Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4/06 (M. K.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-4/06, rješavajući apelaciju Milenka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Kovačevića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 17/04 od 22. septembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-335/03 od 29. augusta 2003. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-532/01 od 17. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 29. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-17/04 od 22. septembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-335/03 od 29. augusta 2003. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-532/01 od 17. juna 2003. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj P-532/01 od 17. juna 2003. godine, odbio apelantovu tužbu, podnesenu 18. oktobra 2001. godine protiv tuženog Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog ranjavanja kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Apelant je potraživao naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 55.000 KM, i to: za pretrpljene fizičke bolove 10.000 KM, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 25.000 KM i za naruženost iznos od 20.000 KM. U postupku je kao nesporno utvrđeno da je apelant 1. novembra 1992. godine ranjen kao vojnik tuženog, te da je šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnosti, odnosno da postoji pretpostavka uzročnosti da šteta upravo potiče od opasne djelatnosti koja se vrši u uslovima povećanih rizika u slučajevima ratne opasnosti. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94), o kojem je Osnovni sud odlučivao i zaključio da je osnovan dajući za to obrazloženje u presudi. S tim u vezi je u presudi navedeno da kada su u pitanju tjelesne povrede u sudskoj praksi je prihvaćeno stanovište da je tužilac u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (subjektivni rok) saznao za štetu od fizičkih bolova, kao i straha, kada su isti prestali, kod umanjenja životne aktivnosti – kada se završi liječenje i stabilizuje zdravstveno stanje tužioca narušeno štetnim događajem, a kod naruženosti – kada je tužilac postao svjestan da se naruženost ne može otkloniti niti bitno smanjiti. U postupku po apelantovoj tužbi je provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke, čiji nalaz i mišljenju nisu osporeni u postupku, a koji je iznio svoje zaključke u pogledu intenziteta i trajanja apelantovih fizičkih bolova i straha, odnosno umanjenja životne aktivnosti. Osnovni sud je zaključio da su u apelantovm slučaju zastarni rokovi počeli teći 1. jula 1996. godine s obzirom da je on bio neprestano vojno mobilisan od 20. juna 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Imajući u vidu sudsku praksu u pogledu računanja subjektivnog roka zastare te nalaza i mišljenja vještaka, Osnovni sud je zaključio da je rok zastarjelosti u pogledu fizičkog bola istekao 21. septembra 1999. godine s obzirom da su rokovi počeli teći 1. jula 1996. godine. U pogledu potraživanja naknade štete za strah također je, po zaključku Osnovnog suda, nastupila zastarjelost s obzirom da je prema nalazu vještaka strah bio jakog intenziteta četiri sedmice i srednjeg intenziteta mjesec dana te je imajući u vidu trogodišnji rok zastare nastupila zastarjelost 30 augusta 1996. godine, s obzirom da je tužba podnesena 18. oktobra 2001. godine. U odnosu na duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnosti po mišljenju vještaka liječenje je završeno dvije godine nakon povređivanja pa je rok zastarjelosti počeo teći 1. jula 1998. godine i istekao je 1. jula 2001. godine. Na kraju, u odnosu na duševne bolove zbog naruženosti zastarjelost je počela teći sa nastupanjem apelantove svjesti da nije u mogućnosti koristiti ruku na uobičajan način i u normalnim okolnostima čega je apelant postao svjestan 25. januara 1994. godine kada mu je rješenjem nadležnog opštinskog organa utvrđena invalidnost, pa imajući u vidu da je rok zastarjelosti počeo teći 1. jula 1996. godine istekao je 1. jula 1999. godine.

3. Okružni sud je presudom, broj Gž-335/03 od 29. augusta 2003. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu zaključivši da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pravilnoj primjeni materijalnih propisa suprotno navodima žalbe. Okružni sud se posebno osvrnuo na apelantov žalbeni prigovor da je Osnovni sud trebao primjeniti duži rok zastare predviđen članom 377. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni te odredbe s obzirom da se radi o ratnoj šteti, a ne šteti koja je prouzrokovana izvršenjem krivičnog djela, posebno zato što se duži zastarni rok primjenjuje samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Također je kao neosnovan odbijen apelantov navod da je samim ostvarivanjem prava na invalidninu 25. januara 1994. godine i isplatom novčane naknade na ime invalidnine tuženi priznao dug tužiocu, čime je po apelantovom mišljenju prekinuto zastarijevanje potraživanja u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je odbijanje ovog apelantovog navoda obrazložio time da se priznanje prava na invalidninu ostvaruje po drugom osnovu i kod drugog organa, a prema Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, a ne kod tuženog.

4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-17/04 od 22. septembra 2005. godine, odbio apelantovu reviziju i zaključio da je drugostepeni sud pravilno primjenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant je, u najvećoj mjeri, ponovio navode koje je već istakao u toku postupka pred redovnim sudovima a koji se u suštini svode na to da su redovni sudovi pogrešno primjenili zakonske odredbe o zastari, da je bilo mjesta primjeni člana 377. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je ponovio i raniji navod da je u njegovom slučaju trebao biti primjenjen član 387. Zakona o obligacionim odnosima smatrajući da je došlo do priznanja duga, te samim tim i prekida zastare s obzirom da mu je priznato pravo na invalidninu, navodeći s tim u vezi određenu sudsku praksu susjednih zemalja koje primjenjuju Zakon o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant je naveo da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvncije, zbog proizvoljne primjene materijalno-pravnih propisa u odlukama redovnih sudova.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi njegovog prava na pravično suđenje Ustavni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen nakon što je prihvaćen prigovor zastare koji je tuženi istakao u postupku. Osnovni sud je dao obrazloženje za računanje zastare u odnosu na svako od apelantovih potraživanja pojedinačno. Apelant je, nezadovoljan načinom na koji je Osnovni sud računao rokove zastare, osporio prvostepenu presudu i u žalbi naveo da je bilo osnova za primjenu čl. 377. i 387. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je u svojoj presudi, koju je u postupku po reviziji potvrdio i Vrhovni sud, potvrdio kao pravilnu primjenu materijalnog zakona u postupku pred Osnovnim sudom, odbio kao neosnovane apelantove prigovore u vezi sa mogućnosti primjene navedenih zakonskih odredaba, za šta je dao odgovarajuće obrazloženje. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio