Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/06 (B. S.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-309/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine, u predmetu broj AP-309/06, rješavajući apelaciju Borislava Stojičevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Borislava Stojičevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
391/03 od 31. listopada 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1040/02 od 25. prosinca 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci, broj P-188/2001 od 14. prosinca 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislav Stojičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Goran Golić, odvjetnik iz Srpca, podnio je 10. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-391/03 od 31. listopada 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1040/02 od 25. prosinca 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-188/2001 od 14. prosinca 2001. godine. Apelant je 8. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.
2. Zora Vukotić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), podnijela je Osnovnom sudu u Srpcu tužbu protiv apelanta kao vlasnika i korisnika, radi utvrđivanja da je ona sukorisnik parcele 43/9, zk.ul. 364, k.o. Srbac i suvlasnik sa 1/3 dijela obiteljske kuće po osnovu građenja na parcelama 43/9, zk.ul. 364, k.o. Srbac i 43/5, zk.ul. 481, k.o. Srbac.
3. U toku parničnog postupka tužiteljica je podnijela i zahtjev za izuzeće predsjednika sudskog vijeća u njenom predmetu, sudije Miodraga Bajića, iz razloga jer je smatrala da je odviše naklonjen apelantu, a što je zaključila iz načina na koji je, prema njenom mišljenju, postupak odlugovlačen i načina uzimanja izjava svjedoka u korist apelanta, a sve jer njegova sestra radi u Domu zdravlja u Srpcu gdje rade i supruge apelanta i njegovog opunomoćenika, zbog čega je, prema njenom mišljenju, blizak apelantu. Sudija Miodrag Bajić očitovao se po ovom zahtjevu na način što je potvrdio da je njegova sestra uposlena u Domu zdravlja Srbac u kojemu radi i zet apelanta, da je sestra apelanta bila njegova profesorica u srednjoj školi, te je, iako je negirao da je pristrasno vodio u objektivno suđenje. Rješenjem Osnovnog suda u Srbcu broj Su-209/2000 od 19. veljače 2001. godine imenovani sudija izuzet je od vršenja sudijske dužnosti u ovom predmetu.
4. Nakon toga, 6. ožujka 2001. godine pod brojem R-39/01 Okružni sud donio je Rješenje o delegaciji suda, kojim se za suđenje u ovom predmetu određuje Osnovni sud. Ovo rješenje doneseno je po prijedlogu Osnovnog suda u Srpcu, podnijetog iz razloga: jer je sudija Miodrag Bajić već izuzet iz ovog slučaja, jer je suprug tužiteljice Gojko Vukotić dugi niz godina radio u Osnovnom sudu u Srpcu kao sudija i predsjednik suda, što može izazvati sumnju u objektivan rad sudija ovog suda u slučaju u kojem ima interesa njihov bivši radni kolega, jer se objektivnost suđenja sutkinje Slavice Stojaković u ovom slučaju može dovesti u sumnju zbog činjenice da je njen suprug radio u školi sa sestrom apelanta i jer se objektivnost suđenja suca Dragoja Rauša u ovom slučaju može dovesti u sumnju zbog činjenice da je njegova sestra direktorica u firmi u kojoj je apelant uposlen.
5. Osnovni sud je donio Presudu broj P-188/01 od 14. prosinca 2001. godine, kojom se utvrđuje da je tužiteljica suvlasnica sa apelantom obiteljske kuće sagrađene na parcelama 43/9 i 43/5 sa 1/3 i sa pravom sukorištenja sa istim dijelom na ovim parcelama, a što je apelant dužan priznati i tužiteljici izdati ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos vlasništva. Ovaj sud je nakon provedenih dokaza koji su se sastojali od uvida u pisane dokaze, saslušanje svjedoka obiju strana, uviđaja na licu mjesta i drugih, utvrdio: da je tužiteljica dijete iz prvog braka svoje majke, da je drugi suprug njene majke – otac apelanta, došao živjeti s njima u kuću njenog pokojnog oca, da je tužiteljica nasljedstvo dobiveno od svog oca unijela u zajedničko domaćinstvo sa majkom i očuhom, da je predmetna kuća prvobitno bila kuća u vlasništvu tužiteljicinog oca, prvog supruga zajedničke majke tužiteljice i apelanta, da je tužiteljica, zaposlivši se, a nakon zemljotresa 1970. godine kada su izgradili novu kuću, u vrijeme dok se apelant nalazio na školovanju koje je također novčano pomagala, neprestano ulagala u izgradnju posebnog aneksa za sebe, dijela kuće koji se jasno razlikuje od ostatka kuće i u kojemu se nalaze njene stvari, i to kako od same plaće, tako i od podignutih kredita i novca dobivenog od prodaje njene garaže, da je u tom dijelu boravila ona zajedno sa svojom djecom za vrijeme dok je njena majka bila živa, jer su zajednički kuhale i vodile svoja kućanstva, iako je tužiteljica imala i zaseban stan sa svojim suprogom u blizini predmetne kuće. Na temelju navedenih činjenica, Osnovni sud zaključio je da je tužiteljica neosporna suvlasnica sa dijelom od 1/3 obiteljske kuće u čijom gradnji je i sama sudjelovala, što je i dokazala, a apelant nije uspio osporiti svojim neuvjerljivim izjavama. Ovaj sud je zaključio da apelant nije ponudio, pa prema tomu niti dokazao niti jednu odlučnu činjenicu koja bi govorila suprotno utvrđenom u ovom postupku, odnosno da tužiteljica nije vlasnica dijela od 1/3 obiteljske kuće.
6. Odlučujući po prizivu apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj Gž-1040/02 od 25. prosinca 2002. godine, kojom je priziv djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena i to u djelu koji se odnosi na troškove postupka, u kom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak, te u dijelu koji se odnosi na obvezu apelanta da tužiteljici izda ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos vlasništva, u kom dijelu je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena. Ovaj sud utvrdio je da je iz svih provedenih dokaza nedvojbeno da je tužiteljica stekla udio u vlasništvu u predmetnoj obiteljskoj kući.
7. Odlučujući po reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-391/03 od 31. listopada 2005. godine, kojom reviziju odbija. Ovaj sud utvrdio je da su Osnovni sud i Okružni sud na temelju utvrđenih dokaza u provedenim postupcima sasvim pravilno, sukladno članku 10. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93 i 39/03), koji određuje da su strane u obligacijskim odnosima slobodne iste uređivati prema svojoj volji, pa se prema tomu mogu sporazumjeti da zajedničkim radom stječu određene stvari, a ovdje je očito da su tužiteljica, njena majka i očuh zajednički gradili obiteljsku kuću dok se apelant školovao, donijeli odluku o priznavanju prava na suvlasništvo tužiteljici.
8. Apelant smatra da je osporavanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvnecija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Povredu svog prava na pravično suđenje u ovom slučaju apelant vidi prije svega u činjenici što je u postupku koji je protiv njega povela tužiteljica njen opunomoćenik bio njen suprug Gojko Vukotić, u to vrijeme sudac Vrhovnog suda RS, te su sve presude, pod njegovim utjecajem, kako to vidi apelant, donesene u korist tužiteljice. Pristrasnost i neobjektivnost u radu sudova apelant vidi i u tomu što je Osnovni sud u Srpcu tražio delegaciju suda, te što je Okružni sud donio odluku o delagaciji na Osnovni sud, a sam Osnovni sud u Srpcu bi, prema njegovom mišljenju, donio odluku koja je najbliža istini, jer se radilo o utvrđivanju činjenica koje su svima u Srpcu poznate, pa tako i sudijama u tom sudu. Osim toga, apelant navodi da su presude donesene na temelju iskaza svjedoka tužiteljske strane kojima se ne bi trebalo vjerovati, jer su svi, njih osam, u određenom smislu ili kazneno gonjeni ili kažnjeni ili je pak sumnjivo da li su govorili istinu ili činjenice koje su išle u prilog tužiteljskoj strani, jer su njihovi prijatelji. Apelant navodi da presude izgledaju kao da ih je pisao sam suprug tužiteljice, jer «kako inače objasniti podatke u obrazloženju koje niko nikada nije spomenuo u raspravama».
12. Imajući u vidu navode apelanta u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
13. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka. Navod apelanta sa jedne strane da su sudovi postupali pristrasno zbog činjenice da je suprug tužiteljice u vrijeme vođenja predmetnog postupka bio sudija Vrhovnog suda RS, te da je delegacija mjesne nadležnosti nezakonita odluka donesena pod utjecajem supruga tužiteljice, a on smatra da bi Osnovni sud u Srpcu odlučio drugačije jer je sudijama u Srpcu bilo poznato stvarno činjenično stanje, samo po sebi je kontradiktorno. Naime, nije jasno kako apelant vidi mogućnost utjecaja supruga tužiteljice kao sudije Vrhovnog suda RS na sudije u Osnovnom sudu, dok tu mogućnost u Osnovnom sudu u Srpcu uopće ne pretpostavlja, iako je baš u tom sudu suprug tužiteljice dugo godina bio sudija kao i predsjednik suda. Ako se ovome doda da je delegiranje nadležnosti zakonska mogućnost predviđena u članku 71. točka 6. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 14/94 i 32/94) i to «ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost», dakle, relativnih razloga koji se imaju posebno objasniti, što je ovdje u donesenim rješenjima i učinjeno, a da izuzeće prema članku 73. stavak 1. Zakona o parničnom postupku mogu tražiti i stranake, te ako se ima u vidu i činjenica da je meritorna odluka prvostupanjskog suda potvrđena od Okružnog suda i od Vrhovnog suda koji bi bili nadležni za preispitivanje i u slučaju da je u prvom stupnju postupao i sam Osnovni sud u Srpcu, što pretežira sam apelant, tada postaje sasvim jasno da je tvrdnja apelanta da je delegiranje nadležnosti izvršeno nezakonito i pod utjecajem supruga tužiteljice a u cilju donošenja odluke u njenu korist, potpuno neopravdana. Osim toga, uz tvrdnju apelanta da je suđenje vršeno pod utjecajem supruga tužiteljice koji je bio njen opunomoćenik, apelant nije dao niti jedan navod ili dokaz koji bi potkrijepio ovakav navod. Sama činjenica da apelant «misli» da su sve sudije u sve tri instance bile pod utjecajem supruga tužiteljice, bez davanja bilo kakvih navoda u kom pravcu i na koji način je došlo i do kakvih događaja a koji su rezultat pristrasnosti, predstavljaju paušalan navod koji nije dovoljan da bi se mogao izvući zaključak da je apelant uopće mogao biti «žrtva» nepravičnog suđenja u ovom slučaju. Isto tako apelant svoj navod da presude izgledaju kao da ih je svojom rukom pisao sam suprug tužiteljice ničim dalje ne opravdava, iz čega proizilazi da su navodi apelanta u cjelini paušalni i subjektivni, bez ikakvog uporišta u stvarnim događajima. Na koncu, navod apelanta da je većina svjedoka koji su svjedočili u korist tužiteljske strane «kaznene prošlosti», jeste navod kojim apelant ponovno izražava svoje mišljenje, ovaj put o osobama koje su svjedočile, a uz koji ponovno ne daje nikakve druge navode kojima bi doveo u vezu tvrdnju da činjenice u ovom konkretnom postupku nisu utvrđene kako treba u odnosu na date i u presudi uzete kao istinite iskaze koji su ovi svjedoci dali u postupcima. Osim toga, osporavane odluke utemeljene su i na drugim dokazima – uvid u određene pisane dokumente, uviđaj na licu mjeta, izjave svjedoka koje je predložio sam apelant, s tim što im sudovi nisu poklonili vjeru, uz detaljna obrazloženja razloga koja su data u presudama, zbog čega su tako postupili, koja niti u jednom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost i logičnost kod rasuđivanja i zaključivanja od strane sudaca. Stoga, imajući u vidu sve ovdje navedeno, kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redoviti sudovi postupali proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
14. Apelant također, smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se navod o kršenju prava na imovinu zasniva na navodu da je «ovakvim suđenjem» povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu, a kako je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke navod o povredi u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
16. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović