Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/06 (Đ. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-191/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanovi, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine, u predmetu broj AP-191/06, rješavajući apelaciju Đoke Vukovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đoke Vukovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-1387/05 od 29. prosinca 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Đoko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović, odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. siječnja apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-1387/05 od 29. prosinca 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), podnio prijedlog za ovrhu, tražeći od Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: ovršenik), na temelju pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-358/04 vraćanje na rad, isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2004. godine pa do povratka na posao, računajući mjesečne iznose od po 835,19 KM, sa zateznom zakonskom kamatom i troškovima parničnog postupka. Općinski sud je Rješenjem broj I-634/05 od 6. rujna 2005. godine dozvolio predloženu ovrhu.
3. Odlučujući po prigovoru ovršenika, kojim je ovršenik pobijao navedeno rješenje, Općinski sud je pod istim brojem 27. rujna 2005. godine donio Rješenje kojim je prigovor ovršenika odbijen kao neutemeljen.
4. Na ovo rješenje Općinskog suda ovršenik je izjavio priziv Kantonalnom sudu Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a na priziv ovršenika apelant je putem svog odvjetnika dao odgovor te je od Kantonalnog suda tražio da obveže ovršenika da mu naknadi i troškove izazvane sačinjavanjem tog odgovora na priziv. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1387/05 od 29. prosinca 2005. godine priziv djelomično uvažio, a zahtjev apelanta za naknadu navedenih troškova odbio, uz obrazloženje da je sud, sukladno članku 387. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03 i 73/05), ocijenio da ovi troškovi nisu bili potrebni za vođenje postupka.
5. Apelant smatra da mu odlukom Kantonalnog suda, kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova izazvanih sačinjavanjem odgovora na priziv od strane njegovog odvjetnika, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer sud proizvoljno određuje koje radnje su potrebne za obranu u postupku i sukladno tomu dosuđuje troškove, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je apelantu na ovaj način onemogućeno da mirno uživa u svojoj imovini.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članku 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. siječnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U ocjeni dopustivosti konkretnih predmeta Ustavni sud, također, treba riješiti pitanje primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretne postupke, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacije, s obzirom da se odnose na naknade troškova postupka u izvršnim postupcima, tiču utvrđivanja „građanskih prava i obveza“ apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj se garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, koji se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, sukladno tomu, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda, broj AP-85/04 od 18. ožujka 2005. godine i presudu Europskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. rujna 1997. godine, stavak 25. f). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-2653/05 od 12. rujna 2006. godine i presudu Europskog sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-
18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretne slučajeve.
9. Nakon što je utvrđeno da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretne slučajeve, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje do kojih je, po njihovom mišljenju, došlo zbog navodno proizvoljne primjene člana 387. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema sudskoj praksi i tumačenju Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odgovor na žalbu nije obvezan u smislu članka 214. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, sud će dosuditi troškove postupka nastale povodom datog odgovora na priziv samo ako ocijeni da je odgovor na žalbu bio potreban radi zaštite prava stranke koja ga je podnijela. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, koristeći svoju diskreciju, odlučio da ova procesna radnja nije bila potrebna radi zaštite prava apelanta. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud, koristeći svoju diskreciju, proizvoljno ili nepravično primijenio procesne propise na štetu apelanta. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
10. Apelant također smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelacije nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović