Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2933/06 (A. W.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Azil
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2933/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2933/06, rješavajući apelaciju Alojza Weitzera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alojza Weitzera podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-67/06 od 24. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-191/06 od 10. oktobra 2006. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alojza Weitzera podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-67/06 od 24. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-191/06 od 10. oktobra 2006. godine, u odnosu na prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člalna 9.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alojz Weitzer (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Sarajevo, podnio je, 30. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-67/06 od 24. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda BiH, broj Kv-191/06 od 10. oktobra 2006. godine. Apelant je, također, postavio zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio izručenje apelanta Republici Hrvatskoj do donošenja odluke o zahtjevu apelanta za politički azil u Bosni i Hercegovini.

2. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH, broj KV-191/06 od 10. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Hrvatske, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo otmice iz člana 125. st. 1. i

2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.

3. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH, broj Kž-67/06 od 24. oktobra 2006. godine, odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ove odluke, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog vijeća da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta. Naročito, Sud BiH je naglasio da je jedna od pretpostavki iz odredbe člana 415. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) da osoba čije se izručenje traži ne uživa pravo azila, odnosno da nije u postupku traženja azila u BiH. Kako je prvostepeno vijeće utvrdilo da apelant ne uživa pravo azila, niti da je takav postupak pokrenuo, drugostepeno vijeće je zaključilo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o nepostojanju svih zakonskih pretpostvki za izručenje. Također, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelant, nakon određivanja ekstradicionog pritvora «tek želi da pokrene ovaj postupak, naglašavajući da će te radnje preduzeti njegov odvjetnik».

4. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.a), II/3.b), II/3.d), II/3.e), II/3.g) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 9. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno ne obrazlaže svoje navode u vezi sa kršenjem bilo kojeg od navedenih prava, već samo ističe da su rješenja nezakonita, jer je on podnio zahtjev za politički azil o kojem nije odlučeno. Također, apelant navodi da je Republiku Hrvatsku napustio 2001. godine «radi policijsko-sudskog montiranog procesa», da bi «u pritvoru sigurno bio ubijen». Osim toga, navodi da je u BiH dva puta vođen postupak za njegovo izručenje i to 2002. godine u Mostaru, kada je pušten, a zatim 2003. do 2005. godine, kada je bio na izdržavanju kazne po presudi Suda BiH. Nakon puštanja iz zatvora nije izručen, a navodi da je «tek sada podnio zahtjev za politički azil».

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravičan postupak

6. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na kršenje prava na pravičan postupak u predmetu u kojem se odlučivalo o tome da li postoje zakonski uslovi za njegovo izručenje u drugu zemlju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjue na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. (1990.)).

7. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, koji se odnosi na odlučivanje o izručenju apelanta Republici Hrvatskoj, prema odredbama ZKP BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na ostale navode

8. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama prekršena i prava iz čl. II/3.a), II/3.b), II/3.d), II/3.g) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 9. i 10. Evropske konvencije, ali ne obrazlaže u čemu vidi kršenje ovih prava.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da su mu navedena prava prekršena zato što su osporena rješenja nezakonita, budući da navodi da je podnio zahtjev za dobijanje političkog azila u BiH, te da će ukoliko bude izručen Republici Hrvatskoj njegov život biti doveden u pitanje. Međutim, osim paušalnih navoda o kršenju navedenih prava, apelant nije Ustavnom sudu predočio bilo kakve razloge, niti dostavio dokaze kojima bi opravdao ove svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da bi zbog odluka sudskih organa Bosne i Hercegovine o izručenju moglo doći do kršenja navedenih ustavnih prava apelanta. Ustavni sud, također konstatuje da su navodi apelanta da je podnio zahtjev za dobijanje političkog azila u Bosni i Hercegovini također neargumentovani, jer apelant te svoje tvrdnje nije ničim potkrijepio, pa takve tvrdnje nisu od uticaja na drugačiju odluku Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih prava iz čl. II/3.a), II/3.b), II/3.d), II/3.g) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 9 i 10. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u odnosu na ta prava očigledno (prima faciae) neosnovana.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2933/06 (A. W.) | Sudska praksa | Aktio