Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-299/06 (S. B.)
Odluka donesena 27. 01. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-299/06
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 299/06, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sabire Brkić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) je podnijela 10. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine. Apelantica je 24. aprila i 17. maja 2006. godine podnijela zahtjeve Ustavnom sudu da po hitnom postupku riješi njen predmet. Apelantica je 12. juna 2006. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protuizvršenja po Rješenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-750-04 od 5. juna 2006. godine, kojim je usvojen prijedlog za protuizvršenje izvršenika Općine Livno u skladu s osporenom presudom Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Livno je zatraženo 13. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 27. oktobra 2006. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, dok je Općina Livno to učinila 24. oktobra 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Općine Livno dostavljeni su apelantici 30. oktobra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Ustavni sud je Odlukom broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine usvojio prethodnu apelanticinu apelaciju i utvrdio kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad i člana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te čl. 6. i 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud je ukinuo Rješenje Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. decembra 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu br. Gž-72/00 od 28. juna 2000. godine i Gž- 194/01 od 8. februara 2001. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine. Ukinute odluke su donesene u postupku po apelanticinoj tužbi protiv njenog tadašnjeg poslodavca Fonda za stanovanje Livno (u međuvremenu je Fond ukinut i pravni slijednik je postala Općina Livno) radi vraćanja na posao i ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Ustavni sud je poslodavcu naložio da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na radno mjesto pod uvjetima i u skladu s njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Također je odlukom naloženo nadležnom sudu da o apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje riješi po hitnom postupku i u skladu s pravnim shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u toj odluci. U suštini, Ustavni sud je utvrdio da je apelanticu na diskriminirajući način poslodavac doveo u situaciju da se na nju primijeni član 143. Zakona o radu, ali u isto vrijeme je zaključeno da nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi pravilno odredili da je navedeni član primjenjiv na apelanticin slučaj. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je utvrdio u odnosu na postupak po članu 143. Zakona o radu, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bio efikasan i transparentan, odnosno za koji je zaključeno da može trajati jako dugo bez naznaka da će se o apelanticinom zahtjevu za vraćanje na posao odlučiti u razumnom roku.
7. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U-38/02, Presudom Općinskog suda broj P-75/04 od 29. juna 2004. godine tužena Općina Livno - Općinsko vijeće Livno (u daljnjem tekstu: tužena), je obavezana da apelantici na ime naknade izgubljenih plaća iz radnog odnosa isplati određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, na ime naknade plaća za period od 22. aprila 1995. godine do 31. marta 2004. godine, dok je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine odbijen zbog zastare potraživanja. Apelantica i tužena su, Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), izjavili žalbe protiv prvostepene presude.
8. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-426/04 od 11. oktobra 2004. godine kojom je odbio žalbu tužene u cijelosti, dok je apelanticinu žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, i to tako da je tužena obavezana apelantici isplatiti određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, za period od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelanticina žalba osnovana u cijelosti, jer je prvostepeni sud nepravilno odbio dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog zastare potraživanja i dio koji se odnosi na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog toga što su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konačne i obavezujuće, pa nije bilo razloga za odbijanje tužiteljicinog viška tužbenog zahtjeva u pogledu uplate doprinosa i isplate plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog zastare potraživanja.
9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine uvažio reviziju tužene i obje nižestepene presude djelimično preinačio tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok je tužena obavezana da apelantici isplati naknadu plaće za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 10.511,55 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 5. aprila 2004. godine pa do isplate, te joj uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. U ostalom dijelu revizija je odbijena i nižestepene presude su potvrđene. U obrazloženju presude je navedeno da su pravilni prigovori iz revizije da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici priznato pravo na punu plaću i doprinose za zdravstveno osiguranje za sve vrijeme kada nije radila, nego da je odluku o tome Ustavni sud prepustio redovnim sudovima. Vrhovni sud je zaključio da je, stoga, na redovnim sudovima bilo da o apelanticinom tužbenom zahtjevu riješe prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Dalje je u presudi navedeno da, prema članu 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, i da je isto pravilo važilo i u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i to primjenom općih načela, tj. odredaba Zakona o obligacionim odnosima koji je u članu 372. stav 1. predvidio da povremena potraživanja (kao što su plaće) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi je navedeno da, s obzirom da je apelantica zahtjev za naknadu izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine, njeno potraživanje je osnovano samo tri godine unazad, tj. počevši od 5. aprila 2001. godine. Vrhovni sud je, također, zaključio da je nastupila zastara naplate potraživanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, i to za period od prije 1. januara 1999. godine, jer naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema članu 88. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, zastarijeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćanja. Vrhovni sud je podsjetio na činjenicu da drugostepenom presudom tužena nije obavezana i na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iako je apelantica u preciziranom tužbenom zahtjevu i to tražila, ali da apelantica nije izjavljivala reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana i na ovaj doprinos, pa taj sud o obavezi uplata doprinosa za PIO nije mogao ni odlučivati.
10. U vezi sa visinom naknade izgubljenih plaća, u obrazloženju presude Vrhovnog suda je zauzet stav da apelantici ne pripada naknada pune plaće za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, jer za to vrijeme ona nije radila nego joj je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu priznat status zaposlenika na čekanju posla. Vrhovni sud je u odlučivanju o visini naknade uputio na odredbu Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine, prema kojoj radniku za vrijeme čekanja posla pripada procent od 35% od plaće kao da je radio. Primjenjujući navedenu odluku Vrhovni sud je utvrdio iznos koji je tužena apelantici dužna isplatiti na ime utvrđenog duga.
11. Apelantica je u apelaciji Ustavnom sudu navela da je u februaru 2005. godine vraćena na posao kod tužene, ali da je 31. marta 2006. godine dobrovoljno napustila službu jer nikada nije dobila nikakav radni zadatak otkako je vraćena na posao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda „ponovo svrstana u kategoriju radnika na čekanju posla“, iako je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-371/98 od 26. marta 1999. godine, dakle prije donošenja Zakona o radu, pravosnažno utvrđeno da joj nije prestao radni odnos. Po apelanticinom mišljenju, osporenom presudom je Vrhovni sud skoro u potpunosti poništio odluke Ustavnog suda i Kantonalnog suda „na način da je ponovo oživio Odluku HVO-a broj 01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, koja je za Bošnjake Livna imala pogubne posljedice“. Dalje, apelantica smatra da, budući da u odluci Ustavnog suda, u dijelu kojim se nalaže uplata zdravstvenih doprinosa, nisu spomenuti doprinosi za penzijsko osiguranje, tužena apelantici odbija uplatiti te doprinose zbog čega joj je onemogućen odlazak u prijevremenu starosnu penziju, te da je zbog toga ponovo izložena diskriminaciji jer njene hrvatske kolege sve vrijeme imaju uplaćene doprinose. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja Rješenja o protuizvršenju broj I-750/04 od 5. juna 2006. godine zbog mogućnosti da za nju nastane nenadoknadiva šteta.
b) Odgovor na apelaciju
13. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Samo je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina ustavna prava.
14. Tužena je u svome odgovoru navela da osporenom presudom nije učinjena niti jedna povreda zajamčenih apelanticinih ljudskih prava, nego je njome utvrđen obim prava kako to određuju važeći propisi radnog i obligacionog prava. Prema mišljenu tužene, osporena presuda ne zadire u apelanticino pravo na zaposlenje, jer je ona vraćena na posao po Odluci Ustavnog suda broj U 38/02, dakle prije donošenja osporene presude. Međutim, dalje je navedeno, apelantica je svojevoljno zatražila sporazumni prekid radnog odnosa nakon što joj je isplaćen novac dosuđen presudama Općinskog i Kantonalnog suda. Navodi o uplati doprinosa za penzijsko osiguranje se ne mogu ni uzeti u razmatranje s obzirom da apelantica presudu Kantonalnog suda nije osporavala, pa je taj dio izreke presude postao pravomoćan i konačan, a njime je tuženoj naložena uplata doprinosa samo za zdravstveno osiguranje. Apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje, prema mišljenju tužene, treba odbiti kao neosnovane jer se konkretno ne navodi u čemu se sastoji povreda tog prava. Na kraju je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopustiva ili odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:
„Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(...)
(7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
(8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.»
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 360.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.» Zakon o zdravstvenom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 30/97 i 7/02) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 88.
(2) Naplata doprinosa zastarijeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u koju je dospjela obaveza plaćanja.»
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 24. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije, garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]»
22. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa kao i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, što nesumnjivo predstavlja njena građanska prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelantica je pokrenula nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba dati odgovor, a neposredno se tiču izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 38/02, kao i načina na koji je tumačio i primijenio pozitivno-pravne propise Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom radno-pravnom statusu i visini naknade plaće koja joj pripada zbog prestanka radnog odnosa.
24. U vezi sa apelanticinim navodom da je presudom Vrhovnog suda „poništena“ Odluka Ustavnog suda broj U 38/02, s obzirom da joj je određen status zaposlenice na čekanju, a takav status joj nije mogao biti određen jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Livnu od 26. marta 1999. godine utvrđeno da je ona u radnom odnosu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 utvrđena povreda apelanticinog prava na zabranu diskriminacije zbog načina na koji je apelantica bila dovedena u situaciju da na nju bude primijenjen član 143. Zakona o radu. Ustavni sud je tada zaključio da je primjena člana 143. Zakona o radu bila diskriminirajuća u odnosu na apelanticu jer je tužena nije vratila na radno mjesto, a Komisija za implementaciju člana
143. Zakona o radu nije imala ovlaštenje da naloži poslodavcu da apelanticu vrati na njeno radno mjesto. U tadašnjoj odluci Ustavnog suda je navedeno da „nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi tačno odredili da je spomenuti član (143. Zakona o radu) primjenjiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kojeg od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i osnovnih sloboda kada su sudovi primjenjivali član 143. Zakona o radu“ (stav 66. odluke). Dakle, nije se Ustavni sud upustio u pitanje da li je član 143. Zakona o radu primjenjiv na apelanticin slučaj, ali je naložio tuženoj da apelanticu vrati na posao jer postupak pred Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu u njenom slučaju nije bio efikasan i bilo je neizvjesno da li će i kada apelantica uopće biti vraćena na posao. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda, iznesenom u Presudi broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, da apelantica potpada pod član 143. Zakona o radu i da svoja prava iz radnog odnosa za relevantni vremenski period treba ostvariti u skladu s tim članom. Stoga se apelanticini navodi, izneseni u ovoj apelaciji, o tome da je Vrhovni sud „poništio“ odluku Ustavnog suda, u ovom dijelu, moraju odbiti kao neosnovani.
25. U odnosu na apelanticin navod da tužena odbija uplatiti doprinose za penzijsko osiguranje, te da je ona zbog toga diskriminirana u odnosu na druge kolege kojima su ti doprinosi uredno uplaćivani, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelantica aktivno legitimisana da traži uplatu i tih doprinosa, na što je i Vrhovni sud u osporenoj presudi podsjetio, upućujući na stav Ustavnog suda o tom pitanju iznesen u Odluci AP 311/04 (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 70/05). S obzirom da je apelantica, prema navodima iz osporene presude, u preciziranom tužbenom zahtjevu tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, redovni sudovi su bili dužni i o tom dijelu zahtjeva donijeti odluku, bez obzira što Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 38/02 nije to eksplicitno naložio. Međutim, prvostepeni i drugostepeni sudovi su propustili da taj dio tužbenog zahtjeva riješe, a apelantica nije protiv drugostepene presude izjavila reviziju. Vrhovni sud je obrazložio da, s obzirom da apelantica nije izjavila reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana na uplatu ovih doprinosa, taj sud nije o tome mogao ni odlučivati. Imajući u vidu činjenicu da se u osporenoj odluci nije odlučivalo o ovom dijelu apelanticinog zahtjeva, ni Ustavni sud ne može ući u razmatranje ovih apelanticinih navoda.
26. Ustavni sud konstatuje da je apelantica vraćena na posao i da joj je ponovo uspostavljen radno-pravni status, koji je u međuvremenu apelantica samoinicijativno prekinula. Stoga je nesporno da je Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 u tom dijelu izvršena, kao što je nesporno i da su nadležni sudovi odlučili o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje, što je bio jedan od naloga Ustavnog suda u navedenoj odluci. Vrhovni sud je zaključio da je bio osnovan revizioni prigovor da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici već priznato pravo na punu plaću i doprinose za sve vrijeme od kada nije radila, nego da je odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu Ustavni sud prepustio redovnim sudovima, te da o tome treba odlučiti prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Ne osporavajući ovakvo rezonovanje Vrhovnog suda, Ustavni sud će utvrditi da li je u vršenju tog diskrecionog prava Vrhovni sud, u odlučivanju o visini naknade plaće i doprinosa za zdravstveno osiguranje, arbitrarno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav, prema kojem je zadatak Ustavnog suda da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene činjenice odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima, u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
27. Već je ranije u ovoj odluci Ustavni sud zauzeo stav da ne smatra arbitrarnim zaključak Vrhovnog suda u osporenoj presudi u dijelu u kojem je odlučeno da se na apelanticu primijeni član 143. Zakona o radu. Njen status zaposlenika na čekanju je utvrđen Odlukom Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 10-2-34-228/00 od 11. juna 2003. godine. Prema članu 143. stav 2. Zakona o radu, koji se primjenjuje na apelanticin slučaj, „zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa ... smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla“. Dakle, zaposlenici koji su bili u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine ne ostvaruju prava iz člana
143. Zakona o radu ex lege, nego ta prava, uključujući i pravo na naknadu plaće za vrijeme „čekanja“ posla, ostvaruju pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno ili neposredno obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i pod uvjetom da u ovom vremenskom razdoblju nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. U slučaju da zaposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno st. 1. i 2. člana 143. Zakona o radu, može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prema članu 143.a. Zakona o radu, podnijeti žalbu kantonalnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Prema tome, tek nakon što se pravosnažnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, po zahtjevu zaposlenika za uspostavu radno-pravnog statusa odluči o tom njegovom pravu, nastaje obaveza za poslodavca odnosno pravo zaposlenika po članu 143. Zakona o radu. Sve do pravosnažnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaju obaveze za poslodavca po osnovu člana 143. Zakona o radu, niti nastaju prava za osobu koja takav status za sebe traži.
28. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća, usvojio je prigovor zastare tužene i zaključio da je u apelanticinom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu (a i u smislu ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, primjenom člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), prema kojima zastarjelost potraživanja nastupa u roku od tri godine od dospjelosti potraživanja. Zaključeno je da je apelanticin zahtjev za naknadu izgubljenih plaća zastario, tako da je njeno potraživanje po osnovu naknade izgubljenih plaća osnovano samo od 5. aprila 2001. godine, tj. tri godine unazad od dana ponošenja preciziranog tužbenog zahtjeva u kojem je ona istakla zahtjev za naknadu plaća i doprinosa.
29. U smislu elaboracije iznesene u stavu 27. ove odluke, u vezi sa primjenom člana 143. Zakona o radu, nesporno se izvodi zaključak da je obaveza poslodavca da nadoknadi apelantici izgubljene plaće po osnovu njenog statusa „zaposlenika na čekanju posla“, odnosno potraživanje apelantice kao povjerioca dospjelo tek pravosnažnošću rješenja kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, što je nastupilo nakon 11. juna 2003. godine. Prije donošenja odluke kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 11. juna 2003. godine apelantica nije imala ni samo pravo koje je predmet tužbenog zahtjeva, niti je znala da će joj biti utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, odnosno obaveza tužene ne samo da nije bila dospjela prije pravosnažnosti navedenog rješenja nego, prema ranijem zakonodavstvu, nije ni postojala, pa, prema tome, niti je apelantica mogla ranije tražiti naknadu plaća u smislu statusa „zaposlenika na čekanju posla“, niti je tužena bila dužna tu naknadu isplatiti, i konačno, niti je mogao početi teći rok zastarjelosti, a pogotovo nije mogao isteći, pa time ni nastupiti zastarjelost. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo mjesta računanju zastarnog roka na način na koji je to učinio Vrhovni sud.
30. S obzirom da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastarjelosti od tri godine kada je u pitanju naknada plaće, odnosno pet godina kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje, što nije sporno, apelantica je, nakon što poslodavac nije ispunio obavezu isplate izgubljenih plaća u propisanom roku utvrđenom rješenjem kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, imala pravo da u roku od tri godine od dana pravosnažnosti rješenja navedene komisije, od 11. juna 2003. godine, zahtijeva sudskim putem isplatu naknade neisplaćenih plaća, što je ona i učinila 5. aprila 2004. godine. Analogno se prethodno tumačenje u vezi sa apelanticinim zahtjevom za naknadu plaća, treba primijeniti i u odnosu na primjenu instituta zastare u vezi sa naknadom doprinosa za zdravstveno osiguranje.
31. Imajući u vidu činjenicu da, prema relevantnim propisima, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze i da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, neupitno je, prema mišljenju Ustavnog suda, da zastarjelost ne može početi teći prije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a pogotovo ne može početi teći prije nastanka samog prava. Stoga, u konkretnom slučaju, zastarjelost nije mogla ni nastupiti dok ne protekne posljednji dan od dana kada je apelantica mogla zahtijevati ispunjenje obaveza nastalih primjenom člana 143. Zakona o radu. U protivnom, cilj zakonodavca izražen kroz član 143. i ostale članove u prijelaznim odredbama Zakona o radu koje služe za provedbu člana 143. Zakona o radu, tj. da se zaposlenicima na čekanju posla i zaposlenicima koji se smatraju zaposlenicima na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. Zakona o radu, počevši od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu, ponovo uspostavi radno-pravni status sa pravima među kojima su i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, te pravo na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, bio bi ostvaren samo za posljednje tri godine od dana podnošenja tužbe, odnosno, u najvećem dijelu vremena od 31. decembra 1991. godine ne bi bio ostvaren. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio institut zastarjelosti, te da se rok zastarjelosti za prava po članu 143. Zakona o radu ima računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim je nekome utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, tj. samo pravo.
32. Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenika na čekanju posla.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju, sutkinje Valerije Galić i sudije Mate Tadića.
36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović Prilog:
- Izdvojeno mišljenjesutkinje Valerije Galić i sudije Mate Tadića
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE VALERIJE GALIĆ, SUPROTNO ODLUCI
USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06
OD 27. JANUARA 2007. GODINE
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05) izdvajam svoje mišljenje, suprotno mišljenju većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u navedenoj odluci iz sljedećih razloga:
1. U navedenoj odluci većina uvaženih kolega sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je zaključila da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti iz radnih odnosa primijenio tako da je zastarjelost nastupila prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, odnosno prije nego je i nastalo samo apelanticino pravo. Većina sudija je zaključila da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenice na čekanju posla. Takvim je tumačenjem, prema mišljenju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2. Moje je mišljenje da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio materijalno pravo, u skladu s praksom redovnih sudova u tumačenju instituta zastarjelosti, koju je u većini slučajeva prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine polazi od činjenice da prava iz radnog odnosa i prema ranijem i prema važećem zakonu nisu ograničena rokom za podnošenje tužbe, ali podliježu apsolutnoj zastari potraživanja, kao i sva druga obavezno pravna potraživanja. Prema članu 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Primjenom općih načela odredaba Zakona o obaveznim odnosima (član 372. stav 1) predviđeno je da povremena potraživanja, u koja spadaju i plaće, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
3. Apelantica je zahtjev za naknadu izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine tražeći naknadu plaća počevši od 21. septembra 1993. godine pa dalje. Vrhovni sud je, prema mom mišljenju, pravilno zaključio da je apelanticino potraživanje osnovano samo za period od tri godine unazad počevši od 5. aprila 2001. godine dalje, dok je za raniji period zastarjelo.
Također, naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema odredbi člana 88. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 30/97 i 7/02), zastarijeva za pet godina, ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćanja. Dakle, i ova obaveza je od prije 1. januara 1999. godine zastarjela. Iz navedenih razloga smatram da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proizvoljno primijenio pravo i nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelaciju, po mom mišljenju, trebalo odbiti kao neosnovanu.
Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MATE TADIĆA, SUPROTNO ODLUCI
USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06
OD 27. JANUARA 2007. GODINE
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05) pridružujem se Izdvojenom mišljenju sutkinje Valerije Galić, suprotno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine.
Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić