Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/06 (H. O.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1283/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1283/06, rješavajući apelaciju Hasiba Osmanhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Osmanhodžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1012/05 od 6. septembra 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1176/04 od 13. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasib Osmanhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 27. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1012/05 od 6. februara 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1176/04 od 13. aprila 2005. godine. Apelant je posebnim zahtjevom od 26. decembra 2006. godine tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršenje rješenja Općinskog suda, broj I-043-0-1-06-00842 od 21. jula 2006. godine, u izvršnoj stvari tražitelja izvršenja Ljube Žulja radi ispražnjenja i predaje u posjed garaže, koje je zaključkom Općinskog suda, broj 043-0-1-06-000842 od 13. decembra 2006. godine, određeno za 3. januar 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1176/04 od 13. aprila 2005. godine, utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključen između tužitelja i apelanta, 21. januara 1994. godine, koji je imao predmet prodaju garaže u Zenici, ul. Babina rijeka br. 8, objekat A.1.3. u površini od 22,14 m². Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan tužitelju predati u posjed spornu garažu i naknaditi mu troškove spora u iznosu od 1.672,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog smještaja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su zaključili kupoprodajni ugovor, koji je imao za predmet prodaju sporne garaže, ali da je sporno da li je među strankama zaključen prividan ugovor o kupoprodaji, a stvarno je zaključen ugovor o čuvanju garaže. Općinski sud je dalje naveo da je temeljem provedenih brojnih dokaza zaključio da je tužitelj sa apelantom zaključio prividan ili fiktivni ugovor u smislu odredbi iz člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojim su stranke imale u vidu zaključenje ugovora o čuvanju garaže, a ne o kupoprodaji. Sud je konstatovao da prema odredbi člana 66. stav 1. ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovorenim stranama, te da navedene odredbe govore o prividnim ili fiktivnim ugovorima pri čijem sklapanju postoji svjestan i sporazuman nesklad između volje i njenog očitovanja na strani oba ugovarača, sa ciljem stvaranja lažnog dojma kod trećih osoba. Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju u stvari radi o sklapanju takvih pravnih poslova kod kojih postoji prividna, neistinita glavna namjera, glavni cilj ili osnova njihovog zaključenja. Sud je konstatovao da prema utvrđenom činjeničnom stanju zaključeni ugovor o kupoprodaji ima karakter fiktivnog ugovora. Fiktivni ugovor je pravni posao koji se stvarno ne zaključuje, već se stvara prividnost o njegovom postojanju. Zbog toga fiktivni ugovor i pored svoje prividnosti, ne proizvodi nikakva pravna dejstva i smatra se da nije ni zaključen. Sud je dalje konstatovao da bi se u ovom slučaju fiktivnim ugovorom ostvarila kupoprodaja garaže, a u stvari stranke su imale u vidu zaključenje ugovora o čuvanju garaže, iako je fiktivni ugovor zaključen radi kupoprodaje garaže.

4. Općinski sud je također naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare pošto je protekao rok od 5 godina od dana zaključenja ugovora do dana podnošenja tužbe, 11. septembra 2002. godine, u kojem periodu je proteklo više od 8,5 godina. Općinski sud je utvrdio da je prigovor zastare neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o ništavosti spornog ugovora, a ne o njegovom raskidu, tako da podnošenje takvog tužbenog zahtjeva ne zastarjeva.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1012/05 od 6. februara 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i presuda Općinskog suda je potvrđena. Istom presudom dbijena je i žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 18. maja 2005. godine kojim je odbačen zahtjev tužitelja za oslobađanje od plaćanja sudske takse.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev glasio da se utvrdi ništavost ugovora, te da se i sud ograničio na ispitivanje postojanja razloga za ništavost ugovora saglasno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je dalje istakao da ovakvo činjenično stanje ima svoje uporište u spisu, a isto nije dovedeno u sumnju ni žalbenim prigovorima. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno izveo zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključen između tužitelja i apelanta 21. januara 1994. godine koji je imao predmet prodaje sporne garaže.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenim presudama i ističe da su sudovi u predmetnom slučaju ocjenjujući ratne okolnosti kao nepovoljne za tužitelja doveli do nejednakog tretiranja parničnih stranaka što je suprotno načelu ravnopravnosti stranaka i pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je dalje naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu usvojili istaknuti prigovor zastare potraživanja, čime je također povrijeđeno njegovo pravo na jednakost pred sudom i pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama člana 66. stav 1 i čl. 109. i 110. ZOO utvrdili da je ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključen između tužitelja i apelanta 21. januara 1994. godine, koji je imao predmet prodaju garaže u Zenici, ul. Babina rijeka br. 8 objekat A.1.3. u površini od 22,14 m².

11. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari se odnosi na neslaganje apelanta sa stavom Kantonalnog i Općinskog suda i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud proveo dokaze i utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili prividan ili fiktivan ugovor u smislu odredbi iz člana 66. stav 1. ZOO, kojim bi ostvarile kupoprodaju garaže, a u stvari tužitelj i apelant su imali u vidu zaključenje ugovora o čuvanju garaže.

12. Ustavni sud zapaža de je suprotno navodima apelanta Općinski sud u svojoj odluci naveo razloge vezano za prigovor zastare koji je apelant istakao u odgovoru na tužbu. Ustavni sud također konstatuje da je i Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepene presude vezano za primjenu člana 66. stav 1. ZOO, a prema kojima prividan ugovor nema učinka među ugovorenim stranama. Kantonalni sud je ocijenio da se radi o ništavom ugovoru, te da na ništavost, saglasno odredbi člana 109. ZOO sud pazi po službenoj dužnosti i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (član 110. ZOO). Kantonalni sud je dalje konstatovao da i pravo na isticanje ništavosti ne može zastariti. Iz navedenog proizilazi da je Kantonalni sud također naveo razloge za prigovor zastare, koji je istako apelant u odgovoru na tužbu.

13. Ustavni sud konstatuje da, s obzirom na navedeno, u postupanju Kantonalnog i Općinskog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da su redovni sudovi cijenili i sve dokaze predložene od strane apelanta, te naveli razloge za svoju odluku, po mišljenju Ustavnog suda apsolutno neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav

1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/06 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio