Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/07 (O. P.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-290/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-290/07, rješavajući apelaciju Osmana Perviza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Perviza, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kžk-06-000015 od 11. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Perviz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupaju Nazif i Emina Cerić, podnio je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kžk-06-000015 od 11. decembra 2006. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kžk-06-000015 od 11. decembra 2006. godine, apelant i druga osoba S.L. su oglašeni krivim, da su na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, apelant kao odgovorna osoba, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja, pribavio drugom korist, a S.L. s umišljajem potakao apelanta da kao odgovorna osoba prekorači granice svojih službenih ovlaštenja i drugom pribavi korist, čime je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) a S.L. isto krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. u vezi sa članom 24. KZ. Na osnovu člana 40. KZ apelant je za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a S.L. na kaznu zatvora od šest mjeseci te je apelantu na osnovu člana 66. KZ izrečena i mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti direktora i drugih dužnosti vezanih za raspolaganje, korištenje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom u privrednim društvima u trajanju od dvije godine računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Apelant i S.L. su obavezani da na ime troškova postupka solidarno plate iznos od 337,00 KM, te sudski paušal od po 400,00 KM.
3. U obrazloženju presude sud je prvenstveno konstatirao da je rješenjem broj Kž-105/05 od 20. juna 2006. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu te ukinuo presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-53/04 od 6. decembra 2004. godine, kojom su apelant i S.L. proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. KZ i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po godnu i šest mjeseci te im je izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja poziva, djelatnosti i dužnosti na period od dvije godine koji se računa nakon pravomoćnosti presude, odnosno izdržane kazne zatvora, uz oduzimanje od S.L. imovinske koristi pribavljne krivičnim djelom, te odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Sud je ocjenom izvedenih dokaza svakog pojedinačno i u njihovoj povezanosti utvrdio da je u novembru mjesecu 1999. godine apelant kao generalni direktor «Tvornice kartona i ambalaže» d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: TKA Cazin), prekoračivši svoja službena ovlaštenja, na zahtjev i po dogovoru sa S.L. koji je u to vrijeme obnašao dužnost predsjednika Vlade USK, u namjeri pribavljanja koristi S.L. rješavanjem njegovog stambenog pitanja, rješenjem broj 01-529/99 od 18. novembra 1999. godine dodijelio S.L. na trajno korištenje dvosoban stan, iako su znali da je donošenje tog rješenja bilo u suprotnosti sa članom 24. Zakona o stambenim odnosima, jer S.L. u to vrijeme nije bio u radnom odnosu u TKA Cazin, nakon čega se S.L. uselio u taj stan, a potom i zaključio Ugovor o korištenju stana na koji način je apelant omogućio S.L. da kao nosilac stanarskog prava izvrši otkup predmetnog stana. Sud je utvrdio da je S.L. ranije bio radnik TKA Cazin, da je 1998. zaključio sporazum o raskidu radnog odnosa, koji je za TKA Cazin potpisao apelant, kojim je između ostalog navedeno da S.L. zadržava sva prava iz radnog odnosa, uključujući i pravo na stan koji je tada koristio i otkup istog, a koji stan je kasnije vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava LJ.L.
4. Sud je zaključio da je ponašanje S.L. sa aspekta funkcije koju je obavljao predstavljalo svojevrstan pritisak na upravni odbor. Sud je zaključio da su apelantu bile dobro poznate sve te činjenice te je kao direktor i odgovorna osoba TKA Cazin odgovoran za zakonitost rada, a osobito imajući u vidu da se radi o stanu na kojem je upravo apelant bio nosilac stanarskog prava, te je po zaključku suda apelant imao namjeru da S.L. riješi stambeno pitanje i na taj način mu pribavi korist obzirom da je S.L. trebao vratiti ranije dodijeljeni stan. Budući da je S.L. potraživao tačno određeni stan i to stan na kojem je ranije nosilac stanarskog prava bio apelant sud zaključuje da je to posljedica dogovora između apelanta i S.L. jer bi u protivnom apelant reagovao i postupio sasvim drugačije kako zbog svojstva odgovornog lica tog preduzeća tako i iz razloga što se radilo o njegovom ranijem stanu. Sud je zaključio da je apelant, a obzirom da nije imao interesa za predmetni stan, htio da se isti dodijeli S.L. a što proizilazi iz rješenja TKA Cazin, broj 01-529/99 od 18. novembra 1999. godine, o dodjeli predmetnog stana S.L, kojim rješenjem je stavljeno van snage rješenje iz 1989. godine o dodjeli stana apelantu, a u potpisu kojeg rješenja je upravo apelant. Na osnovu ovog rješenja S.L. je sa Stambenim fondom zaključio ugovor o korištenju stana, a zatim 23. decembra 1999. godine ugovor o o kupoprodaji predmetnog stana sa TKA Cazin, a koji ugovor u ime prodavatelja kao vlasnika stana sa S.L. zaključio apelant.
5. Sud nije prihvatio da je optuženi S.L. takvim postupanjem ostvario protivpravnu imovinsku korist, iz kojih razloga je iz činjeničnog dijela optužbe ispušten taj dio i dio koji se odnosi na štetu TKA Cazin, jer je sud prihvatio da postupak otkupa stana obuhvata zaključenje ugovora sa vlasnikom stana pri čemu se vrši obračun vrijednosti stana u skladu sa važećim propisima, a koji ugovor ovjeren od Kantonlnog pravobranioca u Bihaću. S toga je sud našao da zaključenje tog ugovora nije dovelo do sticanja protivpravne imovinske koristi od strane S.L. niti postoji šteta za TKA Cazin, budući da je sa S.L. zaključio ugovor o kupoprodaji stana i isplatio kupoprodajnu cijenu na čiju visinu nije bilo primjedbi. Sud je dalje naveo da u vrijeme dodjele stana S.L. nije bio u radnom odnosu u TKA Cazin niti je imao zakonskog osnova potraživati stan od preduzeća neovisno što je rješenje o dodjeli stana na kojem je nosilas stanarskog prava bio LJ.L. naknadno postalo ništavo, te je sud zaključio da zakonski osnov i procedura oko dodjele drugog stana nije u skladu sa zakonskim ni normativnim aktima preduzeća o čemu apelant nije vodio računa, premda je kao direktor i odgovorna osoba TKA Cazin, a kako to proizilazi iz odredbe člana 31. Statuta, odgovoran za zakonitost rada društva te je i sam učestvovao u donošenju takve odluke. Iz tih razloga sud nije prihvatio tvrdnje odbrane da je upravni odbor TKA Cazin donio zaključak o dodjeli stana na osnovu kojeg je apelant donio rješenje, budući da je apelant nesporno kao direktor dužan izvršavati odluke upravnog odbora s tim da to podrazumijeva donošenje zakonitih i pravilnih odluka. Sud je zaključio da radnje koje je učinio apelant kao direktor u svojstvu odgovorne osobe predstavljaju prekoračenje granica njegovih službenih ovlašćenja i pribavljanjem koristi S.L. rješavanjem njegovog stambenog pitanja, koje je učinio u dogovoru sa S.L. Sud je u takvim radnjama apelanta pronašao sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja iz člana 358. stav 1. KZ, kao zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Sud je utvrdio da S.L. nije imao svojstvo službene ili odgovorne osobe pa time ni izvršioca navedenog krivičnog djela već podstrekača.
6. Apelant smatra da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu svojih prava apelant vidi u tome što je oglašen krivim za predmetno krivično djelo a da njegova krivnja nije dokazana. Naime, apelant smatra da je sud trebao praviti razliku između apelantove obaveze da kao direktor preduzeća prisustvuje sjednici upravnog odbora od prava odlučivanja na toj sjednici, zbog čega smatra da nije učestvovao u donošenju sporne odluke upravnog odbora. Apelant smatra da je takav stav suda i doveo do osuđujuće presude, te navodi da je tome prethodio «pristrasan stav suda u odnosu na apelanta». Apelant dalje navodi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana verifikovao nadležni pravobranilac, te je samim tim ugovor valjan i zakonit, a na što upućuje i presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj K-72/04, donesena u postupku protiv drugih lica. Apelant navodi da o relevantnim činjenicama ne smije biti dilema i sumnji, krivnja mora biti jasno i nedvosmisleno dokazana, te da se prema članu 6. stav 2. Evropske konvencije svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Apelant smatra da sud nije bio nepristrasan i podsjeća da nepristrasnost mora biti ustanovljena i prema subjektivnom i objektivnom testu. Budući da prema osporenoj presudi radnjama apelanta nije nikom pribavljena nikakva korist niti je kome nanesena šteta, apelant zaključuje da u negovim radnjama nema bitnih elemenata navedenog krivičnog djela, pa osporena presuda ne sadrži razloge. Apelant dalje navodi da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje jer je u nizu drugih presuda izražen stav da kolektivni organi upravljanja firmom sami odgovaraju za svoje odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud nakon ukidanja presude Kantonalnog suda, kojom su apelant i S.L. proglašeni krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. KZ, održao pretres pred apelacionim vijećem, u smislu člana 332. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te je nakon provedenog postupka donio osporenu presudu kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ i osudio ga na kaznu zatvora od osam mjeseci i izrekao mu mjeru sigurnosti zabrane vršenja dužnosti direktora i drugih dužnosti vezanih za raspolaganje, korištenje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom u privrednim društvima u trajanju od dvije godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je dao jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
10. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode, prema kojim je odluku o dodjeli stana S.L. donio Upravni odbor a da je on kao direktor samo bio prisutan sjednici na kojoj je donesena odluka, koje je apelant već isticao na glavnom pretresu, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant kao direktor i odgovorna osoba TKA Cazin prema važećim propisima, članu 31. Statuta, odgovoran za zakonitost rada preduzeća te je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo.
12. Dalje, a vezano za navode apelanta da prema osporenoj presudi radnjama apelanta nije nikom pribavljena nikakva korist niti je kome nanesena šteta, te da s toga u njegovim radnjama nema bitnih elemenata navedenog krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud utvrdio da se radnje koje je učinio apelant ogledaju u prekoračenju granica njegovih službenih ovlaštenja i pribavljanja koristi (koja može biti imovinska i neimovinska) S.L. rješavanjem njegovog stambenog pitanja, iz kojih razloga je apelant i oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ, te i kažnjen u granicama kazne propisane za to krivično djelo. Dakle, apelant nije osuđen za kvalificirani oblik tog krivičnog djela iz člana 358. st. 2. i 3. za koje je oblike neophodno utvrditi da je pribavljena imovinska koristi preko određenog iznosa. S toga je sud i naveo da nisu dokazane činjenice da je S.L. postupanjem apelanta ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu prometne vrijednosti predmetnog stana od 57.570,00 KM, jer je S.L. na osnovu ugovora zaključenog sa vlasnikom stana otkupio predmetni stan i za njega platio cijenu koja je obračunata u skladu sa važećim propisim. Sud je naveo da je iz tih razloga modificirao činjenični supstrat optužbe na način da su nedokazane činjenice i okolnosti ispuštene, nalazeći da time nije povrijeđen identitet optužbe. Obzirom da je sud razmotrio odbranu apelanta, i istu cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, nalazeći da se u radnjama apelanta nalaze sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno.
13. Vezano za apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nije bio nepristrasan.
14. Apelant također, navodi da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje pravo je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Međutim, apelant nije iznio nikakve činjenice i dokaze koje bi ukazivale da je lišen prava da se smatra nevinim, te Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju apelant osim konstatacije da je u nizu presuda izražen stav da kolektivni organi upravljanja firmom sami odgovaraju za svoje odluke nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je on u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima, «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović