Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-74/06 (M. R.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-74/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP 74/06, rješavajući apelaciju Mire Rmuš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Rmuš podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-165/05 od 1. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-732/04 od 3. decembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-414/03 od 3. marta 2004. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Rmuš podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-165/05 od 1. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-732/04 od 3. decembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-414/03 od 3. marta 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Rmuš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je, 12. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-165/05 od 1. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-732/04 od 3. decembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-414/03 od 3. marta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-414/03 od 3. marta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-732/04 od 3. decembra 2004. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom, kojim je zatražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu površine 60,99 m² u Zavidovićima u naselju Gaj niz B Lamela 1, te da se obaveže IP «Krivaja» D.C. Tvornica stolica Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) da je dužna trpjeti da prvostepena presuda zamijeni ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg će apelantica stan otkupiti, te da se privremenom korisniku tog stana naloži iseljenje.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-165/05 od 1. novembra 2005. godine, reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, odbio kao neosnovanu.

4. Tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nesporno je utvrđeno da je suprugu apelantice, kao radniku tužene, dodijeljen na korištenje sporni dvosoban stan rješenjem tužene, broj 345/90 od 23. novembra 1990. godine. U to vrijeme stan nije bio useljiv, tako da apelantica sa porodicom nikada nije uselila u sporni stan. Nadalje je utvrđeno da je apelantičinom mužu radni odnos prestao kod tužene 25. maja 1992. godine, te da je umro 29. marta 1996. godine. Tužena je na osnovu svojih internih akata iz 2000. godine, predmetni stan, kao i ostale stanove u istoj zgradi dodijelila svojim zaposlenicima, koji su učestvovali vlastitim sredstvima u njihovom dovršavanju, i koji su stanove otkupili i postali njihovi vlasnici. Sudovi su utvrdili da rješenje tužene o dodjeli spornog stana na korištenje apelantičnom mužu nije bio dovoljan za sticanje stanarskog prava koje se prema odredbama člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), koji je Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima preuzet kao Zakon FBiH, stanarsko pravo stiče se danom zakonitog useljenja u stan. Polazeći od sadržine odredbe člana 11. stav 1. ZOSO, prema kojoj se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, sudovi su ocijenili da je neosnovan zahtjev apelantice istaknut u smislu da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na stanu u koji nije uselila i na kojem ni njezin umrli bračni drug muž nije stekao stanarsko pravo. Zbog toga, po ocjeni sudova apelantica, kao ni njen bračni drug, nije postala sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 19. stav 2. ZOSO, te da nije ni aktivno legitimisana u sporu. Sudovi su utvrdili da se apelantica neosnovano poziva i na odredu tačke X e) stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, jer se te odredbe odnose na osobe koje se nalaze u stanu u času stupanja na snagu te odluke (17. jul 2002. godine). U konkretnom predmetu je nesporno da se u stanu nalazi treće lice koje nije ni stranka u postupku. S obzirom na navedeno, sudovi su utvrdili da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, te da nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojih razloga su apelanticu odbili sa tužbenim zahtjevom.

5. Apelantica navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju, pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, i pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelantica smatra da su nižestepeni sudovi i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su ocijenili da nije osnovan njen tužbeni zahtjev. Apelantica smatra da joj je na nezakonit i nedozvoljen način onemogućene korištenje predmetnog stana, zbog čega je povrijeđeno i njeno pravo na dom i imovinu i pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

Dopustivost ratione materiae

7. U konkretnom slučaju apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na dom jer su nižestepeni sudovi utvrdili da ona nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, a njen zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava i predaje stana u posjed odbili.

8. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelantica navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi. Ustavni sud, odluku broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi, Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).

9. Međutim, u konkretnom slučaju se ne može zaključiti da postoji miješanje u apelanticin dom, jer ona dom nije ni konstituisala, već smatra da ima pravo da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na stanu koji je rješenjem tužene bio dodijeljen njenom suprugu koji nije zaključio ugovor o korištenju stana sa tuženom, niti se uselio u predmetni stan, koji bi tek trebao da postane njen dom. Dakle, predmet apelacije je pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Evropski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Velosa Barreto protiv Portugala, presuda od 21. novembra 1995. godine., A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer navedena odredba štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne, pa samim tim apelantica nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana navedenim odredbama, budući da one ne štite pravo na sticanje doma, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U pogledu apelanticinih navoda o povredi njenog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, štiti pravo svakog lica na «njegovu» imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku ukazuje da muž apelantice, a samim tim i apelantica, nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu u smislu odredbi člana 11. ZOS-a, zbog čega i sama apelantica nije postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredbe člana 19. stav 2. ZOS-a.

11. Ustavni sud ponovo podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi citiranu odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marckx,). Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne daje pravo na sticanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili da apelantica nije postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu tako da se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a za svoje odluke su dali valjana i jasna obrazloženja. Stoga je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

12. Apelantica navodi da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na apelanticine prigovore da nije imala pravično suđenje, jer su nižestepeni sudovi i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, i ocijenili da ona kao supruga umrlog muža nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu a njen zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava i predaja stana u posjed je odbijen. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. Sudovi su, u konkretnom slučaju, odluku donijeli na temelju činjenica koje su utvrđene u sudskom postupku. U konkretnom slučaju, apelantičino nezadovoljstvo pobijanim odlukama, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne od strane Vrhovnog suda (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelantica samo navodi da su sudovi odbili da joj priznaju status nosioca stanarskog prava na stanu u koji nije uselila a koji je rješenjem tužene dodijeljen njenom umrlom bračnom drugu, na korištenje. Standardi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, podrazumijevaju i da se odluka o „građanskim pravima i obavezama“ treba temeljiti na zakonu, koji ispunjava kriterije (jasnoća i transparentnost). Nesporno je da Zakon o stambenim odnosima i njegova odredba sadržana u čl. 11. stav 1. i 19. stav 2.. ispunjavaju kriterije jasnoće i transparentnosti koje od njih zahtijeva Evropska konvencija, kao što je i nesporno da se utvrđeno činjenično stanje moralo podvesti pod odredbe citirane zakonske odredbe, što je imalo za posljedicu da se apelantica odbije sa svojim zahtjevom, međutim to odbijanje temeljilo se na zakonu koji je u skladu sa standardima Evropske konvencije, te stoga ni apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje, odnosno da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da je nesporno da muž apelantice, a samim tim i apelantica nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu u smislu odredbi člana 11. stav 1. ZOSO-a, zbog čega ni apelantica nije i sama postala drugi nosilac stanarskog prava u smislu odredbe člana 19. stav 2. tačka 9. ZOSO-a.

17. S toga, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

18. U pogledu navoda apelantice da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi da je povrijeđeno ovo njeno pravo, ne potkrjepljujući to nikakvim dokazima koji bi učinili vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

19. U pogledu apelantičinih navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da ima status raseljenog lica, Ustavni sud zapaža, da ovi apelantičini navodi nisu osnovani jer iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne proizilazi da je u apelantičinom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno ovo pravo apelantice, budući da su u konkretnom slučaju sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim propisima za koje Ustavni sud nije utvrdio da su proizvoljno primjenjeni. Sama činjenica da je apelantica, kako navodi, raseljeno lice ne može opravdati tvrdnju apelantice da je zbog odbijanja tužbenog zahtjeva od strane sudova da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, povrijeđeno njeno pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. S toga se i ovi apelanticini navodi moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-74/06 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio