Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-358/06 (Z. C.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-358/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-358/06, rješavajući apelaciju Zdravka Cigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Cigića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Kž-97/05 od 30. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj K-375/04 od 23. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Cigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je, 17. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-97/05 od 30. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-375/04 od 23. juna 2005. godine .

2. Općinski sud je presudom, broj K-375/04 od 23. juna 2005. godine, oglasio apelanta krivim za izvršenje produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav

1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na uslovnu osudu uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uslovno na rok od godinu dana. U postupku je utvrđeno da je apelant kao predsjednik „Saveza udruga slijepih osoba HB“ (u daljnjem tekstu: Savez) iskoristio svoje ovlaštenje na način što je sa računa novčanih sredstava Saveza, kao osoba koja je imala deponiran potpis za raspolaganje sredstvima, u dva navrata podigao određene količine novca i podijelio, kao nagradu za rad, sebi i drugim članovima upravnog odbora Saveza iako je znao da navedena deponirana novčana sredstva pripadaju Savezu i namjenjena su funkcioniranju Saveza, te je tako postupio protivno Zakonu o udruživanju građana („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/95) i članu 24 Statuta Saveza. Apelant je po drugoj tački optužnice osuđen jer je kao predsjednik „Udruge slijepih osoba HNŽ“ (u daljnjem tekstu: Udruga) i predsjednik upravnog odbora u decembru 2000. godine, iako Satutom Udruge sve do 24. aprila 2001. godine nije postojala mogućnost da se predsjedniku i članovima upravnog odbora dodijeli naknada, potpisao odluku kojom je sebi i B.P. isplatio naknade u određenim iznosima. U postupku je utvrđeno da je čl. 24. i

34. Statuta Udruge propisano da će se kriterij i postupak dodijeljivanja nagrada, naknada i priznanja, regulirati posebnim aktom kako bi se ispoštovali kriteriji i postupak za dodjeljivanje nagrada pod kojima se podrazumjevaju i novčane naknade. Također je utvrđeno da u vrijeme na koje se optužnica odnosi nije takav akt bio donesen, te je apelant morao znati da nije mogao donijeti odluke o dodjeli nagrada s obzirom na nepostojanje zakonskog akta kao osnova za te radnje.

3. Apelant je protiv presude podnio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je u žalbi naveo da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je apelant bio jedan od članova Upravnog odbora Udruge, zatim da postoje odluke upravnog odbora da se izvrše sporne isplate te da su te odluke zasnovane na Statutu, i na kraju da je u tom pravcu podnesen izvještaj o radu Skupštini Udruge koja je prihvatila izvještaj i na taj način potvrdila odluke o naknadama. U žalbi je nadalje, navedeno da je pogrešan stav prvostepenog suda da nisu postojali posebni akti kojima se reguliše isplata nagrada i naknada te da su njegove radnje protupravne. Također je navedeno da, po apelantovom mišljenju, odredbe Statuta omogućavaju isplate nagrada i naknada kroz odluke Upravnog odbora koje prihvati Skupština, i da upravo akti upravnog odbora, u suštini predstavljaju, posebne akte čije donošenje zahtjeva Statut.

4. Kantonalni sud je presudom, broj Kž-97/05 od 30. novembra 2005. godine, odbio apelantovu žalbu, kao i žalbu nadležnog tužioca, i potvrdio je prvostepenu presudu, obrazlažući da je neprihvatljiv apelantov žalbeni navod da su njegove radnje bile u skladu sa propisima, jer su njegove prijedloge odobrili i ostali članovi upravnih odbora, a zatim i Skupštine kroz usvajanje izvještaja o radu udruženja te da stoga te radnje nemaju karakter zloupotrebe položaja. Kantonalni sud je naglasio stav iz prvostepene presude da prema Statutu nije postojala mogućnost donošenja odluke o isplati naknada i nagrada s obzirom na nepostojanje posebnog akta, te da bi suprotno tumačenje dovelo do narušavanja osnovnih pravnih normi i u konačnosti vodilo ka suvišnosti bilo kojeg propisa. Također je navedeno da činjenica da je Skupština naknado verifokovala izvještaje o radu izvan okvira vremena izvršenja krivičnog djela i da karakter takve verifikacije nije predmet razmatranja od strane žalbenog vijeća.

5. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer redovni sudovi nisu prihvatili žalbene navode da u radnjama okrivljenog ne stoje bitna obilježja krivičnog djela koje se pravomoćnom presudom apelantu stavlja na teret. Apelant je naveo da za novčane transakcije koje su bile predmet krivičnog postupka postoje pravovaljane i konačne odluke upravnog odbora. Apelant je ponovio svoj navod iz žalbe na prvostepenu presudu da Statut omogućava donošenje odluka upravnih odbora koje zatim verificira Skupština, te da su u oba slučaja koja se apelantu stavljaju na teret upravni odbori apsolutnom većinom donijeli odluke, a Skupština kod prihvaćanja finansijskog izvještaja ih prihvatila što ih čini apsolutno na zakonu utemeljnim.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant je naveo da je u postupku donošenja osporenih presuda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je u svojoj apelaciji u potpunosti ponovio navode koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima, a na koje su redovni sudovi dali obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-358/06 (Z. C.) | Sudska praksa | Aktio