Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-192/06 (K. M.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-192/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-192/06, rješavajući apelacije Kasima Mušinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Mušinovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 1401/05 od 19. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Mušinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 1. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 1401/05 od 19. januara 2006. godine.

2. Apelant je protiv Hercegovačno-neretvanskog kantona kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) pokrenuo izvršni postupak radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao izvršne isprave. Općinski sud je rješenjem broj I-445/05 od 10. augusta 2005. godine, dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je prigovorom osporio rješenje o izvršenju.

3. Općinski sud je rješenjem, broj I-445/05 od 16. septembra 2005. godine, odbio izvršenikov prigovor kao neosnovan. Izvršenik je podnio žalbu na rješenje Općinskog suda, dok je apelant putem advokata podnio odgovor na žalbu.

4. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-1401/05 od 19. januara 2006. godine, djelimično uvažio žalbu izvršenika i djelimično preinačio osporeno rješenje Općinskog suda na taj način da je odbio prijedlog za izvršenje u pogledu prijetnje za izricanje novčane kazne izvršeniku u iznosu od 5.000,00 KM. U ostalom dijelu žalba izvršenika je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Istim rješenjem Kantonalnog suda apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da apelantu nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federaacije BiH“, broj 53/03) jer ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje ovog izvršnog postupka.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelanta, došlo zbog odbijanja Kantonalnog suda da mu dosudi troškove žalbenog postupka, odnosno da je pogrešno primjenjen član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da će sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da će odluku o visini i neophodnosti troškova odlučiti cjeneći brižljivo sve okolnosti. Naime, kako apelant navodi, prema članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da je stranka koja izgubi parnicu dužna suprotnoj strani nadoknaditi sve troškove. U smislu prethodno navedenog člana Kantonalni sud je trebao obavezati izvršenika na nadoknadu troškova koje su apelanti imali korištenjem pravnih sredstava u žalbenom postupku. Svojom odlukom Kantonalni sud nije brižljivo ocjenjivao sve okolnosti vezane za troškove postupka, jer su troškovi žalbenog postupka izazvani ulaganjem žalbe izvršenika. Obzirom da je bio pozvan da odgovori na žalbu, apelant je nastojeći da kvalitetno odgovori i time zaštiti svoja prava, angažovao advokata koji je to učinio u njegovo ime. Ističe da je plačanjem naknade za advokatsku uslugu i odbijanjem suda da mu taj trošak prizna kao neophodan, objektivno umanjio svoju imovinu i da mu je naj način uskračeno pravo da ravnopravno učestvuje u postupku i odgovori na pravno adekvatan način, čime je u odnosu na njega povriđeno pravo na pravično suđenje..

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, također, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom da se odnosi na naknadu troškova postupka u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda, broj AP-85/04 od 18. marta 2005. godine i presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-2653/05 od 12. septembra 2006. godine i presudu Evropskog sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

9. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje do kojeg je, po njegovom mišljenju, došlo zbog navodno proizvoljne primjene člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud u osporenom rješenju obrazložio odbijanje zahtjeva apelanta za nakadu troškova povodom odgovora na žalbu u skladu sa usvojenom sudskom praksom i tumačenjem odredaba Zakona o parničnom postupku. Naime, prema sudskoj praksi i tumačenju Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odgovor na žalbu nije obavezan u smislu člana 214. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud će dosuditi troškove postupka nastale povodom datog odgovora na žalbu samo ako ocijeni da su ti troškovi bili neophodni za vođenje postupka. U konkretnim slučaju, Kantonalni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio da troškovi povodom ove procesne radnje nisu bili neophodni za vođenje izvršnog postupka. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenjenio procesne propise na štetu apelanata. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-192/06 (K. M.) | Sudska praksa | Aktio