Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/06 (S. S.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-818/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-818/06, rješavajući apelaciju Save Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Savića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Kž-138/05 od 19. januara 2006. godine i Osnovnog suda u Sokocu broj K-7/00 od 27. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Veljko Ćivša advokat iz Sokoca, podnio je 15. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-138/05 od 19. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-7/00 od 27. septembra 2005. godine. Istovremeno, apelant je tražio donošenje privremene mjere o odlaganju izvršenja kazne zatvora od šest mjeseci do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-818/06 od 23. marta 2006. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj K-7/00 od 27. septembra 2005. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci, zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske. Osnovni sud je utvrdio da je apelant upravljajući terenskim vozilom marke «Micubiši Pajero», pri brzini od oko 100 km/h, iako je na tom djelu puta dozvoljena brzina od 80 km/h, u krivini koristio ljevu saobraćajnu traku, što je po izlasku iz krivine za posljedicu imalo kontakt lijevim čeonim djelom vozila kojim je upravljao sa lijevim čeonim djelom putničkog vozila koje se dozvoljenom brzinom, svojom desnom saobraćajnom trakom kretalo iz suprotnog pravca. Tom prilikom vozač putničkog vozila zadobio je teške tjelesne povrede koje su uzrokovale njegovu smrt. Ovakvo činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio na osnovu zapisnika o uviđaju, oštećenja na vozilima, rekonstrukcijom događaja, nadvještačenjem vještaka soabraćajne struke, iskaza svjedoka očevidaca saobraćajne nezgode i drugih dokaza koji su mi bili na raspolaganju. Postupanje apelanta i odnos prema nastupjelim posljedicama krivičnog djela prilikom utvrđivanja krivice ocjenjeni su u okvirima nehata. U odnosu na apelanta, cjeneći osobito olakšavajuće okolnosti koje ga karakterišu, Osnovni sud je primjenio odredbe o ublažavanju zapriječene kazne i izrekao kaznu zatvora od šest mjeseci koja je ispod posebnog minimuma kazne propisane za ovo krivično djelo.

4. Protiv navedene presude Osnovnog suda Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu i apelant su izjavili žalbe Okružnom sudu. Okružno tužilaštvo je žalbom osporavalo opravdanost ublažavanja kazne zatvora smatrajući da je Osnovni sud dao preveliki značaj olakšavajućim okolnostima na strani apelanta, dok je apelant u žalbi osporavao utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i oblik vinosti apelanta.

5. Okružni sud je presudom broj Kž-138/05 od od 19. januara 2006. godine odbio kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu i apelanta i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda broj K-7/00 od 27. septembra 2005. godine. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje brižljivo cjeneći provedene dokaze i dao uvjerljivo obrazloženje zašto ih prihvata, da je pravilno primjenio materijalni propis i jasno obrazložio oblik vinosti apelanta.

6. Nezadovoljan navedenom presudom Okružnog suda apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Smatrajući da nije kriv za nastalu saobraćajnu nezgodu tvrdi da su sudovi pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje na osnovu vještačenja vještaka saobraćajne struke koje je bilo nestručno i neosnovano, te da sud usaglašavanjem nije otklonio različitosti u nalazima vještaka. Posebno insistira na okolnosti da nije prihvaćen nalaz vještaka na osnovu kojeg ne bi bio odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu. Takođe, smatra da je neosnovano i pogrešno određen teži oblik nehata kao osnov za utvrđivanje njegove krivice. Ističe da su redovni sudovi na taj način povrijedili njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 14. st. 1. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

8. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

10. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljan osporavanim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguća, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa, oblik vinosti i vještačenje saobraćajne nezgode, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i sudovi su povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Ustavni sud smatra da očigledno nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje time što su sudovi ocjenili opravdanim da se u cilju utvrđivanja materijalne istine otkloni neusaglašenost i različitost mišljenja i nalaza vještaka saobraćajne struke i u smislu čl. 250. i 251 Zakona o krivičnom postupku odredi nadvještačenje po Komisiji udruženja vještaka Republike Srpske. Prihvatanje stručnog mišljenja i nalaza datog izvršenim nadvještačenjem sudovi su detaljno i razložno razjasnili, dajući i jasno obrazloženje zbog čega nisu prihvaćeni nalaz i mišljenje koji su u suprotnosti sa onim koje je prihvaćeno. Stoga, Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) nisu osnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

12. Obzirom da se apelant poziva i na povredu prava iz člana 14. st 1. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ustavni sud podsjeća da ovaj član ne pruža širi obim zaštite od člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije

Faris Vehabović Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/06 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio