Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3399/06 (M. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3399/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine u predmetu broj AP 3399/06, rješavajući apelaciju Milorada Babića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Babića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-870/03 od 10. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju broj 01-364-38/03 od 4. juna 2003. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Trebinje broj 07-364-84/02 od 12. decembra 2002. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 21. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U- 870/03 od 10. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-364-38/03 od 4. juna 2003. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 07-364-84/02 od 12. decembra 2002. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio eventualno rušenje objekta dok se ne okonča postupak po apelaciji.

2. Rješenjem Odjeljenja broj 07-364-84/02 od 12. decembra 2002. godine odbijen je apelantov zahtjev da mu se izda rješenje o urbanističkoj saglasnosti za radove koji su izvedeni na izgradnji privremenog poslovnog objekta na zemljištu označenom kao dio k.č. br. 158/1 K.O. Trebinje što odgovara k.č. br. 258 K.O. Police.

3. Odlučujući o žalbi koja je izjavljena na navedeno rješenje, Ministarstvo je Rješenjem broj 01-364-38/03 od 4. juna 2003. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

4. Apelant je tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 01-364-38/03 od 4. juna 2003. godine, koji je Presudom broj U-870/03 od 10. oktobra 2006. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da iz rješenja tuženog organa proizilazi da je zbog toga što ne postoji regulacioni plan za naselje u kome je apelant izgradio sporni objekat, Odjeljenje formiralo stručnu komisiju sa zadatkom da dā mišljenje o apelantovom zahtjevu da mu izda urbanistička saglasnost, vodeći računa o postojećim planskim aktima, naročito postojećem Urbanističkom planu «Trebinje 2000», Zakonu o uređenju prostora i odgovarajućoj odluci Opštine Trebinje o prostornom uređenju. Dalje, ističe Vrhovni sud, komisija je 5. marta 2002. godine dala negativno mišljenje, smatrajući da je objekat izgrađen uz raskrsnicu koju čine tri interne gradske ulice i jedna sporedna pristupna saobraćajnica, da postojeći objekat nepovoljno utiče na konačno rješenje raskrsnice, pa da ne postoje urbanističko-tehnički uslovi koji bi opravdavali postojanje objekta na predmetnoj lokaciji. Na osnovu negativnog mišljenja Odjeljenje je rješenjem odbilo zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti. Vrhovni sud ističe da nije bilo potrebno da se vrši saobraćajno vještačenje s obzirom da su odredbom tada važećeg zakona o uređenju prostora propisani uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti, a u uslovima nepostojanja regulacionog plana kao osnova za izdavanja saglasnosti, te je pravilno postupio prvostepeni organ kada je formirao stručnu komisiju, odredio joj zadatak i ukazao na primjenljive propise. Vrhovni sud na kraju zaključuje da je komisija svoje mišljenje dala jasno i dovoljno precizno i da je riječ o odlučnim, pravno relevantnim činjenicama valjano utvrđenim u postupku, te nalazi da je Ministarstvo - tuženi organ postupilo u skladu sa zakonom prihvativši i pozivajući se na razloge obrazloženja prvostepenog rješenja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke, te predmet vrati prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Budući da je u konkretnom slučaju vođen upravni postupak i upravni spor u kom je apelant učestvovao i u kom su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi trebalo da ih se meritorno ispita.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Apelant je, nakon što je podnio zahtjev da mu se izda rješenje o urbanističkoj saglasnosti radove koje je izveo na izgradnji privremenog poslovnog objekta na zemljištu označenom kao dio k.č. br. 158/1 K.O. Trebinje što odgovara k.č. br. 258 K.O. Police, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenom upravnom postupku i u postupku po apelantovoj tužbi pred upravnim sudom. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i redovni sud sproveli upravni postupak i upravni spor, utvrdili činjenice i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili apelantovu žalbu i tužbu kao neosnovane.

12. Organi uprave i redovni sud utvrdili su da je zbog nepostojanja regulacionog plana za naselje u kome je apelant izgradio sporni objekat formirana stručna komisija sa zadatkom da iznese mišljenje o apelantovom zahtjevu da mu se izda urbanistička saglasnost. Takođe je utvrđeno da je komisija dala negativno mišljenje, smatrajući da je objekat izgrađen uz raskrsnicu koju čine tri interne gradske ulice i jedna sporedna pristupna saobraćajnica, da postojeći objekat nepovoljno utiče na konačno rješenje raskrsnice, pa da se ne mogu dati urbanističko-tehnički uslovi koji bi opravdavali postojanje objekta na predmetnoj lokaciji. Utvrđeno je da nije bilo potrebno da se vrši saobraćajno vještačenje s obzirom da su odredbom tada važećeg zakona o uređenju prostora propisani uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti, a u uslovima nepostojanja regulacionog plana kao osnova za izdavanje saglasnosti, te je formirana stručna komisija kojoj su određeni zadaci i ukazano na primjenljive propise. Na osnovu negativnog mišljenja komisije, organi uprave i redovni sud su zaključili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se izda urbanistička saglasnost, te su ga u smislu člana 75 stav 2 Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske»,br. 19/96 i 53/02), odbili. Navedeni član propisuje da se urbanistička saglasnost za privremeni objekat ili za privremenu namjenu izdaje samo izuzetno i sa ograničenim rokom važenja, na način i pod uslovima kako je to propisala Opštinska skupština.

13. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, osporena presuda i rješenje Ministarstva su dovoljno i jasno obrazložene, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

14. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presudu od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

15. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se suština apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu osporenim rješenjima i presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci AP 186/03 od 29. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da navedena praksa može da se primijeni i u konkretnom slučaju, jer se apelant, takođe nije pozvao ni na jedan od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sem toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenim rješenjima i osporenom presudom. Ustavni sud naglašava da član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da se razmatra apelantov predlog da se donese privremena mjera.

18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3399/06 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio