Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-56/06 (L. M.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ostavina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-56/06

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 56/06, rješavajući apelaciju Ljubice Mandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljubice Mandić.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno okonča postupak koji se vodi pod brojem P-183/05.

Nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Ljubici Mandić iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od 6 mjeseci, a Vladi Zapadnohercegovačkog kantona u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u cilju izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubica Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Advokatski ured Kolovrat iz Mostara, podnijela je 9. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-183/05.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 16. januara 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis broj P-183/05, a naknadno je, 23. augusta 2006. godine, zatraženo od Općinskog suda da obavijesti Ustavni sud o aktivnostima u navedenom predmetu. Općinski sud je odgovor i spis dostavio 30. januara 2006. godine, ali nije odgovorio na upit Ustavnog suda o stanju spisa.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 23. augusta 2006. godine dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Paulina i mldb. Srećko Mandić (u daljnjem tekstu: tužitelji) su Rješenjem Osnovnog suda u Lištici broj O-198/84 upućeni na parnicu radi utvrđivanja obima ostavinske mase iza umrlog Ante Mandića. Tužitelji su 21. novembra 1989. godine podnijeli tužbu protiv mld. Ivice i Renate Mandić, djece pokojnog Ante Mandića (u daljnjem tekstu: tuženi), kojima je apelantica, inače bivša supruga umrlog Ante Mandića, bila zakonska zastupnica, a predmet je zaveden pod brojem P-544/89. Apelantica je u vezi s istim pitanjem podnijela tužbeni zahtjev protiv tužiteljice Pauline Mandić, koji je pred istim sudom vođen pod brojem P-196/90, pa je Općinski sud spojio oba predmeta i nastavio voditi postupak pod zajedničkim brojem P-544/89. U ovom predmetu apelantica je imala status protutužiteljice, a njena djeca status tuženih.

6. U periodu do 1992. godine Općinski sud je održao sedam ročišta, a nakon toga nije bilo nikakvih aktivnosti sve do 9. aprila 1996. godine. Za ovo ročište apelantica nije bila uredno obaviještena, pa je sud naložio tužiteljima da dostave apelanticinu tačnu adresu. Sljedeće ročište, koje je na zahtjev tužitelja odloženo kako bi tužitelji angažovali novog punomoćnika, je održano 1. aprila 1997. godine. Zatim su na dva ročišta, 29. aprila i 29. maja 1997. godine, izvedeni predloženi dokazi, mada ročištu od 29. maja 1997. godine nije prisustvovala ni apelantica niti njen punomoćnik. Također, apelantica kao protutužiteljica, niti njen punomoćnik ili punomoćnik tužene djece nisu pristupili na naredno ročište koje je zakazano za 28. juli 1997. godine, a koje je odgođeno na neodređeno vrijeme.

7. Novo ročište je zakazano tek godinu dana kasnije, tačnije 13. jula 1998.

godine, a prisustvovali su mu punomoćnici obje parnične stranke i izvedeni su određeni dokazi. Međutim, raspravljanje je odgođeno na neodređeno vrijeme uz nalog apelantici da u roku od 15 dana dostavi tačne adrese njene djece, odnosno tuženih, a koja su u međuvremenu postala punoljetna, kao i punomoć za njihovo zastupanje.

8. Sljedeće ročište je zakazano tek 19. februara 2003. godine, ali je rješenjem odlučeno da se rasprava odgađa na neodređeno vrijeme. Novo ročište je zakazano za 8. april 2003. godine, a pristupili su mu punomoćnici svih parničnih stranaka. Na ročištu nisu provođeni posebni dokazi, već su punomoćnici izlagali svoje pravne stavove u vezi s predmetom spora i punomoćnik tuženih i apelantice je predložio izvođenje dodatnih dokaza, čemu se punomoćnik tužitelja protivio. Sud je ovo ročište ponovo odgodio na neodređeno vrijeme uz navod da će novu raspravu zakazati «nakon što odluči o prijedlozima punomoćnika stranaka».

9. Novo ročište, koje je prema novom Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH zakazano za 30. juni 2004. godine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), je provedeno kao pripremno ročište i na njemu je odlučeno da će se glavna rasprava održati 7. novembra 2004. godine, te je donesena odluka o tome koji će se dokazi provesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana i zaključena 7. novembra 2004. godine, a parnične stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 10. novembra 2004. godine. Nakon toga su stranke obaviještene da je «došlo do odgode datuma donošenja presude», te da će se presuda dostaviti prema odredbama člana 187. ZPP FBiH.

10. Općinski sud je tek 25. januara 2005. godine donio prvostepenu Presudu broj P-544/89, kojom je odbio i tužbeni zahtjev tužitelja i tužbeni zahtjev apelantice kao protutužiteljice, pa su i tužitelji i apelantica izjavili žalbe u ostavljenom roku. Žalbe i spis prvostepenog suda su dostavljeni Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 27. aprila 2005. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-178/05 od 8. juna 2005. godine uvažio žalbe parničnih stranaka, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni razlozi za ukidanje prvostepene odluke bile su pravno nevaljane punomoći za sve parnične stranke, budući da je tužiteljica Paulina Mandić izdala punomoć i za sebe i za svog sina, mldb. Srećka Mandića, koji bi prema mišljenju Kantonalnog suda u konkretnoj pravnoj stvari mogao biti samo tuženi, a ne i tužitelj. S druge strane, prijašnji punomoćnik apelantice i tuženih Ivice i Renate Mandić je 25. marta 2003. godine obavijestio sud da su mu otkazane punomoći, a novi punomoćnik je dostavio punomoć samo za tužene, a ne i za apelanticu. Kantonalni sud je zaključio da punomoćnik nije imao potrebne ovlasti za zastupanje apelantice, a sve da ih je i imao, kako dalje navodi Kantonalni sud, «isti punomoćnik ne bi mogao zastupati apelanticu kao protutužiteljicu i tužene, jer su njihove uloge u parnici suprotstavljene».

11. Nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta Općinskom sudu, spis je zaveden pod novim brojem P-183/05, a pripremno ročište je zakazano za 1. mart 2006. godine. Do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, Općinski sud nije donio presudu u ovoj pravnoj stvari, niti je obavijestio Ustavni sud o stanju u konkretnom spisu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica navodi da je neprimjereno da sud prvu presudu donese nakon «proteka ovoliko vremena», iako se radi o relativno složenom predmetu, naročito imajući u vidu da je u pitanju tužba i protutužba radi utvrđenja visine udjela u bračnoj tečevini, te da je još neizvjesno kada će se ovaj predmet završiti. Apelantica smatra da svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju sudskog postupka, već da je želeći što prije okončati ovaj postupak promijenila više odvjetnika, što ju je izložilo velikim materijalnim troškovima. Također, apelantica navodi da je trpjela i duševne bolove zbog nemogućnosti da tokom 16 godina dođe do pravomoćne odluke i do svoje imovine, koju u cijelosti uživa tužiteljica-protutužena Paula Mandić. Zbog toga predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, naloži da predmetni postupak bude okončan u određenom vremenskom periodu, kao i da joj na ime naknade nematerijalne štete bude isplaćen iznos od 5.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud nije naveo bilo kakve razloge kojima bi se opravdalo trajanje konkretnog postupka, osim što je naveo da je Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a da je «uredujući sudija u 2005. godini u radu imao preko 800 parničnih «P» predmeta i parničnih «Mal» predmeta», te da «iz objektivnih razloga nije bilo moguće ranije zakazati ročište».

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 94.

[...](2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.[...] Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

(2) Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana, dužan je u pismenom obliku izvijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.

Član 185.

(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. [...] Član 186.

U iznimnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi. [...]»

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

20. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.

21. Apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

23. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica smatra da je zbog nemogućnosti okončanja parničnog postupka u kojem je u dugom vremenskom periodu parnična stranka povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Period koji se uzima u obzir

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivše Komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: bivša Komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Bivša Komisija i Evropski sud smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).

27. Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi s predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost razmatrati period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji je vođen nakon tog datuma, budući da samo taj period ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu podnijela 1990. godine, a tužiteljica 1989. godine, te da su oba predmeta spojena 1991. godine, pa je vođen jedinstven postupak. Dalje, postupak u ovoj pravnoj stvari je, nakon prekida tokom rata u Bosni i Hercegovini, nastavljen zakazivanjem ročišta 9. aprila 1996. godine, a do danas nije pravosnažno okončan. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati postupak u periodu od 9. aprila 1996. godine pa dalje.

29. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30. i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).

a) Složenost predmeta

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji su odvojeno pokrenuli tužiteljica i njen mldb. sin protiv mldb. Ivice i Renate Mandić, djece pokojnog Ante Mandića iz njegovog braka s apelanticom, kojima je apelantica bila zakonska zastupnica, a koji su u vrijeme kad je nastavljen postupak postali punoljetni. Ovaj postupak je spojen s postupkom koji je apelantica pokrenula protiv tužiteljice o istom pitanju, pa je nastavljen jedinstven postupak u kojem je apelantica postala protutužiteljica, a tužiteljica je ujedno postala i protutužena. U ovom parničnom postupku, koji je pokrenut po uputstvu ostavinskog suda, bilo je potrebno utvrditi postoji li i koliki je udio apelantice, kao bivše supruge pokojnog Ante Mandića, te tužiteljice kao njegove vanbračne supruge na nekretnini na kojoj je izgrađena obiteljska stambena zgrada.

31. S obzirom na to da u ovom parničnom postupku postoji i tužba i protutužba, da ima više parničnih stranaka, te da su brojna i činjenična i pravna pitanja koja treba raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.

b) Ponašanje apelanta

32. Ustavni sud zapaža da je, u periodu od 1996. godine pa do donošenja prvostepene presude, sud zakazao deset rasprava od kojih apelantica i njen punomoćnik nisu pristupili na dva, a dostava nije bila uredna. Dalje, apelantica i njen punomoćnik nisu pristupili samo na jednu raspravu mada su bili uredno obaviješteni, pa je ta rasprava provedena u njihovoj odsutnosti. Ustavni sud zapaža da ni apelantica ni njen punomoćnik nisu prigovarali čestim odlaganjima rasprava na neodređeno vrijeme, da su i sami bili obavezani da dostave urednu punomoć i adrese, te da u periodu od četiri godine, koliko je najduže trajao period neaktivnosti suda između dvije rasprave, nisu podnescima ili na drugi način insistirali na ubrzanju aktivnosti suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, samo po sebi, ovo ne može predstavljati značajan doprinos apelantice dugom trajanju postupka, naročito imajući u vidu da prema ZPP FBiH, ranijem i važećem, sudovi imaju zadatak postupak voditi ekonomično, te preduzimati mjere kojima će onemogućiti da stranke taj postupak zloupotrebljavaju.

c) Ponašanje sudova

33. Ustavni sud zapaža da je sud od deset ročišta koja je zakazao u periodu koji se ispituje pet puta raspravljanje odložio na neodređeno vrijeme. Naime, prva rasprava koja je održana nakon što je postupak nastavljen nakon rata, 9. aprila 1996. godine, odložena je na neodređeno vrijeme da bi tužiteljica dostavila tačne adrese tuženih. Sljedeća rasprava je zakazana tek godinu dana kasnije, 29. aprila 1997. godine. Nakon toga, rasprava od 28. jula 1997. godine je odgođena na neodređeno vrijeme bez ikakvog obrazloženja ili naloga za postupanje, a nova rasprava je zakazana tek godinu dana kasnije, 13. jula 1998. godine. Ova rasprava je ponovo odgođena na neodređeno vrijeme uz nalog punomoćniku apelantice da dostavi tačne adrese za tužene u roku od 15 dana i valjanu punomoć za njihovo zastupanje. Nakon ovoga, nova rasprava je zakazana tek 19. februara 2003. godine, dakle nakon više od četiri godine, ali je i ona «zbog odsutnosti uredujućeg sudije» ponovo odgođena na neodređeno vrijeme. Sljedeća rasprava je zakazana za 8. april 2003. godine, pa je nakon što su stranke raspravljale pravna pitanja i predložile nove dokaze, sud ponovo odgodio raspravljanje na neodređeno vrijeme. Nova rasprava je zakazana više od godinu dana kasnije, 30. juna 2004. godine, dakle nakon što je na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku, tako da je ovo ročište održano kao pripremno ročište.

34. Općinski sud ničim nije opravdao česta odlaganja rasprava na neodređeno vrijeme, kao ni neaktivnost suda između tako odloženih rasprava u periodu dužem od četiri godine, u jednom slučaju, te periodima od godinu dana u drugim slučajevima ovakvog odlaganja rasprava. Ustavni sud smatra da je Općinski sud na ovaj način direktno doprinio odugovlačenju postupka u konkretnom slučaju.

35. Osim toga, novi ZPP FBiH, koji je na snagu stupio 5. novembra 2003. godine, propisuje da će se glavna rasprava, u pravilu, održati 30 dana nakon održavanja pripremnog ročišta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je pripremno ročište održano 30. juna 2004, a glavna rasprava tek 7. oktobra 2004. godine, dakle tri mjeseca nakon održanog pripremnog ročišta. Općinski sud nije dao nikakvo obrazloženje za ovakvo postupanje suda niti razloge kojima bi mogao opravdati prolongiranje glavne rasprave u periodu od tri mjeseca nakon održanog pripremnog ročišta. Osim toga, nakon što je održana glavna rasprava i objavljen datum donošenja presude, sud je stranke obavijestio da je «došlo do odgode datuma donošenja presude», te da će se presuda dostaviti prema odredbama ZPP FBiH o dostavi. Prvostepena presuda je donesena tek 25. januara 2005. godine, dakle, više od tri mjeseca nakon zaključenja glavne rasprave.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je novi ZPP FBiH usvojio nova rješenja u pogledu donošenja presude u procesnopravnom smislu, pa se donošenje presude u pravilu ne preklapa s danom zaključenja glavne rasprave. Odredbom člana 185. stav 1. ZPP FBiH je propisano da nakon zaključenja glavne rasprave sud obavještava stranke o datumu donošenja presude, što je ujedno i datum kada se strankama uručuje pismeni otpravak presude, pa od tog datuma teče i rok za žalbu. Ustavni sud također zapaža da se članom 186. stav 1. ZPP FBiH predviđa da «u iznimnim okolnostima sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi», a član 184. ZPP FBiH predviđa da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud smatra da je jedan od osnovnih ciljeva koji se želio postići ovakvim odredbama postizanje veće efikasnosti sudova i smanjenje ukupnog perioda trajanja postupaka pred sudovima, ali i povećanje procesne discipline suda u vezi s izradom presude. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sud odložio datum donošenja presude bez obrazloženja koje su to «iznimne okolnosti» zbog kojih tako postupa, ali i bez zahtjeva stranke, što je suprotno izričitoj zakonskoj odredbi. Naime, sudu ovo nije ostavljeno kao mogućnost koju ima na vlastitu inicijativu, već samo na zahtjev stranke, a i to u slučaju «iznimnih okolnosti» koje stranka mora obrazložiti i koje moraju biti cijenjene u svakom konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je sud prekoračio i rok od 30 dana za donošenje i izradu pismenog otpravka presude, kako to ZPP FBiH propisuje, ali u spisu ne postoji ništa što ukazuje da je uredujući sudija o razlozima prekoračenja izvijestio pismeno predsjednika suda, kako to predviđa član 184. stav 2. ZPP FBiH, niti da su preduzete neke druge mjere.

37. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud relativno brzo, u roku od godinu dana, donio odluku po žalbama stranaka, pa Ustavni sud ne smatra da je postupanje Kantonalnog suda značajno doprinijelo odugovlačenju postupka. Međutim, Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu odluku isključivo zbog povreda parničnog postupka, budući da je utvrdio probleme u vezi sa punomoćima i zastupanjem stranaka, na šta Općinski sud nije obratio pažnju tokom prvostepenog postupka. Nakon što je Općinski sud primio drugostepenu odluku u junu 2005. godine, novo pripremno ročište je zakazano tek za mart 2006. godine. Ovakvo postupanje Općinski sud opravdava u svom odgovoru time što je uredujući sudija u radu imao veliki broj predmeta, te da zbog «objektivnih razloga» ročište nije moglo biti ranije zakazano, ali se ne navodi detaljnije o kakvim se to objektivnim razlozima radi. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud, već citirana presuda Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, st. 25-32). Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije naveo da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, niti je dao bilo kave druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, pa čak nije postupio po zahtjevu Ustavnog suda BiH i dostavio informaciju o stanju spisa u vrijeme donošenja odluke.

38. Ustavni sud smatra da je propuštanje Općinskog suda da tokom prvostepenog postupka vodi računa o pravilnom zastupanju stranaka dovelo do toga da prvostepena presuda bude ukinuta isključivo iz procesnih razloga, te da se predmet vrati na ponovno rješavanje, što vodi daljnjem odugovlačenju postupka. Također, u periodu nakon stupanja na snagu novog ZPP FBiH, Općinski sud je propuštanjem rokova za održavanje glavne rasprave, te za izradu presude, kao i propuštanjem da u periodu od devet mjeseci od ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovni postupak zakaže pripremno ročište, također doprinio dugom trajanju konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Općinskog suda, te da se period odlučivanja u konkretnom parničnom postupku ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu dužem od deset godina može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu, a da Općinski sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem, niti je ukazao da su preduzete konkretne mjere radi okončanja konkretnog postupka.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

41. Apelantica traži da joj se dosudi iznos od 5.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

42. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine), u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odlaganjima, treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira jesu li podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena, ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev «razumnog roka» člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.

43. U svojoj ranijoj praksi Ustavni sud je, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po približno 150 KM. Dakle, ukupan iznos koji u konkretnom slučaju treba isplatiti apelantici na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznosi 1.500 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zapadnohercegovačkog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da parnični postupak u kojem je apelant stranka traje preko deset godina, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda, a Općinski sud nije naveo da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, niti je dao bilo kave druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-56/06 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio