Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/06 (Z. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Izručenje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3114/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3114/06, rješavajući apelaciju Zvjezdana Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvjezdana Begića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-212/06 od 8. novembra 2006. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj 61/06 od 9. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-179/06 od 25. septembra 2006. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvjezdana Begića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-212/06 od 8. novembra 2006. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj 61/06 od 9. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kv-179/06 od 25. septembra 2006. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvjezdan Begić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je, 20. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, rješenja Suda BiH, broj Kv-212/06 od 8. novembra 2006. godine, rješenja Suda BiH, broj 61/06 od 9. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda BiH, broj Kv- 179/06 od 25. septembra 2006. godine Apelant je, također, postavio zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Bosni i Hercegovini da stavi van snage sva rješenja kojima je «konstatovala da su ispunjeni zakonski uslovi za izručenje» apelanta Republici Francuskoj i da odmah prema apelantu ukinu mjeru pritvora zato što se, kao državljanin Bosne i Hercegovine, ne može isporučiti državi tražiocu izručenja.
2. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH, broj KV-179/06 od 25. septembra 2006. godine, utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Francuske, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo oružana krađa u organizovanoj grupi iz čl. 311-1, 11-9, 311-13, 311-14, 311-15 i 311-16 Krivičnog zakona Francuske. Naime, apelanta je, 29. jula 2006. godine, uhapsila Državna granična služba BiH, po potjernici izdatoj od nadležnih organa Republike Francuske. U postupku pred sudijom za prethodni postupak utvrđeno je postojanje zakonskih uslova za izručenje propisanih Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), a između ostalog i da je apelant državljanin Crne Gore. Prvostepeno vijeće je cijenilo i navode branitelja okrivljenog da je podnesen zahtjev za prijem apelanta u državljanstvo Bosne i Hercegovine, pa je ocijenilo da ti navodi ne predstavljaju smetnju za izručenje, zato što pokrenuti postupak za prijem u državljanstvo, prema članu 415. stav 1. tačka a) ZKP BiH ne predstvlja razlog za odbijanje molbe za izručenje.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, drugostepeno vijeće Suda BiH je rješenjem, broj Kž-61/06 od 9. oktobra 2006. godine, žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. Drugostepeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje svih propisanih zakonskih pretpostavki za izručenje. Naročito, drugostepeno vijeće je ocijenilo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je pokrenuti postupak prijema u državljanstvo predstavljao prepreku za donošenje prvostepenog rješenja. Naime, ZKP BiH, kao pretpostavku za izručenje, izričito propisuje samo da «lice čije se izručenje traži nije državaljanin Bosne i Hercegovine», a ne i da je pokrenut postupak za prijem u državljanstvo BiH, za razliku od npr. azila, gdje zakon kao pretpostavku za izručenje predviđa ne samo da lice ima azil, već i da «nije u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini.
4. Nakon što je odluka o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta postala pravosnažna i konačna, apelant je, 4. novembra 2006. godine, podnio zahtjev za ponavljanje postupka, pozivajući se na odredbe člana 327. stav 1. tačka c) ZKP BiH. U obrazloženju ovog zahtjeva, apelant je naveo da je kod nadležnog organa okončan postupak za prijem u državljanstvo, a da Sud BiH, prilikom odlučivanja nije sačekao da se pravosnažno okonča taj postupak kod nadležnog organa.
5. U ponovnom postupku, prvostepeno vijeće Suda BiH je rješenjem, broj Kv-212/06 od 8. novembra 2006. godine, odbilo molbu za izručenje apelanta i odredilo je njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru, do pravosnažnosti ovog rješenja. U obrazloženju je navedeno da je apelant priložio uvjerenje o državljanstvu Srednjobosanskog Kantona, broj 07-13-25893/06 od 3. novembra 2006. godine, na osnovu čega je «na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine», zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje. Ovo rješenje je, na osnovu odredbe člana 422. stav 1. ZKP BiH, dostavljeno apelacionom vijeću Suda BiH na odlučivanje.
6. Apelaciono vijeće Suda BiH je rješenjem, broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, preinačilo prvostepeno rješenje, pa je zahtjev apelanta za ponavljanje postupka odbacilo kao nedopušten. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je rješenje Suda BiH o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje, broj Kv-179/06 od 25. septembra 2006. godine, postalo pravosnažno 9. oktobra 2006. godine, te da ni u vrijeme donošenja prvostpepenog, ni drugostepenog rješenja nije postojao bilo kakav relevantan dokument kojim bi apelant dokazao da je državljanin BiH. Osim toga, Apelaciono vijeće je ukazalo da je uloga suda u postupku izručenja garancija za pravilno utvrđenje postojanja zakonskih pretpostavki za izručenje, a da odluku o izručenju donosi ministar nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine. Osim toga, Apelaciono vijeće je obrazložilo i da se u konkretnom slučaju nije mogao voditi ponovni postupak, jer zakonom nije dozvoljen.
7. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3.d) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant posebno ne obrazlaže svoje navode u vezi sa kršenjem bilo kojeg od navedenih prava, već samo ističe da su rješenja nezakonita, jer je on već prije donošenja rješenja, broj Kv-179/06 od 25. septembra 2006. godine, upozorio Sud BiH na činjenicu da je pokrenuo postupak za prijem u državljanstvo i tražio da sud obustavi postupak odlučivanja do pravosnažnog odlučenja o prijemu apelanta u državljanstvo BiH. Također, apelant smatra da je sud, suprotno ZKP BiH, odbacio zahtjev za ponavljanje postupka, jer je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 327. stav 1. ZKP BiH, koje se, prema apelantovom mišljenju, analogno primjenjuju na sve postupke koji se vode u smislu odredbi ZKP BiH. Apelant također smatra da strane u postupku mogu, u svakoj fazi postupka, pa i po pravosnažnom okončanju postupka, tražiti ponavljanje na osnovu novih činjenica s kojima nisu raspolagale u vrijeme donošenja pravosnažne odluke. Stoga, stanovište Suda BiH, kako dalje navodi apelant, da je zahtjev za ponavljanje postupka nedopušten, vodi kršenju prava iz člana 5. i 6. Evropske konvencije.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravičan postupak
9. Apelant se, prije svega, žali na kršenje prava na pravičan postupak u odnosu na rješenje Suda BiH broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka odlučivanja o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje, smatrajući da je Sud BiH pogrešeno primijenio procesno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije i na vlastitu jurisprudenciju, prema kojima se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta» (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje), već se samo odlučuje o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi i Ustavni sud, odluka broj AP- 563/05 od 28. juna 2005. godine i odluka broj AP-2513/05 od 9. maja 2006. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je pobijanim rješenjem isključivo odlučeno o zahtjevu apelanta za ponavljanje postupka, koje je traženo povodom rješenja kojim je pravosnažno utvrđeno da postoje zakonski uslovi za izručenje apelanta Republici Francuskoj. U konkretnom postupku, koji je rezultirao osporenim rješnjem, Sud BiH nije odlučivao o bilo kakvoj «krivičnoj optužbi» protiv apelanta, već samo o zahtjevu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u proceduri izručenja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u odnosu na osporeno rješenje Suda BiH, broj Kž-75/06 od 14. novembra 2006. godine, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Dalje, apelant se žali na kršenje prava na pravičan postupak i u odnosu na rješenja kojima je pravosnažno odlučeno o tome da postoje zakonski uslovi za njegovo izručenje u drugu zemlju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjue na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. (1990.)).
12. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, koji se odnosi na odlučivanje o izručenju apelanta Republici Francuskoj, prema odredbama ZKP BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u odnosu na rješenje Suda BiH, broj Kž-61/06 od 9. oktobra 2006. godine i rješenje broj Kv-179/06 od 25. septembra 2006. godine, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
13. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vidi u tome što smatra da je sud pogrešno utvrdio da postoje sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, iako je u vrijeme odlučivanja apelant bio pokrenuo postupak za prijem u državljanstvo Bosne i Hercegovine.
14. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije prekršeno zato što su osporena rješenja Suda BiH, broj Kž-61/06 i Kv-179/06 nezakonita, odnosno zato što je sud, kako apelant navodi, pogrešno utvrdio da postoje sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, iako je u vrijeme odlučivanja apelant bio pokrenuo postupak za prijem u državljanstvo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, koja je zauzela stav da član 5. stav 1.f) Evropske konvencije ne uključuje nadležnost Komisije da pruži vlastito tumačenje domaćeg zakona koji se tiče zakonitosti pritvora ili deportacije, već je ograničena na ispitivanje da li postoje zakonski osnovi za pritvor i da li se odluka domaćeg suda o zakonitosti pritvora može smatrati proizvoljnom (vidjeti, bivša Komisija za ljudska prava, Zamir protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 9174/80, D.R. 40, str. 42 (1983.)).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ni ne osporava zakonitost ekstradicionog pritvora, već smatra da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za dozvolu izručenja apelanta, u čemu vidi kršenje člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da apelant samo paušalno navodi kršenje ovog prava. U vezi s takvim navodima, Ustavni sud podsjeća da je apelacija očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi već spomenutu odluku, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice na koje se odnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema opravdan zahtjev.
16. Ustavni sud ukazuje da apelant nije predočio bilo kakve razloge, niti dostavio dokaze kojima bi opravdao ove svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je moglo doći do kršenja navedenog ustavnog prava apelanta, niti su takve povrede očigledne. Ustavni sud, također konstatuje da navodi apelanta o tome da je u vrijeme kada je sud odlučivao o postojanju zakonskih uslova za izručenje apelanta, kao i u vrijeme kada je odluka o tome postala pravosnažna, apelant već bio pokrenuo postupak za prijem u državljanstvo, ne pokreću pitanja iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovog prava iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u odnosu na ta prava očigledno (prima faciae) neosnovana.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović