Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/06 (N. H.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1893/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1893/06, rješavajući apelaciju Nurije Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Hodžića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž- 1097/05 od 8. juna 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj I-40/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 30. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1097/05 od 8. juna 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-40/05 od 14. marta 2006. godine.

2. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj Rs-61/02 od 29. maja 2002. godine, kojim je obavezan RMU «Kamengrad»d.d. Sanski most (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantu na ime plaće za 2001. godine, isplati iznos od 3.525,10 KM sa kamatom počev od 22. aprila 2002. godine pa do isplate.

3. Općinski sud je rješenjem o izvršenju, broj I-40/05 od 22. marta 2005. godine, dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je izjavio prigovor na navedeno rješenje o izvršenju a apelant je uložio odgovor na prigovor. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je rješenjem, broj I-40/05 od 26. jula 2005. godine, odbio prigovor izvršenika kao neosnovan.

4. Apelant je, 29. jula 2005. godine, predložio Općinskom sudu da donese ispravku rješenja tog suda, broj I-40/05 od 26. jula 2005. godine, jer je sud propustio odlučiti o troškovima sastava odgovora na prigovor.

5. Općinski sud je rješenjem, broj I-40/05 od 14. marta 2006. godine, ispravio rješenje toga suda, broj I-40/05 od 26. jula 2005. godine, u dijelu oznake izvršenika tako da umjesto RMU «Kamengrad» Sanski Most, treba da stoji RMU «Kamengrad» d.d. Sanski Most. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja sud navodi da je u pogledu zahtjeva apelanta za naknadu troškova sastava prigovora ocijenio da ovi troškovi nisu potrebni radi zaštite prava i interesa apelanta, shodno odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 429,00 KM, odbio.

6. Odlučujući o žalbi koju je na rješenje Općinskog suda, broj I-40/05 od 14. marta 2006. godine, izjavio apelant Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-1097/05 od 8. juna 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta za isplatu troškova žalbe u iznosu od 300 KM. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor primjenom člana 387. stav 1. ZPP-a. Ovo stoga, navodi dalje Kantonalni sud, što se ne radi o troškovima koji su bili potrebni, a i sam žalitelj u žalbi ne spori da ovom procesnom radnjom nije ni odmogao ni pomogao sudu da donese drugačiju odluku, pa ne stoje razlozi žalbe, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Na kraju, Kantonalni sud navodi da apelant žalbom na rješenje, broj I-40/05 od 13. marta 2006. godine, nije uspio te nisu ispinjeni uslovi da mu se dosude troškovi sastava žalbe i njegov zahtjev je odbijen kao neosnovan, u skladu sa članom 397. stav 1. ZPP-a.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da korištenje prava koja stranci u postupku pripadaju predstavljaju nužne troškove. Apelant podnošenje odgovora na prigovor smatra svojom nužnom radnjom da bi doprinjeo da se postupak završi u rokovima propisanim zakonom. Smatrati podnesak nepotrebnim je onemogućavanje pristupa i raspravljanja pred sudom. Budući da je apelant imao pravo na odgovor i da se izložio troškovima plaćanja odgovora, smatra da mu je povrjeđeno i pravo na imovinu. Dalje apelant navodi da se odlukom sudova zloupotrebljava pravo na radnje u postupku. Naime prigovor i žalba ne odlažu izvršenje, odnosno apelant smatra da je sud postupio po odredbama Zakona o izvršnom postupku i proveo predloženo izvršenje, on ne bi imao potrebu da se koristii pravom na prigovor, te se na ovaj način omogućava zloupotreba prava i onemogućava izvršenje. Apelant predlaže da se ukinu osporena rješenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi iz člana 387. stav 1 ZPP-a, prema kojem pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi «sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti» Općinski sud, a što je potvrdio Kantonalni sud, je ocjenio da troškovi apelanta koji se odnose na sastav odgovora na prigovor izvršenika, nisu bili potrebni radi zaštite njegovih prava i interesa te je zahtjev za naknadu 429,00 KM odbijen. Dakle, sudovi su brižljivom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja cijenili da izjavljivanje odgovora na prigovor od strane apelanta nije bilo nužno, a ni potrebno. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je žalbu odbio i ujedno donio odluku kojom odbija zahtjev apelanta da mu se nadoknade troškovi žalbe u iznosu od 300,00 KM, u skladu sa članom 397. stav 1 ZPP-a. Ustavni sud primjećuje da je osnovna pretpostavka za dosuđivanje troškova postupka da su za stranku koja je uspjela u sporu nastali troškovi povodom izjavljenog pravnog lijeka, a u konkretnom slučaju apelant sa žalbom nije uspio, te je u smislu navedenog člana zakona i odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova izjavljene žalbe. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

11. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje naprijed navedenih prava, pa proizilazi da su navodi apelanta o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedeog ustavnog prava

13. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).

14. Zbog toga, Ustavni sud je i ove navode apelanta odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/06 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio