Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/06 (L. Đ.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-89/06, rješavajući apelaciju Ljubice Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Đukić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 460/05 od 25. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-181/03 od 25. juna 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi, broj P-478/02 od 28. oktobra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnijela je, 18. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-460/05 od 25. oktobra 2005. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-181/03 od 25. juna 2003. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi, broj P-478/02 od 28. oktobra 2002. godine.

2. Apelantica je sa svojim bivšim suprugom Nenadom Gavrićem, 27. augusta 1999. godine, putem svog punomoćnika, zaključila sudsko poravnanje o diobi zajedničke imovine stečene tokom bračne zajednice. Navedeno poravnanje je u ime apelantice, koja je sudu podnijela prijedlog za diobu zajedničke imovine, potpisao njen advokat Slavko Mikač, a u ime protivne stranke advokat Nada Nović i protivnik predlagača Nenad Gavrić. Nakon toga, apelantica je tužbom od 20. marta 2000. godine tražila poništenje navedenog sudskog poravnanja.

3. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-478/02 od 28. oktobra 2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se poništi sudsko poravnanje, broj R-1/99 od 27. augusta 1999. godine, zaključeno kod Osnovnog suda radi fizičke diobe suvlasničkih nekretnina između apelantice zastupane po advokatu Slavki Mikaču iz Dervente i protustranke Nenada Gavrića (u daljem tekstu: tuženi), zastupanog po advokatu Nadi Nović iz Dervente. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 1.990,00 KM.

4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu, broj Gž-181/03 od 25. juna 2003. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-460/03 od 25. oktobra 2005. godine, odbijena je kao neosnovana revizija apelantice, podnesena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da je sudsko poravnanje od 27. augusta 1999. godine sklopljeno u skladu sa odredbama člana 322. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, koji je u to vrijeme bio na snazi («Službeni list SFRJ» broj 4/77 do 35/91 i «Službeni glasnik RS» broj 17/93 do 32/94). Advokat Slavko Mikač imao je, kako je to našao prvostepeni sud, odgovarajuću punomoć apelantice i konsultovao se je s njom prije izvršene diobe. U prvostepenoj presudi je ukazano da poravnanje nije rušljivo, jer ga je zaključio advokat kao stručno lice, a on je to mogao da uradi «samo po kazivanju volje svog vlastodavca», te da nije bilo mane volje stranaka, odnosno njihovih punomoćnika u smislu člana 60. stav 1. i 2. i člana 61. Zakona o obligacionim odnosima.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud dalje navodi da je sporno poravnanje zaključeno u prisusutvu advokata Slavka Mikača, advokata Nade Nović i tuženog, a u odsustvu apelantice. Advokat Slavko Mikač imao je punomoć apelantice da je zastupa u tom postupku, što proizilazi iz njegovog iskaza (saslušan je kao svjedok), iskaza drugog svjedoka Jove Radojka (sudije koji je sačinio sudsko poravnanje), ali i iz navoda same apelantice, saslušane u svojstvu stranke na ročištu od 28. decembra 2001. godine. Ona je tom prilikom izjavila ne samo da dopušta mogućnost da je punomoć potpisala nego i da je razgovarala sa punomoćnikom i dala mu prijedlog kako bi željela da se podijeli kuća i zemlja. Kao punomoćnik apelantice pomenuti advokat je bio ovlašten da u njeno ime zaključi sudsko poravnanje u skladu s članom 95. stav 1. tačka 1. navedenog Zakona o parničnom postupku. Ako punomoćnik u toku postupka pred sudom zaključi poravnanje van obima ovlaštenja koja mu je dao vlastodavac, kako tvrdi apelantica, pa čak i na njegovu štetu, vlastodavac samo zbog toga ne može uspješno pobijati zaključeno poravnanje. U tom slučaju poravnanje bi se moglo pobijati jedino ako je na strani punomoćnika postojao nedostatak volje, što ni po ocjeni Vrhovnog suda ovdje nije slučaj. Prema tome, zaključuje Vrhovni sud, za razrješenje ovog spora nije odlučujuća činjenica da li su se apelantica i advokat konsultovali o načinu diobe, na čemu se insistira u reviziji. Bitno je da je pomenuti advokat imao punomoć apelantice da je zastupa u tom postupku i da mu je ona predložila način diobe kuće i korištenja zemljišta o čemu se je izjasnila na ročištu od 28. decembra 2001. godine. Prema advokatu Mikaču nije bilo nikakve prinude, prijetnje ili prevare, niti se je on nalazio u bitnoj zabludi u odnosu na predmet poravnanja. On je bio dužan prema prirodi svog posla, da se prije zaključenja poravnanja detaljno konsultuje sa apelanticom o načinu diobe, a po potrebi i da pregleda stambeni objekat i zemljište koje služi njegovoj upotrebi, eventualno i da traži uviđaj, ako je smatrao da se postupak bez toga ne bi mogao okončati. Njegov propust u tom pogledu nema značaj zablude u smislu pomenutih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Poravnanje je, kako proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, uneseno u zapisnik suda u prisutnosti punomoćnika apelantice. Ako je smatrao da je takvo poravnanje štetno po apelanticu, ili da se njegovim zaključenjem prekoračuju ovlaštenja koja je imao, punomoćnik apelantice je mogao da u tom smislu interveniše pred sudom, eventualno i da uskrati svoj potpis. U zapisniku o poravnanju je međutim konstatovano da «nakon pročitanog zapisnika ... stranke bez prigovora potpisuju zapisnik», što je izjavio i svjedok Radojko. Poravnanje je prema tome, zaključuje Vrhovni sud, zaključeno u skladu s odredbama člana 322. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Apelantica navodi da su osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u tome što je predmetno sudsko poravnanje zaključeno, a da ona nije bila prisutna, niti je o tome bila obaviještena. Smatra da je poravnanje zaključeno na njenu štetu i da je punomoćnik nije prethodno upoznao sa elementima poravnanja. Ističe da poravnanje nije pravedno i da je moglo biti zaključeno samo uz njeno prisustvo i uz prethodni uviđaj na licu mjesta sa vještacima građevinske struke o načinu korištenja dijela kuće.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

10. Apelantica se u konkretnom slučaju, između ostalog, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice presudama redovnih sudova ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su procesni i materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na dom i prava na movinu

13. Apelantica se, također, žali da su osporenom presudom povrijeđeni njeno pravo na dom i pavo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacija u navedenom dijelu, u suštini, odnosi se na tvrdnju da je apelantica lišena prava na dom i na imovinu zato što su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo.

14. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). Ustavni sud je u ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkrtetnom predmetu utvrdili da je punomoćnik apelantice imao punomoć apelantice da je zastupa, da je obavio kosultacije sa apelanticom o načinu podjele kuće i zemljišta, koji su predmet sudskog poravnanja, da je postupao po apelantičinim instrukcijama, da mu je ona predložila način na koji želi da bude podijeljena kuća i zemljište, te da je punomoćnik znao sve detalje u pogledu načina podjele predmetnih nekretnina.

15. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i nižestepeni sudovi su pažljivo ispitali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i detaljno obrazložili svoje presude. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelantice koje ističe u svojoj apelaciji već bili predmetom njene žalbe drugostepenom sudu, odnosno revizije Vrhovnom sudu.Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom i prava na imovinu iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/06 (L. Đ.) | Sudska praksa | Aktio