Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/05 (A. i A. I.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-894/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-894/05, rješavajući apelaciju Amira i Amele Ismić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se apelacija Amira i Amele Ismić, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom sporu u predmetu Okružnog suda u Bijeljini broj U-60/04, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao nedopuštena iz razloga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se apelacija Amira i Amele Ismić, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine, kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se apelacija Amira i Amele Ismić, podnesena protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka Područna jedinica Bijeljina Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove broj 12-475-4/06 od 22. juna 2006. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir i Amela Ismić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnijeli su 31. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 718/02 od 23 oktobra 2003. godine, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom sporu u predmetu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-60/04. Apelanti su 6. jula 2006. godine dopunili apelaciju.

2. Apelanti su 17. juna 2002. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Opštine Bijeljina i Nešković Dragana radi utvrđivanja pravnog odnosa. U tužbi su naveli da su na osnovu ugovora o poklonu, zaključenog sa njihovim ocem kao poklonodavcem, postali suvlasnici zemljišta u Bijeljini i to po 1/4 parcele zvana bašča u Dašnici k.č. br. 21/235 zk.ul.br. 5941 K.O. Bijeljina u površini od 750 m2 i po 1/3 parcele zvana bašča u Dašnici mahali k.č.br. 21/15 zk.ul.br. 2209 K.O. Bijeljina u površini od 910 m2, dakle ukupne površine od 1.660 m2. Zatim su naveli da su navedene nekretnine uživali do rata u BiH, a u toku rata su živjeli u Osijeku u Republici Hrvatskoj i nisu znali šta se dešava sa njihovim zemljištem u Bijeljini, da bi nakon rata po dolasku u Bijeljinu saznali da je prvotužena na njima nepoznat način i bez njihove saglasnosti dodijelila predmetno zemljište drugotuženom koji je na njemu izgradio benzinsku pumpu i prateće objekte. Od prvotužene nisu nikada na bilo koji način obaviješteni o izuzimanju predmetnog zemljišta i dodjeli drugom licu i nisu mogli doći u posjed bilo kakvog rješenja prvotužene po tom osnovu. Apelanti su predložili da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su suvlasnici na predmetnom zemljištu kako je navedeno u tužbi, što su tuženi dužni trpjeti, da se apelanti na osnovu presude mogu uknjižiti kao suvlasnici, te da se naloži drugotuženom da apelantima preda u posjed predmetne nekretnine. Također, predloženo je da sud donese i privremenu mjeru kojom se nalaže tuženim da obustave izvođenje svih građevinskih radova, vršenje bilo kakvog prometa i raspolaganja predmetnim nekretninama uz uknjižbu postojanja spora u zemljišnim knjigama. U tužbi je navedena vrijednost spora od 45.000 KM.

3. Osnovni sud je, nakon obavljenog uviđaja, vještačenja vještaka geometra i uvidom u odgovarajuću dokumentaciju, rješenjem broj P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine utvrdio da su apelanti do 6. aprila 1992. godine bili upisani kao vlasnici nekretnina koje su predmet spora, da su nakon toga nekretnine prešle na SIZ za stambeno-komunalnu oblast Općine Bijeljina, a potom na drugotuženog. Na uviđaju od 20. maja 2003. godine vještak geometar se izjasnio da su apelanti prema evidenciji u zemljišnim knjigama i na dan vršenja uviđaja suvlasnici spornog zemljišta sa neizmijenjenim suvlasničkim djelovima, prenesenim po osnovu ugovora o poklonu koji je u njihovu korist sačinio njihov otac. Vještak je konstatovao da se poklonjeno zemljište nalazi u središtu nacionalizovanog zemljišta. Utvrđujući način na koji je zemljište apelanata prešlo sa pravom raspolaganja na prvotuženu, a zatim na drugotuženog, Osnovni sud je izvršio uvid u dopis Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područne jedinice Bijeljina u kojem je navedeno da je otac apelanata bio vlasnik većeg kompleksa zemljišta, površine 15.940 m2 na istoj lokaciji i da je to zemljište uz naknadu rješenjem Skupštine opštine Bijeljina broj 01-023-135/79 od 26. decembra 1979. godine izuzeto kao neizgrađeno građevinsko zemljište u korist SIZ-a za stambeno-komunalnu oblast Bijeljina. Na osnovu navedenog rješenja Osnovni (tada Opštinski) sud je rješenjem Dn broj 299/80 od 29. marta 1980. godine dozvolio uknjižbu prava raspolaganja na predmetnom zemljištu oca apelanata u korist SIZ-a za stambeno-komunalnu oblast Bijeljina. Iznesene činjenice u cjelosti potvrđuju i apelanti. Nadalje, iz istog dopisa očigledno je da je izuzeto zemljište oca apelanata bilo označeno kao zk. ul. br. 5941, dok su sporne parcele apelanata bile uvedene u zk. ul. br. 5941 i 2209. te da da su vođeni kao suvlasnici ovih nekretnina po osnovu ugovora o poklonu Ov.br. 2568/80 od 19. augusta 1980. godine, koji je u njihovu korist sačinio njihov otac. Ove okolnosti je u cjelosti potvrdio i vještak geometar Zoran Gajić na sudskom zapisniku o uviđaju na licu mjesta od 20. maja 2003. godine. Objašnjavajući Osnovnom sudu kako je došlo do toga da se sporne parcele apelanata koje su vođene na njihova imena, prenesu na prvo i drugotuženog Komisija za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) navodi da je 24. decembra 1993. godine u toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama pristupio svjedok Ivan Tuzlančić geometar i raniji ovlašteni radnik pomenutog SIZ-a, koji je svjedočio da je on pripremao podatke za navedeno rješenje o izuzimanju zemljišta oca apelanata, a da pogreškom u isto rješenje nisu unesene i obuhvaćene i sporne parcele zemljišta apelanata koje su takođe izuzete i na koje se rješenje isto tako trebalo odnositi. Prema navodima iz istog dopisa, na osnovu izjave ovog svjedoka, što je kod vršenja ispravki prilikom ispisa i upisa prava na zemljištu bila i ranijie praksa, Komisija nije donosila posebno rješenje nego je sporno zemljište uknjiženo sa pravom raspolaganja u korist SIZ-a za stambenokomunalnu oblast i pripisano u pl.br. 5073. k.o Bijeljina u kojem još nije bio okončan cijeli postupak izlaganja i upisa prava na nekretninama. Nakon što je Osnovni sud utvrdio ova činjenice, oglasio se apsolutno nenadležnim za postupanje u sporu, pozivajući se na primjenu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 41/03) koji je u toku vođenja postupka po tužbi apelanata stupio na snagu i po kojem se pravna valjanost izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, na kojem su fizičke osobe imale pravo korišćenja prije 6. aprila 1992. godine, može utvrditi isključivo na osnovu ovog zakona. U obrazloženju rješenja o apsolutnoj nenadležnosti navedeno je da je u smislu člana 88. ovog zakona propisan postupak revizije dodijeljenog zemljišta koji provodi nadležni organ uprave.

4. Protiv rješenja Osnovnog suda broj P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine apelanti su izjavili žalbu koju je Okružni sud, u međuvremenu nakon podnošenja apelacije, rješenjem broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda.

5. Apelanti su 10. jula 2006. godine obavjestili Ustavni sud da su 29. augusta 2005. godine primili rješenje Okružnog suda broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine.

6. Apelanti su 18. novembra 2003. godine podnijeli zahtjev za reviziju Odjeljenju za imovinsko-pravne poslove Općine Bijeljina, a zatim 29. aprila 2004. urgirali postupanje u predmetu revizije. Zbog nedonošenja odluke u zakonskom roku, s obzirom da nije uslijedilo provođenje bilo kakvih radnji u postupku pred organima Općine Bijeljina, apelanti su 19. aprila 2004. godine tužbom pokrenuli upravni spor protiv Općine Bijeljina pred Okružnim sudom, zahtijevajući provođenje postupka revizije i donošenje rješenja povodom revizije.

7. Povodom tužbe apelanata Okružni sud je, u međuvremenu nakon podnošenja apelacije, donio presudu broj U-60/40 od 28. marta 2006. godine, kojom je tužba uvažena i naloženo tuženoj da u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude donese rješenje o zahtjevu apelanata. Navedenu presudu apelanti su primili 20. aprila 2006. godine. Apelanti su 10. jula 2006. godine su obavjestili Ustavni sud da će protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka Područna jedinica Bijeljina, Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove broj 12-475-4/06 od 22. juna 2006. godine koje je doneseno povodom njihovog zahtjeva za reviziju u upravnom postupku, blagovremeno izjaviti žalbu.

8. U apelaciji apelanti opisuju dotadašnji tok postupaka pred Okružnim sudom, Osnovnim sudom i organima uprave Općine Bijeljina, navodeći da se Osnovni sud neosnovano oglasio nenadležnim, čime im je onemogućen pristup sudu te da i parnični postupak i postupak u upravnom sporu neopravdano dugo traju. Smatraju takođe, da su diskriminisani na nacionalnoj osnovi, mada bez navođenja činjenica ili dokaza u prilog ove trvdnje. Slijedi da se apelanti žale zbog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Dopustivost prima facie Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u dijelu u kojem se odnosi na upravni spor, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Razuman rok

9. U vrijeme kada je apelacija podnesena Okružni sud još nije bio donio odluku o tužbi apelanta podnesenoj zbog nedonošenja odluke o njihovom zahtjevu za reviziju u upravnom postupku. Međutim, u međuvremenu Okružni sud je donio presudu broj U-60/04 od 28. marta 2006. godine kojom je uvažen tužbeni zahtjev apelanata i naloženo da se u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude donese rješenje o zahtjevu apelanata.

10. Tužbom protiv Općine Bijeljina zbog nedonošenja rješenja u zakonskom roku, koja je primljena u Okružni sud 19. maja 2004. godine apelanti su pokrenuli upravni spor. Okružni sud je presudom broj U-60/40 od 28. marta 2006. godine uvažio tužbeni zahtjev apelanata. Prema tome, postupak u upravom sporu u Okružnom sudu je trajao oko 22 mjeseca.

11. Kako je Okružni sud raspolagao svim činjenicama i kako one nisu osporavane od suprotne strane, Ustavni sud ocjenjuje da se ovaj slučaj ne može smatrati naročito složenim, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

12. Apelanti su u smislu Zakona o upravnom sporu, blagovremeno tužbom pokrenuli upravni spor u Okružnom sudu i svojim kasnijim ponašanjem nisu uticali na postupanje suda.

13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju dao razloge koji se odnose na dužinu trajanja upravnog spora i ti razlozi sastoje se u velikom broju predmeta koje sud ne stiže da blagovremeno rješava sa brojem sudija kojima raspolaže. Osnovanost tvrdnje da se predmeti, uz postojeći broj sudija, rješavaju dovoljno efikasno Okružni sud potkrepljuje i činjenicom da kada je predmet apelanata po redoslijedu rješavanja dodijeljen postupajućem sudiji, odluka je donesena u roku od oko četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da se ne može u cjelini staviti na teret Okružnom sudu odlaganje postupanja po tužbi apelanata u upravnom sporu, jer je takvo stanje uzrokovano reformom sudstva u Bosni i Hercegovini i nedovoljnim brojem sudija u odnosu na broj predmeta koji su primljeni u sud. Principijelno, veliki broj predmeta ne bi mogao da se prihvati kao stalni opravdavajući razlog za dužinu trajanja postupka jer je dužnost države da obezbijedi efikasan rad sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32).

14. Obzirom da je postupak u upravnom sporu pred Okružnim sudom trajao 22 mjeseca i da je Okružni sud dao opravdavajuće razloge za dužinu trajanja upravnog spora, Ustavni sud se poziva mutatis mutandis na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «[...]Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...]».

15. U konkretnom slučaju, iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Okružni sud jasno proizlazi da se razlozi koji su uticali na dužinu trajanja postupka mogu smatrati i privremenim i otklonjivim ne samo popunjavanjem upražnjenih sudijskih radnih mjesta nego i realizacijom sačinjenog plana i programa mjera za rješavanje predmeta koji su u sud primljeni tokom ranijih godina.

16. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po predmetu apelanata nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da dužina trajanja konkretnog postupka nije nesrazmjerna privremenom zaostatku u rješavanju predmeta i preduzimanim odgovarajućim mjerama da se takva situacija popravi.

17. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, u dijelu u kojem se odnosi na žalbu apelanata zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom sporu u predmetu Okružnog suda broj U-60/04, očigledno (prima facie) neosnovana.

Diskriminacija

18. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).

19. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

20. Apelanti su u apelaciji naveli povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pri čemu smatraju da je tome razlog njihova diskriminacija od strane suda zbog nacionalne pripadnosti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu dostavili nikakve argumente na kojima zasnivaju svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana. Neiscrpljivanje pravnih ljekova mogućih prema zakonu

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

23. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

24. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek( vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

25. U konkretnom slučaju nakon podnošenja apelacije Okružni sud je rješenjem, broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda broj: P-718/02 od 23. oktobra 2003. godine i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U tužbi i u prvostepenom rješenju Osnovnog suda je bila navedena vrijednost spora od 45.000 KM, pa je u smislu postojećih odredbi Zakona o parničnom postupku RS dopuštena revizija protiv drugostepenog rješenja. Apelanti su u dopuni apelacije od 6.jula 2006. godine obavijestili Ustavni sud da su drugostepeno rješenje Okružnog suda broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine, primili 29. augusta 2005. godine.

26. Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda broj P-718/02 koji mu je dostavljen 15. marta 2006. godine i utvrdio da povodom rješenja Okružnog suda broj Gž-21/04 od 15. augusta 2005. godine kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda broj P-712/02 od 23. oktobra 2003. godine, apelanti nisu izjavili reviziju u zakonom predviđenom roku. Nadalje, s obzirom da je i Vrhovni sud Republike Srpske aktom broj: 118-0-SuV-06-000 070 od 15. augusta 2006. godine obavjestio Ustavni sud da do 10. augusta 2006. godine u predmetu apelanata broj GŽ: 21/04 nije izjavljena revizija, slijedi da su apelanti propustili da u zakonu predviđenom roku od 30 dana od dana prijema drugostepene odluke izjave reviziju u parničnom postupku.

27. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. Preuranjenost apelacije

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

29. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»

30. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

31. U konkretnom slučaju, Okružni sud je u upravnom sporu, rješavajući po tužbi apelanata, presudom broj U-60/40 od 28. marta 2006. godine uvažio njihov tužbeni zahtjev i naložio tuženoj strani da u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude donese rješenje o zahtjevu apelanata za reviziju u upravnom postupku. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka Područna jedinica Bijeljina, Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove povodom zahtjeva apelanata, donijela je rješenje broj 12-475-4/06 od 22. juna 2006. godine. Protiv navedenog rješenja, koje im je dostavljeno 30. juna 2006. godine, apelanti su u pismenom obavješetenju koje su dostavili Ustavnom sudu 10. jula 2006. godine, najavili da će blagovremeno izjaviti žalbu.

32. Prema tome, postupak o predmetu apelacije, nakon izjavljene žalbe je u toku pred drugostepenim organom, iz čega slijedi da je apelacija u ovom djelu preuranjena.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je prima facie neosnovana, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu i ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

34. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/05 (A. i A. I.) | Sudska praksa | Aktio