Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/06 (R. M.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-15/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. janaura 2007. godine, u predmetu broj AP-15/06, rješavajući apelaciju Radmila Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmila Mijatovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 213/04 od 2. novembra 2005. godine, i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-560-6429/02 od 24. decembra 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmilo Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je, 30. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-213/04 od 2. novembra 2005. godine, i rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada), broj 05/5-560-6429/02 od 24. decembra 2003. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, 9. januara 2006. godine, zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je dopunio apelaciju 26. januara 2006. godine.

2. Osporenim rješenjem Ministarstva rada, broj 05/5-560-6429/02 od 24. decembra 2003. godine, ukinuto je prvostepeno rješenje Opštinskog organa u Bratuncu, broj 03-560-8 od 24. maja 2002. godine, i odbijen je apelant sa zahtjevom za priznavanje novog procenta vojnog invaliditeta i pripadajućih prava, tj. tuđe njege i pomoći, a i dalje mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% invaliditeta trajno, kao i pravo na ličnu invalidninu u visini od 73% od osnovice.

3. Protiv ovog rješenja Ministarstva rada apelant je pokrenuo upravni spor, a Vrhovni sud je osporenom presudom, broj U-213/04 od 2.novembra 2005. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je zaključio da je Ministarstvo rada postupilo u skladu sa važećim propisima kada je ukinulo prvostepeno rješenje i utvrdilo da je apelant RVI II grupe sa 100% invaliditeta, zbog čega ima pravo na ličnu invalidninu, ali ne i pravo na tuđu njegu i pomoć. Vrhovni sud je zaključio da je ovakva odluke drugostepenog organa u skladu sa pozitivnim propisima, te da apelant nije ispunio uslove iz Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od I-IV grupe prema stepenu potrebe za njegom i pomoći od strane drugog lica i grupi vojnog invaliditeta («Službeni glasnik RS» broj 22/93, u daljnjem tekstu: Pravilnik) za ostvarivanje ove vrste naknade, a koji to pravo daje samo invalidima I kategorije.

4. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su i Ministarstvo rada i Vrhovni sud proizvoljno tumačili odredbe Pravilnika, a navodi i da mu je bilo onemogućeno da «kao stranka bude saslušan u upravnom postupku», što je Vrhovni sud zanemario. Apelant navodi da nije u mogućnosti da se samostalno kreće i obavlja osnovne životne potrebe bez tuđe pomoći, te da je bila ispravna odluka prvostepenog organa, koja je ukinuta osporenim drugostepenim rješenjem.

5. Vrhovni sud osporava navode iz apelacije i navodi je apelantu omogućeno ravnopravno učestvovanje u upravnom postupku u skladu sa zakonom, te da su svi njegovi navodi ispitani i u upravnom sporu. Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja bilo kojeg ustavnog prava apelanta, a naročito da ničim nije prekršeno njegovo pravo na pravično saslušanje. Stoga, Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. Ministarstvo rada također osporava navode iz apelacije i navodi da su u upravnom postupku provedena odgovarajuća vještačenja medicinskih ljekarskih komisija, a na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta, te da su neosnovani navodi o kršenju prava apelanta na pravično suđenje. Također, Ministarstvo rada navodi da je osporena odluka donesena primjenom važećih materijalnih propisa.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te što nije saslušan u upravnom postupku. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u tužbi radi poništenja drugostepene odluke, a koje je već razmotrio i odbio Vrhovni sud u osporenoj presudi. Ustavni sud naročito zapaža da su i Vrhovni sud i Ministarstvo rada za svoje odluke dali odgovarajuća obrazloženja, koja ni na koji način ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti ima išta što ukazuje da apelant nije ravnopravno učestvovao u upravnom postupku, na način kako to predviđa zakon. Vrhovni sud je također utvrdio da je apelantu i prvostepenim rješenjem, koje je ukinuto osporenim rješenjem Ministarstva rada, utvrđen status RVI II grupe sa 100% invaliditeta, što prema Pravilniku nije osnov za ostvarivanje naknade za tuđu njegu i pomoć. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da nije «saslušan» u upravnom postupku neosnovani, jer je i Vrhovni sud utvrdio da je procedura u svemu bila ispravna, te da je prvostepeno rješenje ukinuto zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne zbog proceduralnih grešaka.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/06 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio