Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/06 (K. Š.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1309/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1309/06, rješavajući apelaciju Karla Štadlera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karla Štadlera, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 727/05 od 1. februara 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2075/03 od 8. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1435/02 od 26. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Karlo Štadler (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa advokat Zoran Butorac, podnio je 4. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-727/05 od 1. februara 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2075/03 od 8. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1435/02 od 26. juna 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-1435/02 od 26. juna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-2025/03 od 8. juna 2005. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana zaključen dana 25. decembra 1966. godine, između apelanta i Sekcije za gazdovanje stambenim zgradama ŽTP Sarajevo, a na osnovu kojeg je apelant nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Jevrejskoj ulici broj 101. u Banja Luci, kao i da sud naloži tuženom «Željeznice» RS AD Doboj-Saobraćajna sekcija Banja Luka da predmetni stan slobodan od lica preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu u roku od 15 dana. Sud je utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da među strankama nisu sporne činjenice da je apelant zaključio ugovor o korištenju stana 1966. godine kada je i uselio u stan te na taj način postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je apelant živio u predmetnom stanu do 1994. godine kada je stan napustio, da je nakon toga stan koristio S.P. kao privremeni korisnik, te da je iseljen o strane OMI po službenoj dužnosti, da je predmetni stan dodijeljen B.D. kao alternativni smještaj, te da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana nadležnom OMI Banja Luka. Sud je zaključio da je među strankama sporno da li je apelant još uvijek nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Obzirom da apelant nije u predviđenom roku podnio zahtjev nadležnim organima za povrat stana sud je zaključio da je apelantu, u smislu člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), stanarsko pravo prestalo, te da je stoga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Sud je također zaključio da nisu povrijeđena ni apelantova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ni prava garantovana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je apelant, shodno čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene, imao mogućnost da podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, te obzirom da taj zahtjev nije podnio Osnovni sud je zaključio da se apelant sam lišio prava na imovinu.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-727/05 od 1. februara 2006. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude sud je naveo da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana do krajnjeg roka 19. aprila 2000. godine, te da u trenutku podnošenja tužbe 20. juna 2002. godine apelant nije bio nosilac stanarskog prava, pa nije legitimisan za podnošenje zahtjeva za predaju stana u posjed. Sud je zaključio da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene materijalno-pravni prekluzivni rok čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu, a što proizilazi iz stava 2. navedenog člana. Stoga je prestankom apelantovog stanarskog prava po sili zakona prestalo i pravno dejstvo ugovora o korištenju stana zaključenog 25. decembra 1966. godine. Sud je također naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi vezani za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da Zakon o prestanku primjene predstavlja opravdano i zakonito miješanje vlasti u pravo apelanta na povrat stana koje miješanje odgovara društvenim potrebama, te postoji srazmjera između tog miješanja i cilja kojem se teži u smislu da ograničavanje rokova za povrat stana predstavlja opravdanu potebu radi obezbjeđenja načela pravne sigurnosti i sprećavanje nemarnosti i zloupotrebe prava građana.
5. U apelaciji se navodi da su osporenim presudama povrijeđena sljedeća apelantova ustavna prava: pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma i člana II/5. Ustav Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni odbili apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter, te da je apelantu protekom tih rokova ex lege prestalo stanarsko pravo.
9. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zaključuje, a shodno svojoj dosadašnjoj praksi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99) da predmetni stan predstavlja apelantov dom jer je apelant od 1966. godine bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio 1994. godine, pa s tog aspekta osporene presude redovnih sudova predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma.
10. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se oslanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava, zauzeo stav da je vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana uspostavljeno u javnom interesu, te da je proporcionalno ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-1082/04 od 13. septembra 2005. godine i AP-4/05 od 27. maja 2005. godine). Razlozi navedeni u tim odlukama u cijelosti se odnose i na apelantov slučaj.
11. Dakle, kod nesporne činjenice da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, apelantovo pozivanje na povredu navedenih ustavnih prava je po mišljenju Ustavnog suda neosnovano budući da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana. Obzirom na navedeno, nesporno je da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma i člana II/5. Ustav Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović