Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-194/06 (Ž. J.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-194/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-194/06, rješavajući apelaciju Željka Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 113/05 od 13. decembra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-4/05 od 16. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bjeljine, koga zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bjeljine podnio je, 1. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-113/05 od 13. decembra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud ), broj K-4/05 od 16. maja 2005. godine.
2. Apelant je presudom Okružnog suda, broj K-4/05 od 16. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-113/05 od 13. decembra 2005. godine, oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od dvije godine.
3. Osim toga, navedenom prvostepenom presudom apelantu je izrečena mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u vremenskom trajanju od jedne godine od dana pravosnažnosti odluke, te da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.690,47 KM i paušal u iznosu od 300,00 KM. Oštećena M. S. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
4. Apelant je navedeno krivično dijelo počinio tako što je, 25. augusta 2002. godine, vozeći motorno vozilo marke «BMW» prednjim i zadnjim desnim točkovima naletio na ivičnjak trotoara sa desne strane u Majevičkoj ulici, u Bjeljini, što je dovelo do pucanja pneumatika na njima i bočnog kretanja vozila prema lijevoj ivici kolovoza, te udara u drugo vozilo, usled čega je jedno lice zadobilo teške tjelesne, a drugo lice takođe teške tjelesne povrede zbog kojih je i umrlo. Apelant je ovo krivično djelo učinio pod dejstvo alkohola u krvi i, usled toga, neprilagođene vožnje i nepoštovanja propisane brzine kretanja vozila.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da su sudovi propustili da utvrde vinost i uračunljivost okrivljenog u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelant navodi da nije znao niti je, navodno, mogao znati da će poslije konzumiranja alkohola uzeti vozilo i njime upravljati, iako se, u ovakvim situacijama, kako se navodi u apelaciji, «umišljaj optuženog (direktni ili eventualni) utvrđuje u vrijeme konzumiranja alkohola, a ne u vrijeme izvršenja djela». Apelant smatra da je neosnovano osuđen i predlaže da se obje presude ukinu.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije može zaključiti da se apelant žali na utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u vezi utvrđivanja njegove vinosti i uračunljivosti, s obzirom da navodi kako su sudovi, iz nalaza vještaka neuropsihijatrijske struke, trebali njegovu vinost i uračunjljivost utvrđivati u momentu konzumiranja alkohola, a ne izvršenja krivičnog djela, kako se navodi u apelaciji. Na osnovu toga je i utvrđeno da postoji eventualni umišljaj u izvršenju krivičnog djela, u čemu apelant i vidi povredu prava na pravično suđenje. Ove navode apelanta sudovi su cijenili kao neosnovane i paušalne, pošto član 38. tada važećeg Krivičnog zakonika Republike Srpske izričito predviđa da je «krivično odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svjim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu prema krivičnom djelu kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat». Sudovi su naveli kako se izričito u ovoj zakonskoj odredbi navodi da je učinilac koji je pod navedenim okolnostima izvršio krivično djelo krivično odgovoran. Ovo stanovište se zasniva na tome da je učinilac u neuračunjivom stanju i onda kad je bio svjestan i mogao biti svjestan da u takvom stanju može učiniti takvo djelo, pa je ipak pristao na njegove posledice.
9. U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu i da su pogriješili u procjeni njegove krivične odgovornosti. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
10. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu prema kojoj «Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović