Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-304/06 (Zoran kajić)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-304/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-304/06, rješavajući apelaciju Zorana Kajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Kajića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Kajića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Fatima Đukić – Bajramović, advokat iz Zenice, podnio je, 10. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine. Apelant je, 17. februara 2006. godine, dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općine Zenica, Službe za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-304/06 od 14. marta 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Apelantu je rješenjem d.o.o. Željezare «Zenica» Zenica, broj 201/97 od 2. decembra 1997. godine, dodijeljen na privremeno korištenje stan u Zenici u Ulici Mehmeda Spahe broj 6/b. Na osnovu navedenog rješenja apelant je, 29. decembra 1997. godine, sa J.P. «Zenica – stan» Zenica zaključio ugovor o korištenju stana.

4. Raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Slobodan Milutinović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, 14. septembra 1999. godine, podnio zahtjev prvostepenom organu za vraćanje u posjed predmetnog stana.

5. Rješenjem prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 25. augusta 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj 12-23-998/03 od 13. oktobra 2004. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed spornog stana.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj U-248/04 od 4. januara 2005. godine, uvažena je tužba tužitelja podnesena protiv rješenja drugostepenog organa, broj 12-23-998/03 od 13. oktobra 2004. godine, osporeno rješenje drugostepenog organa i rješenje prvostepenog organa su poništeni, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni i drugostepeni organ su propustili da na potpun način utvrde činjenicu da li je tužitelj sa nositeljem stanarskog prava, svojom bakom Ajišom Karadža, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju pred Osnovnim sudom u Zenici, broj R-659/89 od 14. decembra 1989. godine. Kantonalni sud je zaključio da su odluke prvostepenog i drugostepenog organa nezakonite iz kojih razloga je odlučio da se iste ponište i predmet vrati prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

7. Postupajući po navedenoj presudi Kantonalnog suda, prvostepeni organ je donio rješenje, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, kojim je utvrdio da tužitelju, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ajiše Karadža, pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed, te da apelantu prestaje pravo privremenog korisnika na spornom stanu danom prijema prvostepenog rješenja. Apelantu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazni od lica i stvari sporni stan i isti stavi na raspolaganje tužitelju. Također je utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj, te da će se za slučaj otuđenja imovine iz stana ili oštećenja stana na drugi način prije nego što dobrovoljno ili putem prinude napusti stan protiv njega biti pokrenut krivični postupak.

8. Rješenjem drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine, koje je doneseno po žalbi apelanta i d.o.o. Željezare «Zenica» Zenica, poništeno je rješenje prvostepenog organa i odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje spornog stana u posjed. Također je utvrđeno da će o pravima i obavezama apelanta prvostepeni organ odlučiti u ponovnom postupku.

9. Presudom Kantonalnog suda, broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine, tužba tužitelja je uvažena, osporeno rješenje drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine, je poništeno, i Kantonalni sud je sam riješio ovu upravnu stvar tako da je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i d.o.o. Željezare «Zenica» Zenica, izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine. Po ocjeni ovog suda drugostepeni organ je donio pogrešan zaključak u pogledu odlučnih činjenica i dokaza relevantnih za pravilno i zakonito rješenje ove upravne stvari, pri čemu je povrijedio odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: ZPPZONS). Kantonalni sud je zaključio da je nasuprot nezakonitom rješenju drugostepenog organa, prvostepeni organ donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje, broj 03-23-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, kojim je pravilno utvrdio da tužitelju pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ajiše Karadža, te da mu shodno tome pripada i pravo na povrat spornog stana.

10. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, apelant tvrdi da mu u toku prvostepenog postupka nije bila data mogućnost da ispita svjedoke podnosioca zahtjeva na okolnosti trajnosti njegove zajednice života sa nositeljicom stanarskog prava, odnosno primateljicom izdržavanja, te da nije saslušan nijedan svjedok kojeg je apelant predložio, kao i da nisu navedeni razlozi zbog čega ti dokazi nisu provedeni.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. Iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, nesporno je da je predmetni stan apelantu dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem d.o.o. Željezara Zenica», broj 201/97 od 2. decembra 1997. godine, te da je apelant koristio predmetni stan kao privremeni korisnik po osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio 29. decembra 1997. godine sa JP «Zenica-stan» Zenica. Predmetni stan je vraćen u posjed tužitelju, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava rješenjem prvostepenog upravnog organa, broj 03-023-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, koje je poništeno rješenjem drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine. Presudom Kantonalnog suda, broj U-542/05 od 30. novembra 2005. godine, koja je donesena u upravnom sporu tužitelja protiv navedenog rješenja drugostepenog organa, Kantonalni sud je u sporu pune jurisdikcije sam riješio upravnu stvar tako da je tužbu tužitelja uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa, broj 12-23-143/05 od 8. juna 2005. godine, poništio i žalbu apelanta i d.o.o. Željezare «Zenica» Zenica odbio kao neosnovanu.

14. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u konkretnom slučaju, odluku donio na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred prvostepenim organom. Također, presuda Kantonalnog suda sadrži odgovore na sve bitne i relevantne žalbene navode apelanta, kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa od strane organa uprave. Kantonalni sud je obrazložio iz kojih razloga je ocjenjujući zakonitost osporenog akta tuženog drugostepenog organa tužbu tužitelja uvažio i rješenje prvostepenog organa poništio, i sam riješio ovu upravnu stvar. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je drugostepeni organ postupio suprotno odredbi člana 240. stav 1. ZUP, jer je izveo pogrešan zaključak iz utvrđenih činjenica prvostepenog organa, te zbog toga nepravilno primijenio materijalno pravo i to prvenstveno odredbe ZPPZONS. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ izveo pravilan zaključak u pogledu činjenice da tužitelju pripada svojstvo člana porodičnog domaćinstva, jer se na osnovu zaključenog Ugovora o doživotnom izdržavanju od 9. decembra 1988. godine, na nesumnjiv način moglo zaključiti da je tužitelj zajedno sa svojom bakom stanovao u predmetnom stanu, odnosno uselio se u predmetni stan po osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je protekom roka od pet godina ispunio zakonom predviđeni uvjet za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. Radi toga je Okružni sud izveo zaključak da je tužitelj stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje umrle bake Aiše Karadža kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed.

15. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u cilju razjašnjenja činjeničnog stanja ovog predmeta pozvao na nejavnu raspravu, 7. novembra 2005. godine i 30. novembra 2005. godine, sve stranke i zainteresovana lica i da su istoj svi pozvani i prisustvovali. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je punomoćnik apelanta bio prisutan pred prvostepenim organom kada je doneseno rješenje, broj 03-023-12-2702/99 od 14. aprila 2005. godine, te da se očitovao na iskaz tužitelja i svjedoka Suade Milutinović i Senada Dizdarevića datim na usmenoj raspravi održanoj pred prvostepenim organom 3. februara 2005. godine, koji su mu predočeni na raspravi održanoj pred prvostepenim organom 14. aprila 2005. godine. Stoga, Ustavni sud uviđa da je apelant imao pristup i prvostepenom organu i Okužnom sudu i da mu je bilo omogućeno da brani svoj stav, ispituje svjedoke, daje prijedloge i ostvaruje sva druga procesna prava kao stranka u postupku. Prvostepeni organ je prikupio detaljne dokaze da s ciljem utvrdi činjenično stanje, a Kantonalni sud je u sporu pune jurisdikcije nakon provedenog postupka poništio rješenje drugostepenog organa i potvrdio rješenje rješenje prvostepenog upravnog organa. Očigledno je da je ocjena Kantonalnog suda u ovom predmetu saglasna ocjeni prvostepenog upravnog organa, kako je to u obrazloženju svoje presude pozivajući se na relevantne zakonske odredbe naveo Kantonalni sud.

16. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju Kantonalni sud i prvostepeni upravni organ su dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Prema stanju u spisu i navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i prvostepeni upravni organ propustili obrazložiti osporene odluke, ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, zbog kojeg bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

18. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi postupka, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava. Također je nesporno da apelant nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje prema praksi Ustavnog suda predstavlja imovinu, niti je u provedenim postupcima utvrđen bilo koji potreban uvjet za sticanje stanarskog prava apelanta. S toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant u trenutku odlučivanja o njegovim pravima u odnosu na konkretni stan nije imao konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu.

19. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02), te da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Prema tome, s obzirom da apelant u konkretnom slučaju nema svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, niti drugi zaštićeni status, te da u odnosu na predmetni stan, dakle, nije nosilac prava i interesa utemeljenih na relevantnim propisima, njegova obaveza da iseli iz takvog stana ne predstavlja lišavanje imovine koja je zaštićena u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, navodi apelacije da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materie inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-304/06 (Zoran kajić) | Sudska praksa | Aktio