Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/06 (R. J.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zaštićeni svjedok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/06

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 223/06, rješavajući apelaciju R.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R.J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Fahrija Karkin, podnio je 3. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) dopisom od 3. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. marta, a Okružno tužilaštvo 31. marta 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. januara 2007. godine dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je 23. februara 2006. godine donio Odluku broj AP 223/06 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine apelant je proglašen krivim, da je u vrijeme, na način i u mjestu navedenom u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-poseban dio (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 29. marta 2001. godine pa dalje, te je apelant obavezan da sudu na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 4.585,00 KM i sudski paušal u iznosu od 60,00 KM. Navedeno krivično djelo je izvršeno u Holandiji.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u dokaznom postupku proveli vještačenje vještak specijalista sudske medicine Ž.K. i vještak balističke struke M.M. koji su dali zajednički nalaz, da su uz saglasnost stranaka pročitani nalazi vještaka iste struke Z.S. i M.V., te pročitani materijalni dokazi u spisu (oko dvadeset materijalnih dokaza u pretežnom dijelu zapisnika koji su sačinili policijski organi Holandije), proveo vještačenje vještak neuropsihijatar koji je dao nalaz zajedno sa vještakom psihologom. Sud je konstatirao da su bez saglasnosti apelanta i njegovih branilaca, a na osnovu člana 333. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pročitani iskazi osam svjedoka dati pred policijskim organima Holandije. Prigovore branilaca vezane za provođenje ovog dokaza sud je ocijenio neosnovanim budući da su navedeni svjedoci nastanjeni i žive u Holandiji, a svjedok A.K. živi u Švicarskoj, da jedan dio svjedoka prilikom saslušanja nije naveo svoje adrese, da je sud u toku postupka sve ove svjedoke pozivao na pretres ali se niko nije odazvao pozivu suda, te da je jedan dio svjedoka promijenio adrese a nove adrese su sudu nepoznate. Sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da to nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno.

9. Okružni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, Presudom broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine odbio kao neosnovanu žalbu osnovnog javnog tužioca iz Zvornika, a djelimično uvažio žalbu apelantovih branilaca, te preinačio Presudu Osnovnog suda broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od osam godina, pri čemu mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. marta 2001. godine do 5. januara 2004. godine. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud navodi da se žalbeni prigovori apelantovih branilaca (apelanta su zastupala četiri advokata koji su protiv prvostepene presude izjavili četiri zasebne žalbe), vezani za nemogućnost korištenja zapisnika o izjavama svjedoka-očevidaca događaja, svode na primjedbe da ti zapisnici dati pred holandskom policijom ne mogu biti dokaz na kojem se može temeljiti presuda te da nisu stvoreni uvjeti propisani članom 333. stav

1. ZKPRS. Sud je naveo da se u krivičnom postupku koji se vodi pred našim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi, pa i iskazi svjedoka dati pred ovlaštenim policijskim organom, ako su ti dokazi prikupljeni i svjedoci saslušani u skladu s propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete. Sud je dalje konstatirao da su policijski organi Holandije sve očevice predmetnog događaja saslušali kao svjedoke na okolnost kako se događaj odigrao, te su sačinili opsežnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju, da su sačinili detaljne izvještaje o vlastitim zapažanjima i slično, te da ti dokazi saglasno članu 344. Zakona o krivičnom postupku Holandije mogu predstavljati zakonite dokaze u krivičnom postupku. Okolnost da apelant nije prisustvovao saslušanju svjedoka može se pripisati isključivo ponašanju apelanta budući da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu zbog toga što se apelant nalazio u bjekstvu te objektivno nije postojala mogućnost za njegovo procesno učešće u saslušanju svjedoka. Osim navedenog, svjedoka B.T. je saslušao i istražni sudija Okružnog suda u Amsterdamu te se radi o dokazu koji je obezbijedio sud. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud uložio potrebne napore s ciljem obezbjeđenja prisustva tih lica na glavnom pretresu, ali da osim pozivanja tih lica koja se nisu mogla pronaći nisu stajala na raspolaganju i neka druga sredstva, te su po zaključku suda ispunjeni zakonski uvjeti da se izjave tih svjedoka mogu pročitati na glavnom pretresu.

11. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja Okružni sud je konstatirao da je apelantova odbrana, prema kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, bila predmet temeljite ocjene prvostepenog suda, te da odluka prvostepenog suda proizlazi iz čitavog niza provedenih dokaza i to iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili na licu mjesta čije izjave su pročitane na glavnom pretresu, niza objektivnih dokaza u spisu (skica lica mjesta, obdukcijski nalaz, fotoelaborat, zapisnici o prepoznavanju i sl.), te nalaza i mišljenja vještaka. Sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, u situaciji kad su prema nalazu vještaka moguće dvije varijante događaja, pravilno postupio kad je analizu nalaza i mišljenja vještaka izvršio tako što ga je doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima pa se tek nakon toga opredijelio za varijantu koja je kompatibilna s ostalim provedenim dokazima. Sud je konstatirao da niti jedan objektivni dokaz nije doveden u sumnju, te da na njihovu vjerodostojnost odbrana nije imala primjedbi. Budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i u obrazloženju presude dao jasne i uvjerljive razloge, koje je prihvatio i drugostepeni sud, sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sud je, međutim, zaključio da prilikom odmjeravanja kazne olakšavajuće okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, odnosno da im prvostepeni sud nije dao značaj koji realno zaslužuju, te je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu kazne pa je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od osam godina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što se osporena odluka temelji isključivo ili uglavnom na iskazima svjedoka datim pred policijom u Holandiji, koji su prema apelantovom mišljenju prikupljeni suprotno principima domaćeg prava. Apelant ističe da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se zasniva osporena odluka, te da je sud tokom postupka u odnosu na apelanta prekršio princip nepristranosti. Prema apelantovom mišljenju takvim postupanjem sudova povrijeđen je i princip kontradiktornosti. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporenu Presudu Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, da taj sud u svemu ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je taj sud cijenio u osporenoj presudi u kojoj je dao razloge zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da su razlozi vezani za prihvatljivost dokaza dati u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, te da u spisu postoje dokazi da se bezuspješno pokušavalo pozvati svjedoke iz inozemstva budući da su se dostave vraćale kao neuredne.

15. Okružno tužilaštvo smatra da navodi apelacije ne stoje te da je ne treba prihvatiti.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu Republike Srpske-posebni dio («Službeni list SR Bosne i Hercegovine» br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantna odredba glasi: «Ubistvo Član 36.

(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. [...]» U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

«Član 333.

(1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

1. ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; [...] Član 347.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 357. stav 7.

[...] Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih iskaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještaka čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje pročitani bez saglasnosti stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, i primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...]»

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe».

22. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS-posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati je li osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije budući da apelant smatra da je sud zasnovao odluku na iskazima svjedoka datim pred policijom u Holandiji, odnosno da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka.

23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava da «u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166 i Ustavni sud, Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.

24. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. «zaštićenih svjedoka». Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava da se presuda, u situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka te da korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbije da te dokaze ponudi u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 48/04, st. 24-26. i Odluku broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, stav 31).

26. U konkretnom slučaju, iz pobijane presude nesumnjivo proizlazi da su iskazi svjedoka koji su dati pred policijskim organima Holandije bez saglasnosti apelantove odbrane pročitani na glavnom pretresu. Za takvo postupanje redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, budući da član 333. stav 1. tačka 1. ZKPRS daje mogućnost sudu da u određenim slučajevima može pročitati zapisnike o iskazima svjedoka, između ostalog, ako se ta lica ne mogu pronaći. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu budući da se nalazio u bjekstvu, te da je apelant na glavnom pretresu, prema odredbi člana 335. ZKPRS, poslije čitanja zapisnika o saslušanju svjedoka imao mogućnost na njih stavljati primjedbe.

27. Dalje, Ustavni sud konstatira da je iz obrazloženja osporene presude, budući da ona prihvata razloge date u obrazloženju prvostepene presude, vidljivo da se odluke suda ne temelje isključivo na iskazima svjedoka, pri čemu je sud kao vjerodostojne prihvatio iskaze četiri svjedoka, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni na str. 2. i 3. obrazloženja prvostepene presude, iz kojih su sudovi zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud izveo dokaze uvidom u opsežnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju s detaljnim izvještajima holandske policije o vlastitim zapažanjima i slično, a koje apelant nije osporio, te je prvostepeni sud proveo vještačenje vještaka raznih struka. Iskaze svjedoka sud je cijeno kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sa navedenim dokazima, kao i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da ona nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. Razloge za svoje odluke sudovi su detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Ustavni sud također zapaža da su apelantovi navodi već bili predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te je Okružni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna.

28. Dakle, osporena presuda se ne zasniva isključivo na iskazima svjedoka datim pred policijskim organima Holandije, već na ostalim materijalnim dokazima, te je s obzirom na navedeno ispunjen uvjet člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može direktno postavljati pitanja svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivica ne može se zasnivati isključivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu.

29. U vezi s apelantovim prigovorima prema kojim je povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenoj presudi obrazložio da se u krivičnom postupku koji se vodi pred domaćim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi ukoliko su prikupljeni u skladu s propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete, te da s obzirom da je krivično djelo izvršeno u Holandiji dokazi koje su prikupili ovlašteni organi te zemlje mogu, saglasno članu 344. Zakona o krivičnom postupku Holandije, predstavljati zakonite dokaze u krivičnom postupku.

30. U pogledu ovih apelacionih navoda Ustavni sud naglašava da je zadatak redovnog suda da odredi prihvatljivost dokaza, pri čemu mora primjenjivati Zakon o krivičnom postupku na način koji je saglasan sa Evropskom konvencijom. Prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do nepravičnosti. U apelantovom slučaju pred redovnim sudovima je data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, te je osim čitanja izjava svjedoka, čemu se apelantova odbrana protivila, proveo i čitav niz drugih dokaza čiju valjanost apelant nije osporio. Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se pobija apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala četiri advokata), mogao je ulagati žalbe, što je i činio, a sud je provedene dokaze cijenio i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravično suđenje budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristranosti.

31. Dalje, uvidom u obrazloženje osporene presude vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice koje oni smatraju bitnim za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Ovo osobito imajući u vidu da je Okružni sud u osporenoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore te zaključio da je prvostepeni sud, polazeći od apelantove odbrane, pročitanih iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo izvršio krivično djelo za koje se tereti. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju osnovne proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kad su na glavnom pretresu, u skladu s važećim odredbama ZKPRS, pročitani iskazi svjedoka koji se ne mogu pronaći, a osporena presude se ne zasniva isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima te kad je osporena presuda donesena u skladu s ovlaštenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/06 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio