Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3189/06 (H. V.)

Odluka donesena 25. 01. 2007.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3189/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 25. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3189/06, rješavajući zahtjev Hazima Vikala za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Hazima Vikala za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Općinskog suda u Tuzli, broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, a najduže tri mjeseca.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Vikalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Nusret Mešić, advokat Tuzle, podnio je, 29. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-465/01 od 26. novembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora radi zakazane hirurške intervencije.

2. Apelant navodi da je prvostepenom presudom Općinskog suda, broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine, proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi apelanta, drugih optuženih i Općinskog tužioca u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski tužilac), apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a oslobodio je apelanta u odnosu na ostali dio optužbe. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je presudom broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio drugostepenu presudu u odluci o kazni, pa je apelant, primjenom odredaba člana 41. stav 2. i člana 42. stav 1. tačka 4. ranijeg KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

3. Apelant smatra je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je još ranije došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, zbog čega je prethodna prvostepena presuda, broj K-297/99 od 27. marta 2000. godine, ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Međutim, apelant smatra da u novom postupku nije otklonjeno kršenje prava na pravično suđenje. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud prekoračio optužbu, zato što se presuda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe, a koju je tužilac izmijenio tako što je izmijenio činjenični opis djela. Naime, apelant navodi da je prvobitnom optužbom apelantu stavljeno na teret da je naložio da se sa preduzećem AB «Behapol» zaključi ugovor o kupovini 140 tona boje za krečenje, dok je kasnije činjenični opis izmijenjen i apelantu stavljeno na teret da je «naložio obavljanje neophodnih radnji u vezi sa nabavkom» navedene boje. Apelant, dalje, opširno izlaže svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se svode na to da apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zato što ničim nije dokazano da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su sudovi proizvoljno zaključili da nije postojala stvarna potreba za nabavkom boje za krečenje. Apelant također navodi da je prvostepeni sud proveo «skupo vještačenje po vještacima finansijske struke, a njihov nalaz uopće nije uzeo u obzir», te da «nije pronađen nijedan dokument koji bi upućivao na uključenost [apelanta] u ovom poslu». Apelant smatra da su sudovi «ispunili zadaću koju su im naredili pojedini političari», te da su radili pod pritiskom i da nisu bili nezavisni i profesionalni. Kao potvrdu ovih navoda, apelant navodi i da je izreka osporene presude Vrhovnog suda objavljena u medijima, iako ni Zakonom o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), niti tom presudom nije odlučeno da se presuda objavi putem sredstava javnog informisanja. Apelant također navodi i kršenje «principa in dubio pro reo, principa jednakosti u postupanju, slobodne ocjene dokaza, principa legaliteta krivičnog gonjenja, i drugi», ali ne obrazlaže podrobnije kršenje navedenih principa.

4. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, zato «što je zbog očigledno montiranog sudskog procesa, u kojem su čak i neki tužioci smijenjeni [...] apelant izgubio posao i bio prinuđen da započne nove poslove, ulažući svoju preostalu imovinu, i sve to na izrazito nesigurnom tržištu u BiH».

5. Također, apelant traži da Ustavni sud hitno donese privremenu mjeru kojom će se Općinskom sudu u Gračanici naložiti odlaganje izvršenja osporene presude Vrhovnog suda, broj Kž-143/05 od 21. septembra 2006. godine, zato što je apelantu «zakazana hirurska intervencija koronarografije na Klinici za kardiovaskularne bolesti Odjela za intenzivnu kardiologiju i terapiju UKC Tuzla i to za 5. mart 2007. godine». Uz ovaj zahtjev, apelant je dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da je apelantu dijagnosticirana angina pectoris nonstabilis, te da mu je zakazan navedeni pregled u navedenom periodu.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud ukazuje da je apelant učinio izvjesnim da boluje od angine pectoris, te da mu je zbog toga zakazan dijagnostički pregled koronarografije. U ovim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Općinskog suda, broj K-319/00 od 23. augusta 2001. godine, prije nego što se obavi zakazani dijagnostički pregled, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.

11. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, a najduže tri mjeseca.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3189/06 (H. V.) | Sudska praksa | Aktio