Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2696/06 (N. J.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2696/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine u predmetu broj AP 2696/06 rješavajući apelaciju Nevenke Jungić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Jungić, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-355-UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine i Rješenja Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ, broj 04-23-
334/06 od 24. maja 2006. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Jungić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Udruženje «Vaša prava» Bosne i Hercegovine, podnijela je 22. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-355-UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine i Rješenja Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ broj 04-23-334/06 od 24. maja 2006. godine. Apelantkinja je dostavila dopunu apelacije 18. oktobra 2006. godine. Apelantkinja je podnijela i zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenog rješenja Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ, dok se ne donese konačna odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj U-1812/03.
2. Rješenjem Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Opštine Ključ (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) broj 03/1-473-3 od 16. jula 1999. godine, usvojen je predlog Opštinskog pravobranioca Ključ, pa se u svrhu dogradnje ulice u Naselju 17. VKB u Ključu, potpuno eksproprišu nekretnine upisane kao k.č. br.102972 zv. «Okućnica» kuća, površine 71 m², k.č. br. 1030/2 zv. Bašta, vočnjak 2. kl. površine 408 m² i k.č. br. 1031/3 zv. «Bašta» njiva 1. kl., površine 153 m², sve upisano u Pl-
330 K.O. Ključ na ime Dubravke Jungić i Vesne Petrović rođene Jungić, sa djelom od po ½.
3. Odlučujući o žalbi koju je na navedeno rješenje izjavila apelantkinja, Kantonalno ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je Rješenjem broj 11/1-31-978-U II/99 od 6. septembra 1999. godine uvažilo žalbu, poništilo prvostepeno rješenje, te ga preinačilo tako da se potpuno eksproprišu navedene nekretnine svojina Dubravke Jungić i Vesne Petrović rođene Jungić, na jednake dijelove. Odbijen je apelantkinjin zahtjev da učestvuje u postupku kao stranka.
4. Apelantkinja je tužbom pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenula upravni spor zbog poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/1-31-978-U II/99 od 6. septembra 1999. godine. Odlučujući o tužbi Kantonalni sud je Presudom broj U-217/99 od 13. decembra 2000. godine tužbu odbio. Apelantkinja je na Presudu Kantonalnog suda broj U-217/99 od 13. decembra 2000. godine izjavila žalbu.
5. Odlučujući o izrečenoj žalbi, Vrhovni sud je Rješenjem broj Už-47/2001 od 13. septembra 2001. godine uvažio žalbu i ukinuo osporenu presudu, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud ističe da je u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom potrebno da se procijene svi navodi isticani u toku upravnog postupka kao i okolnost da li apelantkinja ima pravo da učestvuje kao stranka u postupku, s obzirom da je takav zahtjev isticala i u žalbi na prvostepeno rješenje u upravnom postupku, a i da po pravosnažnoj presudi nadležnog suda ima suvlasnički dio od ½ na imovini koja je predmet eksproprijacije.
6. Slijedeći uputstva Vrhovnog suda Kantonalni sud je Presudom broj U-194/01 od 26. novembra 2001. godine uvažio tužbu i poništio osporeno Rješenje Kantonalnog ministarstva broj 11/1-31-978-U II/99 od 6. septembra 1999. godine, te predmet vratio na ponovno odlučivanje.
7. U ponovnom postupku, sada nadležna Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) je Rješenjem broj 05-31-2-533/02 od 20. maja 2003. godine odbila žalbu izrečenu protiv Rješenja Službe za prostorno uređenje broj 03/1-473-3 od 16. jula 1999. godine. U obrazloženju rješenja Federalna uprava navodi da raniji vlasnici nekretnina koje su predmet eksproprijacije, kao ni apelantkinja koja nije stranka u postupku, nemaju pravo da im se, u smislu člana 12 Zakona o eksproprijaciji, obezbijedi drugi stan.
8. Apelantkinja je kod Vrhovnog suda pokrenula upravni spor tužbom od 17. juna 2003. godine, radi poništenja Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-533/02 od 20. maja 2003. godine. Postupak pred Vrhovnim sudom je u toku pod poslovnim brojem U-1812/03.
9. U međuvremenu, Rješenjem Službe za stambeno-komunalnu oblast Opštine Ključ, broj 04-23-7-72/00 od 27. juna 2000 godine, apelantkinji je kao privremenom korisniku dvosobnog stana u ul. Naselje 17. VKB broj 94 A, određena stanarina u iznosu od 20,40 KM mjesečno, počev od 30. maja 2000 godine.
10. Rješenjem Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ, broj 04-23-334/06 od 24. maja 2006. godine, naređeno je apelantkinji da u roku od 15 dana od prijema rješenja oslobodi od lica i stvari stan u ul. Naselje 17. VKB broj 94A, površine 51m², bez prava na nužni smještaj, a predmetni stan se vraća vlasniku - Mješovitoj srednjoj školi. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantkinja koristi predmetni stan bez pravnog osnova, jer nema rješenje nadležne službe za njegovo korišćenje i da je predmetni stan svojina Mješovite srednje škole, koja je blagovremeno podnijela zahtjev za povraćaj svojih stanova shodno Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.
11. Apelantkinja je 11. jula 2006. godine Službi za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ podnijela predlog da se odloži izvršenje rješenja. Iz apelantkinjinih navoda proizilazi da Služba za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ nije uvažila predlog da se odloži izvršenje.
12. Odlučujući o žalbi koju je na Rješenje Službe za stambeno-komunalnu oblast Opštine Ključ broj 04-23-7-72/00 od 27. juna 2000 godine izjavila apelantkinja, Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline je Rješenjem broj 11/2-23-355-
UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.
13. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja nije tužbom pokrenula upravni spor protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-355-UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine.
14. Apelantkinja smatra da joj je Rješenjem Službe za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i sanaciju Opštine Ključ broj 04-23-334/06 od 24. maja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-355-UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine, povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu».
16. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Shodno jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 37). Sem toga, shodno praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, neophodno je da se iscrpe svi pravni lijekovi koji su ustanovljeni do najvišeg nivoa, u onoj mjeri u kojoj obraćanje višem sudu još uvijek suštinski može da utiče na odluku o meritumu, a uz to treba da se upotrijebe i sva procesna sredstva koja mogu da spriječe kršenje Evropske konvencije (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Austrija protiv Italije, aplikacija broj 788/60, Yearbook IV, 1961. i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146).
17. U konkretnom slučaju, apelantkinja nije podnijela tužbu protiv Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline radi poništenja drugostepenog upravnog rješenja, iako je to mogla da učini u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima. Naime, iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja nije pokrenula upravni spor protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-355-UP-2/06 od 7. septembra 2006. godine. Ustavni sud je radi provjere apelantkinjinih navoda zatražio od Kantonalnog suda obavještenje o tome da li je apelantkinja u međuvremenu pokrenula upravni spor protiv osporenog akta. Dopisom od 23. novembra 2006. godine Kantonalni sud je obavijestio Ustavni sud da apelantkinja nije pokrenula upravni spor protiv navedenog upravnog akta.
18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelantkinja nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući shodno zakonu. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da razmatra apelantkinjin predlog da se izda privremena mjera.
21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović