Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/06 (M. Č.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-67/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-67/06, rješavajući apelaciju Mire Čanak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Čanak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Už-460/03 od 14.
septembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U- 188/03 od 25. augusta 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/2-23-563/03 od 15. aprila 2003. godine, i rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla, broj 05-02/5-23-1002/99 od 27. februara 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Čanak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog podnijela je, 9. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-460/03 od 14. septembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud,) broj U-188/03 od 25. augusta 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/2-23-563/03 od 15. aprila 2003. godine, i rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla ( u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove), broj 05-02/5-23-1002/99 od 27. februara 2003. godine.
2. Apelantica se obratila Službi za stambene poslove 3. marta 1999. godine sa zahtjevom za povrat stana koji se nalazi u Tuzli, Ulica Oktobarske revolucije broj 49/V, na kojem je predratni nosilac stanarskog prava bio njen bivši muž, Momčilo Čanak, a koji je ugovor o korištenju stana, kao aktivno vojno lice, zaključio 1983. godine sa tadašnjom Zajednicom stanovanja JNA.
3. Služba za stambene poslove je rješenjem, broj 05-02/5-23-1002/99 od 27. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 12-06/2-23-563/03 od 15. aprila 2003. godine, odbila ovaj zahtjev apelantice kao neosnovan. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da su apelatnica i predratni nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) sporni stan zajedno koristili od 1990. godine kada su sklopili brak, pa do 15. maja 1992. godine, kada su ga napustili zbog rata i otišli u Brčko. Predratni NSP je kao aktivno vojno lice, 19. maja 1992. godine, prekomandovan u tadašnju Vojsku Republike Jugoslavije, u kojoj je ostao sve do 2002. godine, kada je i penzionisan. U međuvremenu, presudom Osnovnog suda u Brčkom, broj P-66/94-2 od 25. januara 1995. godine, razveden je brak između apelantice i predratnog NSP. Služba za stambene poslove je utvrdila da je predratni NSP rođen u Srbiji i da ima državljanstvo Republike Srbije, da je bio u aktivnoj vojnoj službi i nakon 14. decembra 1995. godine, zbog čega nije stekao status izbjeglice u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije tog datuma. S obzirom na to, predratni NSP ne bi, prema odredbi člana 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ispunio uslove za vraćanje stana u posjed, čak i da je lično podnio takav zahtjev. Služba za stambene poslove je dalje zaključila da apelantica ima izvedeno stanarsko pravo u odnosu na nosioca stanarskog prava, te da joj ne može pripadati više prava na stan, nego što bi imao nosilac stanarskog prava.
4. Također, Služba za stambene poslove je obrazložila da je iz istih razloga i zahtjev koji je apelantica podnijela Komisiji za izbjegla i raseljena lica (u daljnjem tekstu: CRPC) odbačen Odlukom, broj 482-4905-1/1 od 9. jula 2002. godine. Dalje, Služba je zaključila da nije od uticaja to što je Općinski sud u Tuzli, rješavajući po zahtjevu apelantice za određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka rješenjem, broj RI-66/99 od 25. septembra 2001. godine, odredio apelanticu za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, budući da to nije od uticaja na donošenje odluke povodom zahtjeva apelantice za povrat stana.
5. Kantonalni sud je presudom, broj U-188/03 od 25. augusta 2003. godine, odbio apelantičinu tužbu koju je izjavila protiv konačnog upravnog rješenja. U obrazloženju ove presude je navedeno da su u upravnom postupku sve činjenice pravilno utvrđene, te da su relevantni materijalni propisi pravilno primijenjeni. Također, Kantonalni sud je obrazložio da su pravilno upravni organi zaključili da donošenje rješenja o određivanju apelantice kao nositeljice stanarskog prava ne može uticati na odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari u kojoj se morao primijeniti Zakon o prestanku primjene. Naročito, Kantonalni sud je zaključio da su pravilno upravni organi utvrdili da je tužiteljica na dan 30. aprila 1991. godine bila supruga predratnog NSP-a i članica njegovog porodičnog domaćinstva, te da stoga «dijeli njegovu pravnu sudbinu», budući da svoje pravo izvodi iz prava predratnog NSP-a, te da ne može imati više prava nego što ga je on imao. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantice o kršenju prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da su članom 3.a. Zakona o prestanku primjene u javnom interesu utvrđeni izuzeci u odnosu na član 3. Zakona o prestanku primjene, odnosno slučajevi kada se nosilac stanarskog prava koji ima status lica iz člana 3.a. ne smatra izbjeglicom, te mu stoga ne pripada pravo na povrat stana u posjed. Osim toga, apelantica nije tvrdila, kako navodi Kantonalni sud, da je ovaj stan ranije otkupila, pa stoga taj stan ne predstavlja njenu imovinu u smislu članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Už-460/03 od 14. septembra 2005. godine, odbio žalbu apelantice protiv prvostepene presude, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je tužbu apelantice odbio i na taj način osporeni upravni akt ocijenio kao pravilan i na zakonu zasnovan. Naime, Vrhovni sud je također zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i da su pravilno primjenili materijalno pravo, te da su za svoje odluke dali potpune i valjane razloge.
7. Apelantica smatra da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica u suštini smatra da su i organi uprave i sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da je stanarsko pravo stečeno prije rata na zakonit način, da ona nema drugog stana na području BiH niti u zemljama bivše SFRJ, kao ni njen bivši muž koji živi kod roditelja u Srbiji. Također, apelantica navodi i da joj je presudom o razvodu braka pripalo i pravo da odgaja zajedničko dijete.
8. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni i Kantonalni sud i Ministarstvo navode da su sve osporene odluke donesene u skladu sa procesnim i materijalnim propisima, te na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga smatraju da nisu povrijeđena ustavna prava apelantice, pa predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da su joj ova prava povrijeđena zato što su nadležni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
14. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).
15. Međutim, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). U tom smislu, pitanje da li apelantici pripada pravo na povrat spornog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen bivši muž, a u situaciji kad ni on ne bi prema važećim propisima mogao ostvariti to pravo, detaljno je ispitano i obrazloženo osporenim rješenjima upravnih organa i osporenim presudama Vrhovnog i Katnonalnog suda. Naime, Vrhovni i Kantonalni sud su, kao i upravni organi zaključili da apelantica ne može ostvariti više prava nego što bi to mogao stvarni nosilac stanarskog prava, budući da ona svoje pravo izvodi iz prava predratnog NSP-a. Budući da predratni NSP ne ispunjava uslove iz člana 3.a. Zakona o prestanku primjene, pa ne bi mogao ostvariti povrat stana, takvo pravo ne može pripasti ni apelantici, bez obzira na formalno postojanje rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj RI-66/99 od 25. septembra 2001. godine, kojim je apelantica određena za nositeljicu stanarskog prava nakon razvoda braka. Naime, povrat stana se mogao ostvarivati samo u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o stambenim odnosima, pa se na apelanticu nije moglo prenijeti pravo koje u postupku povrata stana ne bi bilo priznato predratnom NSP-u. Ustavni sud smatra da su sudovi i upravni organi dali detaljne i jasne razloge za svoje zaključke o tome da apelantica nema pravno priznatu poziciju koja bi, eventualno, mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, te joj zbog toga ne pripada pravo na povrat spornog stana, a ova obrazloženja ni na koji način ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, odluka AP- 2463/05 od 9. maja 2006. godine).
17. Također, navodi apelantice u odnosu na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije su zasnovani isključivo na prigovoru da upravni organi i sudovi nisu pravilno primijenili propise koji se tiču povrata stana, a kako je Ustavni sud već obrazložio, ne postoje elementi koji ukazuju da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović