Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-11/06 (I. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na imovinu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-11/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-11/06, rješavajući apelaciju Ivke Rakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivke Rakić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-641/05 od 1.
novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P- 365/03 od 18. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivka Rakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je, 4. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-641/05 od 1. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-365/03 od 18. marta 2005. godine.
2. Apelantica je 1984. godine sa prednikom tuženog zaključila ugovor o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju, pa je apelantici 1988. godine predata u posjed garsonjera u Radakovu, Ulica Dobrovoljnih davalaca krvi broj 4/VI, ukupne površine 35,19 m2, a apelantica je isplatila ugovornu cijenu. Međutim, apelantici je prilikom otkupa stana u ugovoru navedena površina stana od 31,26 m2, pa je saznavši za razliku u kvadraturi odmah zatražila vraćanje više uplaćenog iznosa. Budući da je JP «Zenica-stan» (u daljnjem tekstu: tuženi) odbio isplatiti više plaćeni iznos od 4.519 KM, apelantica je podnijela tužbu nadležnom sudu. Općinski sud je presudom, broj P-365/03 od 18. marta 2005. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice zaključivši da je nastupila zastara potraživanja. Općinski sud je naveo da je, prema članu 482. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, apelantica trebala u roku od 8 dana od saznanja za skriveni nedostatak obavijestiti prodavca, a da prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu u roku od 6 mjeseci od predaje stvari. Općinski sud je zaključio da je apelantica imala objektivni rok od 6 mjeseci da utvrdi stvarnu površinu spornog stana, uoči nedostatak i o tome obavijesti tuženog. Budući da je apelantici stan predat sredinom 1988. godine, a da je tužba podnesena 17. marta 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice zastario.
3. Kantonalni sud je razmatrajući žalbu apelantice protiv prvostepene presude, utvrdio da u provedenom postupku nije bilo povreda parničnog postupka, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, Kantonalni sud je naveo da čl. 480-481. Zakona o obigacionim odnosima predviđaju da kupcu nisu mogli ostati nepoznati oni nedostaci koje bi brižljiva osoba s prosječnim znanjem ili iskustvom mogla lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari, te da je kupac dužan primljenu stvar na uobičajen način pregledati čim je to prema redovnom toku stvari moguće i o vidljivim nedostacima obaviejstiti prodavca u propisanom roku. Budući da apelantica nije u zakonskom roku obavijestila prodavca o nedostatku stvari, a manja kvadratura, kako navodi Kantonalni sud, predstavlja vidljiv nedostatak, Kantonalni sud zaključuje da nisu propisani uslovi iz člana 488. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima da tužiteljica traži sniženje cijene. Također, Kantonalni sud navodi da je konkretnom slučaju protekao i apsolutni rok zastare potraživanja koji, prema članu 376. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima iznosi 5 godine, a koji je počeo teći od 1988. godine, kada je apelantici predat sporni stan, pa da su stoga svi prigovori apelantice u pogledu početka zastarnih rokova neosnovani.
4. Apelantica smatra da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su sudovi pogrešno prihvatili prigovor zastare potraživanja, budući da je priroda nedostatka takva da se taj nedostatak mogao uočiti jedino premjeravanjem svih prostorija stana. Tuženi je izvršio to premjeravanje i znao je za nedostatak, ali o njemu nije obavijestio apelanticu. Apelantica navodi da je za nedostatak saznala tek kad je zaključila ugovor o otkupu stana, tj. u julu 2002. godine, te smatra da joj tek od tog trenutka počinju teći rokovi zastare, a da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili njen tužbeni zahtjev pozivanjem na zastaru.
5. Kantonalni i Općinski sud osporavaju navode iz apelacije i navode da su neosnovani navodi o kršenju apelantičinih ustavnih prava. Kantonalni sud naročito ističe da se, ustvari, apelantica ne slaže sa pravnim stanovištem redovnih sudova, a različita pravna shvatanja i nezadovoljstvo apelantice pravnim stanovištem sudova ne predstavlja kršenje njenih ustavnih prava, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.Tuženi također odbija navode iz apelacije, te smatra da osporenim odlukama nije prekršeno niti jedno ustavno pravo apelantice.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine i Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP 2663/05 od 9. maja 2006. godine i AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
14. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud pažljivo analizirali relevantne zakonske propise i utvrdili da je apelantica propustila zakonske rokove za traženje naknade zbog nedostataka na kupljenom stanu. Sudovi su također obrazložili sve relevantne odredbe koje su primijenili u konkretnom slučaju i dali su jasne razloge za svoje odluke, a naročito zbog čega nedostaci na koje apelantica ukazuje nisu bili takvi da su joj mogli ostati nepoznati u dugom vremenskom periodu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo da su Kantonalni i Općinski sud proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović