apelaciju Zdravka Suvajca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Zdravka Suvajca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Općini Novi grad Sarajevo – Općinskoj službi za urbanizam i stambene poslove da hitno odluči o zahtjevu Zdravka Suvajca za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Hasana Sućeske broj 7.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Zdravku Suvajcu isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općini Novi grad Sarajevo – Općinskoj službi za urbanizam i stambene poslove i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u cilju izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Suvajca u odnosu na navode koji se odnose na povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zdravko Suvajac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mirko Božić iz Prijedora podnio je 23. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku povrata stana pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) u predmetu broj 23-04/III-23-P-24/2000. Apelant je dostavio dopunu apelacije 2. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općine Novi grad Sarajevo – Općinska služba za urbanizam i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska uprava), Ustavni sud je 29. septembra 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Uprave za stambena pitanja je 26. septembra 2006. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju i spisa broj 23-04/III-23-P-24/2000.
3. Odgovor na apelaciju Općinska uprava je dostavila 25. januara 2006. godine, a Uprava za stambena pitanja odgovor i spis na uvid 9. oktobar 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 16. oktobra 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 21. aprila 2000. godine Općinskoj upravi podnio zahtjev za povrat u posjed imovine – jednoiposobnog stana koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Hasana Sućeske broj 7/VI (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je u zahtjevu za povrat u posjed imovine-stana naveo da je stan otkupio početkom 1992. godine u skladu sa tadašnjim propisima. U prilogu zahtjeva apelant je dostavio fotokopiju ugovora o otkupu stana i fotokopiju uplatnice. Općinska uprava je, aktom broj 09-31-808/00 od 25. aprila 2000 godine, smatrajući se nenadležnom, navedeni apelantov zahtjev dostavila na nadležan postupak Upravi za stambena pitanja. U dopisu je navedeno da se iz priložene dokumentacije vidi da je u pitanju stan kojim raspolaže Ministarstvo odbrane Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), te da je Uprava za stambena pitanja nadležna da prima i odlučuje o zahtjevima za povrat tih stanova.
7. Budući da Uprava za stambena pitanja nije donijela odluku u propisanom roku, apelant je Kantonu Sarajevo - Ministarstvu stambenih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) podnio 1. februara 2001. godine žalbu zbog «šutnje uprave». S obzirom da ni Ministarstvo nije u zakonom propisanom roku odlučilo o žalbi, apelant je tužbom pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor.
8. Kantonalni sud je Presudom broj U-446/01 od 29. septembra 2001. godine uvažio tužbu i naložio Ministarstvu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje o apelantovoj žalbi od 1. februara 2001. godine. Postupajući po navedenoj presudi Kantonalnog suda, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1057/01 od 14. novembra 2001. godine naložilo Upravi za stambena pitanja da u roku od 15 dana od prijema rješenja odluči o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed spornog stana.
9. Uprava za stambena pitanja je Zaključkom broj 23-04/III-23-24/00 od 11.
januara 2002. godine odbacila apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed kao neblagovremen. U obrazloženju ovog zaključka Uprava za stambena pitanja navodi da je, u skladu sa članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, predviđeni rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova 4. oktobar 1999. godine, pa kako je taj rok protekao, odbačen je apelantov zahtjev za povrat stana u posjed.
10. Apelant je protiv ovog zaključka Uprave za stambena pitanja izjavio žalbu 11. marta 2002. godine. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3653/02 od 22. jula 2002. godine žalbu odbilo. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor radi poništenja ovog rješenja Ministarstva.
11. Kantonalni sud je Presudom broj U-578/02 od 31. marta 2003. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje i prvostepeni zaključak poništio, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je apelant 21. aprila 2000. godine podnio zahtjev za povrat u posjed imovine – stana u Ul. Hasana Sućeske broj 7/VI, navodeći da je vlasnik stana i da je zahtjev podnio u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Kantonalni sud ističe da je postupak pokrenut na apelantov zahtjev, te je prvostepeni organ mogao voditi postupak samo o takvom zahtjevu, u smislu člana 124. Zakona o upravnom postupku, a ne rješavati o zahtjevu za povrat stana u posjed u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer takav zahtjev nije ni postavljen. Na kraju, Kantonalni sud navodi da će prvostepeni organ u ponovnom postupku postupiti po zahtjevu apelanta i donijeti odluku u pogledu njegovog prava na povrat imovine u skladu s važećim propisima. Ministarstvo je Presudu Kantonalnog suda broj U-578/02 od 31. marta 2003. godine dostavilo Upravi za stambena pitanja 13. maja 2003. godine na postupanje.
13. Apelant je 16. juna 2003. godine Upravi za stambena pitanja uputio zahtjev za donošenje rješenja, a nakon toga je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom zbog nedonošenja rješenja. Kantonalni sud je Ministarstvu uputio dopis broj U-401/03 od 7. oktobra 2003. godine, kojim je tražio dostavljanje spisa predmeta i obavještenje o razlozima nedonošenja upravnog akta. Apelant je 28. augusta 2003. godine uputio zahtjev Kantonalnom sudu za postupanje po nalogu suda datom u Presudi broj U-578/02 od 31. marta 2003. godine, tj. donošenje rješenja kojim će se «potvrditi njegovo stanarsko pravo i kojim će se naložiti da se vrati u posjed stana».
14. Pred Upravom za stambena pitanja je održana rasprava 25. septembra 2003.
godine, na kojoj je saslušan predstavnik vlasnika stana, konstatovano da nije iskazana dostava za apelanta, te donesen zaključak da je rasprava okončana i da će se rješenje donijeti prema važećim propisima.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj U-401/03 od 12. oktobra 2004. godine postupak po apelantovoj tužbi prekinuo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlukom Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine određeno da se prekinu svi upravni sudski postupci za povrat vojnih stanova do donošenja izmjena i dopuna Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u parlamentarnoj proceduri.
16. Kantonalni sud je dopisom broj U-87/05 od 18. augusta 2005. godine od Uprave za stambena pitanja tražio dostavljanje obavještenja o razlozima zbog kojih upravni akt nije donijet, u skladu sa uputstvima Kantonalnog suda u Presudi broj U-578/02 od 31. marta 2003. godine.
17. U ponovnom postupku, slijedeći upute Kantonalnog suda, Uprava za stambena pitanja je Zaključkom broj 23-04/III-23-24/00 od 5. septembra 2005. godine odbacila apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, zbog nenadležnosti organa. U obrazloženju ovog zaključka, Uprava za stambena pitanja ističe da je apelant podnio zahtjev za vraćanje imovine-stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, za čije rješavanje taj organ nije nadležan.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi Ministarstvo je, Rješenjem broj 27/02-23- 19283/05 od 14. oktobra 2005. godine, žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo navodi da u potpunosti prihvata obrazloženje koje je prvostepeni organ dao u zaključku, jer je ono argumentovano dokazima u spisu, a da apelant svoja prava po osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana može ostvarivati u skladu sa odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
19. Apelant je 18. novembra 2005. godine Općinskoj upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed imovine-stana i u prilogu dostavio zaključak Uprave za stambena pitanja broj 23- 04/III-23-24/00 od 5. septembra 2005. godine. Apelant je u zahtjevu predložio donošenje rješenja kojim mu se imovina vraća u posjed, u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana. Postupak pred općinskim organom je u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je postupanjem Uprave za stambena pitanja u postupku povrata stana povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nerazumno dugo trajao postupak pred Upravom za stambena pitanja koja je, nakon pet godina od podnesenog zahtjeva, donijela zaključak kojim se proglašava nenadležnom za postupanje. Također smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da, bez odlaganja, naloži donošenje odluke u meritumu, te da mu se zbog nepostupanja organa uprave u razumnom roku odredi kompenzacija u iznosu od 20.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinska uprava u odgovoru na apelaciju ističe da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio na raspolaganju Ministarstva odbrane i da apelant nije 30. aprila 1991. godine bio nesmetani posjednik ili vlasnik predmetne nekretnine, te je zahtjev proslijeđen nadležnom organu – Upravi za stambeno rješavanje.
22. Uprava za stambene poslove u odgovoru na apelaciju ističe da nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer treba imati u vidu veliki broj primljenih zahtjeva, te promjene referenata zaduženih za vođenje postupka.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br.
2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
[...] Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
[...] Član 124.
U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.»
24. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br.
2/98 i 8/20) relevantne odredbe glase:
«Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.»
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu
27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...] (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».
28. Ustavni sud primjećuje da je u postupku povrata stana u posjed utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje imovine u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana a za koji postupak je nadležan općinski organ uprave. Međutim Ustavni sud također primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji «vojnih stanova» za koji je apelant prije ratnih sukoba zaključio ugovor o kupoprodaji i svoja prava na osnovu tog ugovora može ostvariti u skladu sa odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 54/04).
29. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u postupku povrata stana u posjed koji je pokrenuo pred općinskim organom uprave u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, koji nije nadležan da postupa u konkretnom slučaju. Prema tome iz ovoga proizlazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede Evropske konvencije u postupku u kojem apelant svoje pravo i ne može ostvariti jer taj upravni organ i nije nadležan za postupanje. Slijedi da je ovaj dio apelacije nespojiv ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine i zbog toga se ovaj dio apelacije proglašava nedopuštenim.
Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku
30. U odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud može, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
31. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
35. Na osnovu svega navedenog, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
36. Apelant navodi da je nerazumno dugo trajao postupak pred Upravom za stambena pitanja, koja je nakon pet godina od podnesenog zahtjeva donijela zaključak kojim se proglašava nenadležnom za postupanje, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
38. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter «spora» u kojem su utvrđivana apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je postupak o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana započeo 21. aprila 2000. godine i da do danas nije završen, dakle u periodu dužem od šest godina. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak u cijelosti spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
42. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je vođen po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed stana – imovine koji se nalazi u Sarajevu, Ul. Hasana Sućeske broj 7/VI. Ustavni sud ima u vidu činjenicu da je apelant podnio zahtjev općinskom organu koji je nadležan da u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 43/99, 56/01) odlučuje o zahtjevima za povrat nekretnina u vlasništvu. Međutim, Općinski organ je dostavio apelantov zahtjev Upravi za stambene poslove, koja je nadležna da rješava zahtjeve za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01).
44. Uprava za stambene poslove je trebala odlučiti o tome spada li apelantov zahtjev u njenu nadležnost i, ukoliko je nadležna za odlučivanje, odlučiti o zahtjevu. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
b) Ponašanje apelanta
45. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima provođenje postupka u razumnom roku zavisi i od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u postupku za povrat imovine – spornog stana. Naime, nakon podnošenja zahtjeva za povrat apelant je podnio žalbu zbog «šutnje uprave», a nakon toga pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja o izjavljenoj žalbi. Nakon što je Uprava za stambene poslove donijela Rješenje broj 23-04/III-23-124700 od 11. novembra 2002. godine, kojim je odbacila zahtjev za vraćanje stana kao neblagovremen, apelant je izjavio žalbu, a nakon toga pokrenuo upravni spor. Nakon što je Kantonalni sud, Presudom broj U-578/02 od 31. marta 2003. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje i zaključak poništio i vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, apelant je Upravi za stambeno rješavanje podnio zahtjev za donošenje rješenja, a nakon toga pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja. Apelant je, također, Kantonalnom sudu uputio zahtjev za postupanje po nalogu iz Presude Kantonalnog suda broj U-578702 od 31. marta 2003. godine.
47. Ustavni sud zapaža da je apelant koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
c) Ponašanje sudova i javnih vlasti
48. Ustavni sud zapaža da o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana, koji je podnio 21. aprila 2000 godine, Uprava za stambena pitanja nije u zakonom propisanom roku donijela rješenje. Apelant je 1. februara 2001. godine izjavio žalbu zbog «šutnje uprave» Ministarstvu, pa kako ni Ministarstvo nije u zakonom propisanom roku odlučilo o žalbi, pokrenuo je upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je presudom od 29. septembra 2001. godine uvažio tužbu i naložio Ministarstvu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje o žalbi koju je apelant izjavio 1. februara 2001. godine. Postupajući po uputama Kantonalnog suda, Ministarstvo je rješenjem od 14. novembra 2001. godine naložilo Upravi za stambena pitanja da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja odluči o apelantovom zahtjevu. Uprava za stambena pitanja je, zaključkom od 11. januara 2002. godine, odbacila zahtjev za vraćanje spornog stana kao neblagovremen. Dakle, Uprava za stambena pitanja je nakon jedne godine i devet mjeseci od podnošenja zahtjeva donijela navedeni zaključak i to tek nakon što je apelant bio prinuđen da pokrene spor zbog «šutnje uprave». Apelant je protiv ovog zaključka izjavio žalbu, a Ministarstvo je rješenjem od 22. jula 2002. godine žalbu odbilo. Apelant je, zatim, tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom radi poništenja rješenja Ministarstva od 22. jula 2002. godine. Kantonalni sud je presudom od 31. marta 2003. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje i prvostepeni zaključak poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
49. Apelant je zatim, 16. juna 2003. godine, od prvostepenog organa – Uprave za stambena pitanja, tražio donošenje rješenja, a nakon toga je ponovno pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja. Apelant je, 28. augusta 2003. godine, uputio zahtjev Kantonalnom sudu za postupanje po nalogu Kantonalnog suda iz presude od 31. marta 2003. godine. U ponovnom postupku, a slijedeći upute Kantonalnog suda, Uprava za stambena pitanja je zaključkom od 5. septembra 2005. godine odbacila apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, zbog nenadležnosti organa. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ tek nakon dvije godine i šest mjeseci od kad je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak, odnosno pet godina i pet mjeseci nakon što je apelant podnio zahtjev za povrat stana, donio zaključak kojim je apelantov zahtjev odbacio zbog nenadležnosti organa. Ustavni sud također zapaža da ovako dugo odlaganje donošenja zaključka, kako u prvobitnom postupku tako i u ponovnom postupku, Uprava za stambena pitanja nije u svom odgovoru ni na koji način obrazložila, osim što je navela da su zaprimili veliki broj zahtjeva i da su se referenti koji rade na predmetima često mijenjali.
50. Zatim, apelant je protiv ovog zaključka izjavio žalbu, a Ministarstvo je rješenjem od 14. oktobra 2005. godine žalbu odbilo. Apelant je 18. novembra 2005. godine nadležnoj Općinskoj upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed imovine – spornog stana. Postupak pred Općinskim organom je u toku.
51. Ustavni sud napominje da to što su viši organi ukinuli odluku nižih organa i vratili predmet na ponovni postupak, u principu ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovu ako se radi o hitnim postupcima, kao što su stambeni. Upravo zbog toga nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.
52. Kako je već rečeno, upravni organ je u svom odgovoru naveo da je razlog za dugo trajanje postupka opterećenost velikim brojem zahtjeva i stalne promjene referenata koji rade na predmetima. Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde tako da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud smatra da Uprava za stambena pitanja nije dala zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je trebalo preko pet godina da bi se utvrdilo da apelantov zahtjev ne spada u nadležnost tog organa, već u nadležnost Općinske uprave koja odlučuje o povratu nekretnina u vlasništvu građana. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rok...».
53. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje upravnih organa u konkretnom slučaju, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o povratu apelantu spornog stana ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju organi uprave, prvostepeni upravni organ i Ministarstvo, kao drugostepeni organ.
54. S druge strane, Ustavni sud smatra da period od osam mjeseci u kojem je Kantonalni sud u dva navrata riješio upravne sporove ne predstavlja period koji, sam po sebi, ne ispunjava kriterij »razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije značajnije doprinio dužini perioda u vezi sa odlučivanjem o pravu apelanta na povrat spornog stana.
55. S obzirom na činjenicu da upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantu do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje preko šest godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati upravnim organima koji u cijelom tom periodu nisu donijeli niti jednu meritornu odluku, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. S obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, postupak za povrat stana apelanta još nalazi na rješavanju pred nadležnom općinskom upravom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti tom organu da taj postupak hitno okonča.
Pitanje kompenzacije
57. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje u visini od 20.000 KM. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
58. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom po kojem apelantima u Bosni i Hercegovini, kao naknada na ime nematerijalne štete u ovakvim slučajevima, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odlagali donošenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odlučio da se apelantu isplati iznos od 900,00 KM, dakle po 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja rješenja o povratu stana nije okončan ni nakon šest godina i šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
60. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9, te člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović