Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/06 (J. C.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1883/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1883/06, rješavajući apelaciju Cero Junuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cero Junuza podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-930/05 od 11. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-22/05 od 16. februara 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Livnu, broj P-131/04 od 12. novembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Junuz Cero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je, 29. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-930/05 od 11. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-22/05 od 16. februara 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

131/04 od 12. novembra 2004.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-131/04 od 12. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-22/05 od 16. februara 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta kojom je tražio da se utvrdi da je bio u radnom odnosu u Općoj bolnici u Livnu (u daljnjem tekstu: tuženi) od .1. avgusta 1993. godine do 18. novembra 1996. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je nesporna činjenica da je apelant odlukom tuženog od 21. septembra 1992. godine bio raspoređen na poslove i zadatke v.d. šefa odjela za infektivne bolesti, a da je suspendiran od vršenja ove dužnosti rješenjem tuženog od 7. avgusta 1993. godine. Nesporno je da je apelant navedeno rješenje primio, kao i da je zasnovao radni odnos kod drugog polodavca, u Domu zdravlja Sanski Most, 18. novembra 1996. godine. Kantonalni sud ističe da je odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da je apelant podnio tužbu sudu, 27. aprila 2004. godine, dakle po proteku roka od jedne godine, a koji rok je prekluzivan pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio tužbu kao neblagovremenu.

3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-930/05 od 11. maja 2006. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da su u vrijeme kada je doneseno osporeno rješenje o suspendiranju apelanta, radni odnosi regulisani Uredbom sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti prema kojoj se po članu 1. primjenjuje Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon ako citiranom Uredbom nije drugačije riješeno. Vrhovni sud dalje ističe da navedena Uredba nije propisala rokove u kojima radnik može tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te se u pogledu tih rokova primjenjuje odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Obzirom da je do podnošenja tužbe protekao rok iz navedenog člana pa čak i rok iz sada važećeg Zakona o radu, na koji se pogrešno pozivaju nižestepeni sudovi, Vrhovni sud zaključuje da je zastarjelo apelantovo pravo tužbom tražiti zaštiu svog povrijeđenog prava, te je osnovano tužba odbačena kao neblagovremena.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a), d.) e), k.) i m.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2., 5., 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja da je bio u radnom odnosu kod tuženika u periodu od 1. avgusta 1993. godine do 18. novembra 1996. godine i radi isplate plaće. Općinski sud je presudom, broj P-131/04 od 12. novembra 2004. godine, odbacio tužbu kao neblagovremanu. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-22/05 od 16. februara 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-930/05 od 11. maja 2006. godine, odbio reviziju.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/06 (J. C.) | Sudska praksa | Aktio