Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-241/06 (G. B.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Imovina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-241/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-241/06, rješavajući apelaciju Gine Bosanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gine Bosanac, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-329/04 od 25. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1743/03 od 26. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-877/90 od 26. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gina Bosanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Reljić Drago, podnijela je 3. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-329/04 od 25. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1743/03 od 26. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-877/90 od 26. maja 2003. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. i 20. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-877/90 od 26. maja 2003. godine, obavezan je tuženi JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 51.100,00 KM od čega na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene opšte životne aktivnosti iznos od 16.100,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 20.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 KM, te na ime naruženosti srednjeg stepena iznos od 5.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja tj. 26. maja 2003. godine pa do isplate te je tuženi obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.442,00 KM. Apelantica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica 1989. godine operisana kod tužene te da iz provedenih dokaza proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva budući da su tegobe, psihički i fizički bolovi nastali usljed zaboravljene gaze u apelanticinom trbuhu prilikom boravka i operacije apelantice kod tužene 1983. odnosno 1985. godine. Sud je primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te imajući u vidu životnu dob tužiteljice za umanjenje opšte životne aktivnost u procentu od 35%, pretrpljene fizičke bolove i strah i naruženost dosudio iznose navedene u izreci presude, te kamate shodno članu 277. ZOO. Sud je zaključio da je apelantica u parnici uspjela sa 65% te obavezao tuženu da tužiteljici isplati troškove u iznosu od 7.442,00 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1743/03 od 26. decembra 2003. godine, odbijena je žalba apelantice, a žalba tužene djelimično uvažena te je prvostepena presuda preinačena na način da se iznosi naknade štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti snižavaju sa 16.100,00 KM na 14.000,00 KM, zbog pretrpljenih fizičkih bolova sa 20.000,00 KM na 10.000,00 KM, za pretrpljeni strah sa 10.000,00 KM na 5.000,00 KM, te za naruženost sa 5.000,00 KM na 3.500,00 KM, odnosno ukupno dosuđena naknada štete smanjena sa 51.100,00 KM na 32.500,00 KM, a troškovi postupka sa 7.442,00 KM na iznos od 4.769,65 KM. Sud je našao da je naknada dosuđena prvostepenom presudom, a obzirom da su sudskom praksom određeni okviri za dosuđivanje štete, određena u većem iznosu od onog koji apelantici pripada.
5. Vrhovni sud je djelimično uvažio apelanticinu reviziju i presudom, broj Rev-329/04 od 25. oktobra 2005. godine, preinačio presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odlučeno o naknadi štete zbog pretrpljenog bola te apelantici po tom osnovu dosudio umjesto iznosa od 10.000,00 KM iznos od 15.000,00 KM, odnosno na ime ukupnog iznosa neimovinske štete od 32.500,00 KM iznos od 37.500,00 KM, a po osnovu troškova postupka iznos od 5.577,70 KM umjesto iznosa od 4.769,65 KM. Sud je konstatirao da je Kantonalni sud pravilno odlučio kad je imajući u vidu zdravstvene tegobe kao i nastale posljedice preinačio prvostepenu presudu, s tim da je Vrhovni sud zaključio da je dosuđeni iznos na ime naknade štete zbog pretrpljenog bola suviše nisko određen od strane Kantonalnog suda, te je taj iznos povećao na iznos od 15.000,00 nalazeći da je taj iznos srazmjeran intezitetu i trajanju pretrpljenih bolova. Sud je apelantici dodijelio troškove srazmjerne uspjehu u parnici budući da je u sporu uspjela sa 48,71% u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.
6. Apelantica smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njena ustavna prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za postupak okončan ospornim presudama, a iz navoda apelacije proizilazi da povredu tih prava vidi u tome što su dosuđeni iznosi po svim osnovima niski jer su joj sudovi trebali dosuditi znatno veće iznose posebno zbog dužine trajanja i intenziteta pretrpljenih fizičkih bolova i straha.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava iz čana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, na koje se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica osim paušalnog pozivanja na povredu tog prava, Ustavnom sudu nije dostavila nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud zaključuje da su ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu navoda apelantice da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Riječ imovina uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine).U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da očekivanje ekonomske koristi, koje ima svoje uporište u zakonskim propisima i prema tome je opravdano, također predstavljaju imovinu zaštićenu navedenim odredbama. U konkretnom slučaju, apelantica nesporno ima pravo na naknadu nematerijalne štete odnosno ima «opravdano očekivanje» koje prozilazi kako iz odredbe člana 200. ZOO tako i iz osporenih presuda te se dakle radi o apelanticinoj imovini koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu
1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. Apelantica se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica se žali na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete navodeći da su iznosi po svim osnovima niski jer su joj sudovi trebali dosuditi znatno veće iznose posebno zbog dužine trajanja i intenziteta pretrpljenih fizičkih bolova i straha koji su neuobičajeni za medicinsku i sudsku praksu i u znatnoj mjeri prevazilaze usvojene kriterije novčane naknade.
13. U pogledu tih navododa, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da osporene sudske odluke zasnovane na zakonu budući da je članom 200. ZOO između ostalog propisano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu, te da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
15. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene sve relevantne činjenice neophodne za presuđenje konkretne pravne stvari te da je u tom postupku, a na osnovu nalaza i mišljenja sudskih vještaka (torako hirurga, interniste, neuropsihijatra, hirurga), te Zavoda za sudsku medicinu Zagreb utvrđeno apelanticino stanje vezano za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za fizičke bolove, za pretrpljeni strah te za naruženost. Ustavni sud također, podsjeća da je obzirom na član 200. stav 2. ZOO, upravo zadatak redovnih sudova da utvrde visinu naknade nematerijalne štete vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Upravo na osnovu tog ovlaštenja je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu sa obrazloženjem da je taj sud pravilno zaključio da visina naknade štete utvrđena nižestepenom presudom bila suviše visoko određena, ali da je taj sud suviše nisko odredio visinu naknade štete zbog pretrpljenih bolova.
16. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nije uočio bilo kakve nepravilnosti iz koje bi proizilazilo da su sudovi prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete postupali suprotno suštini i ciljevima člana 200. ZOO i usvojene sudske prakse.
17. S toga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović