Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3175/06 (P. T.)
Odluka donesena 14. 02. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3175/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-3175/06, rrješavajući zahtjev Pere Tutnjevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Pere Tutnjevića, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Tutnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je, 24. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Kž-000 081 od 13. septembra 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-318/05 od 9. februara 2006. godine. Istovremeno, u podnesenoj apelaciji apelant je tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje krivične sankcije do okončanja postupka po apelaciji.
2. Osnovno javno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: OJT) je optužnicom, broj Kt-69/00 od 17. septembra 2001. godine, optužilo apelanta zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).
3. Osnovni sud je presudom, broj K-318/05 od 9. februara 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je, 20. aprila 2000. godine, na dijelu regionalnog puta Doboj - Stanari, upravljajući motociklom marke «Honda» CVR 600 F, vozeći na zadnjem sjedištu Savić Bojana, iako se približavao lijevoj nepreglednoj krivini i kretao po kolovozu sa više udarnih rupa, koje je i ranije viđao na tom dijelu puta, krečući se brzinom od 77,08 km/h, suprotno odredbamma člana 45. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, olako držeći da će sa ovom brzinom moći izbejći udarne rupe, iako je prilagođena brzina bila najviše 75,00 km/h, u pokušaju obilaska udarnih rupa izvršio radnju bočnog pomjeranja u desno i silaska motocikla na desnu bankinu, nakon čega se zbog neprilagođene brzine kretanja nije uspio vratiti na operativnu površinu kolovoza, nego je motociklom udario u kosinu jarka iznad otvorenog betonskog poklopca za vodu sa desne strane, nakon čega se motocikl prevrnuo na desnu stranu, u kanal, kojom prilikom je oštećeni Savić Bojan udarivši glavom u kamenje koje se nalazilo na desnom rubu kanala zadobio tešku, po život opasnu tjelesnu povredu u vidu preloma kostiju lobanje, što je imalo za posljedicu oštećenje po život važnih moždanih centara i smrt oštećenog. Dakle, apelant kao učesnik u saobraćaju na putevima se nije pridržavao saobraćajnih propisa i time iz nehata tako ugrozio javni saobraćaj da je usljed toga nastupila smrt jednog lica, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. KZ RS, za koje je na osnovu istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda, Okržni sud je donio presudu, broj 013-0-Kž-06-000 081 od 13. septembra 2006. godine, kojom je žalbu apelanta uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda u odluci o kazni, pa je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Taj sud je u obrazloženju presude istakao da su bez osnova žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, da je povrijedio krivični zakon na štetu apelanta i da je kršio odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nasuprot tome, osnovano je po mišljenju tog suda prigovoreno da je kazna nepravilno odmjerena. Naime, taj sud smatra da je žalba djelomično osnovana, te da prilikom odmjeravanja kazne nisu došle do izražaja olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, pa je na temelju odredbe člana 387. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako što je apelanta za krivično djelo za koje je oglašen krivim osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja je po mišljenju tog suda odgovarajuća društvenoj opasnosti i težini izvršenog krivičnog djela.
5. Apelant u apelaciji osporava presude redovnih sudova smatrajući da je istima povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici što je u toku krivičnog postupka izvedeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke Stanković Slobodanu, potom ekspertiza saobraćajne nezgode od strane Fakulteta za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva, a da pri tome, po njegovom mišljenju, nije utvrđen stvarni uzrok nastanka prometne saobraćajne nezgode, pa se usljed nedostatka materijalnih dokaza i djelomične rekonstrukcije događaja, uzrok samo pretpostavlja, na što je odbrana u žalbi na prvostepenu presudu ukazala.
6. Međutim, apelant u zahtjevu za privremenu mjeru nije naveo niti jedan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano, odnosno da bi zbog nedonošenja mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti ograničena ili spriječena uvođenjem privremenih mjera. Član 77. Pravila Ustavnog suda je primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. U slučaju Mamatukalov i Abdurasulovic protiv Turske ( vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55.) Evropski sud za ljudska prava je objasnio da smatra opravdanim zahtijev za donošenje privremene mjere, jedino u situacijama kada je apelantov život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane Okružnog suda, prilikom odlučivanja o navedenom krivičnom djelu, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica.
11. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u toku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtijevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
12. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović