Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/06 (P. M.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-31/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj, 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-31/06, rješavajući apelaciju Pere Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Mandića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-911/03 od 21. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Mal-

2899/02 od 1. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Mandić (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Sarajeva, podnio je, 8. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-911/03 od 21. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-2899/02 od 1. aprila 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-2899/02 od 1. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-911/03 od 21. juna 2005. godine, apelant je, kao tuženi, obavezan da tužitelju KJKP «Toplane» Sarajevo isplati 326,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 14. februara 2000. godine do isplate kao i da naknadi troškove postupka u visini od 32,60 KM u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Sudovi su utvrdili da ove obaveze proističu iz neplaćenih dospjelih računa na osnovu pruženih usluga grijanja.

3. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na loše grijanje od strane isporučioca grijanja «Toplane» Sarajevo zbog određenih tehničkih problema. U navodima apelacije apelant naročito ističe prigovor zastare kojeg je navodno iznosio na svim ročištima. Apelant navodi da je tražio od predstavnika «Toplane» da izađu na lice mjesta kako bi se uvjerili u kvalitet grijanja, ali zbog neplaćanja odgovarajuće takse nije obezbjedio njihov izlazak. Apelant od Ustavnog suda traži da se odredi vještak koji bi utvrdio činjenično stanje predmetnog spora.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Apelant u apelaciji ističe da u konkretnom slučaju nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. O osnovi i visini cijena takvih usluga donosi se, u principu, Općinska odluka o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije (u daljnjem tekstu: Odluka). Apelantovi prigovori da nije koristio te usluge i da su one bile lošeg kvaliteta pitanje je koje je trebalo raspraviti sa davaocem tih usluga. Sudovi su pružili priliku apelantu da iznese te prigovore u kontradiktornom sudskom postupku, ocjenivši ih kao neosnovane. Sudovi su saslušali ne samo stranke u postupku nego izvršili i uvid u račune za isporučene komunalne usluge. Sudovi su, nakon provedenog postupka, stekli uvjerenje da su komunalne usluge grijanja izvršene, ali da apelant nije u određenom vremenskom periodu te usluge plaćao, odnosno da se dio usluga za ljetne mjesece odnosi na period za koji je apelant bio u obavezi da ih plaća, mada se te usluge grijanja u ljetnom periodu i ne vrše. U tom smislu glase i izreke sudskih odluka da su prigovori apelanta na kvalitet i kvantitet učinjenih komunalnih usluga, u osnovi, neprihvatljivi.

7. U toku sudskog postupka, prvostepeni sud je odbio dokazne prijedloge apelanta koje je pribavio saslušanjem svjedoka i to, konkretno, na okolnosti slabijih grejnih usluga tuženog i utvrdio da apelant nije reklamirao račun iz februara 1999. godine. Nadalje, preostali neplaćeni računi se odnose na ljetni period u kojem tužitelj prema Odluci i nema obavezu grijanja, a korisnik usluga prema uslovima iz Odluke mora plaćati račune svih 12 mjeseci u kalendarskoj godini. Kako je zadnji dospjeli neplaćen račun datiran 31. jula 1999. godine, a tužba podnesena 14. februara 2000. godine, proizilazi da tužbeni zahtjev nije zastario s obzirom na odredbe člana 378 Zakona o obligacionim odnosima koji propisuju da «za jednu godinu zastarjevaju potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu. za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva» Isto tako, u Zakonu o komunalnim djelatnostima u članu 10. predviđeno da «(1)Korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, kao i da (2) U slučaju spora između korisnika komunalne usluge i davaoca usluge nadležan je redovan sud»

8. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio navode tužitelja niti dokazao da su tužiteljeva potraživanja komunalnih naknada neosnovana. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i sa dovoljno jasnoće obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do povrede procesnih pravila, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog postupka, niti je utvrdio bilo šta što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja ili postupak koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova.

9. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, u vezi apelantove obaveze plaćanja usluga grijanja.

11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je osnovan zahtjev tužitelje za plaćanje usluga grijanja, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-2105/05 od 27. juna 2006. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede apelantovog prava na imovinu. Zbog svega navedenog, a posebno radi uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi ovog prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju povreda na koje se apelant poziva, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u ovom dijelu apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/06 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio