Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/05 (V. J.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžoiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-2677/05, rješavajući apelaciju Vedrana Jovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vedrana Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-158/05 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-17/04 od 10. maja 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vedran Jović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 30. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-158/05 od 25. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-17/04 od 10. maja 2005. godine.

2. Presudom Okružnog sud,a broj K-17/04 od 10. maja 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina. Neupitnim se po nalaženju tog suda ukazuje da je apelant izvršio navedeno krivično djelo, 4. augusta 2002. godine, u kojem je R.Đ. od strijelnih povreda grudnog koša nastalih upotrebom pištolja call. 7,62 mm nasilno lišen života i da je iste prilike izvršena premetačina spavaće sobe oštećenog R.Đ. Zaključke u pogledu vremena, mjesta, učesnika događaja, upotrebi sredstava u izvršenju krivičnog djela kao i broju, vrsti i težini povreda oštećenog, sud je utemeljio na materijalnim dokazima (zapisniku o uviđaju, fotodokumentaciji i skici lica mjesta sačinjenih prilikom uviđaja na licu mjesta, izuzetoj odjeći i obući, uzorcima krvi i urina te predmetima pronađenim na licu mjesta – čaura call. 7,62 mm, dva zrna metka istog kalibra, više komada crne izolor trake i dr.), uz svjedočenja i pismene nalaze vještaka.

3. Odlučujući o žalbi apelanta i žalbi Okružnog tužioca iz Bijeljine, Vrhovni sud je donio presudu, broj Kž-158/05 od 25. oktobra 2005. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a uvažavanjem žalbe Okružnog tužioca iz Bijeljine prvostepenu presudu je preinačio u odluci o kazni, tako da je apelantu za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. KZ RS, za koje je tom presudom oglašen krivim, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. Pri donošenju prvostepene presude, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer nije povrijeđeno pravo apelanta na odbranu time što u odnosu na njega nije vođen poseban istražni postupak, te što on nije prisustvovao pojedinim istražnim radnjama. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je u prvostepenom krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta proveden istražni postupak prema odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je važio do 1. jula 2003. godine, kada je stupio na snagu novi Zakon o krivičnom postupku RS. U okviru tog postupka «istražni sudija je po nalogu tada nadležnog javnog tužioca donio rješenje o sprovođenju istrage protiv osumnjičenih (apelanta i N.L radi utvrđivanja postojanja krivičnog djela razbojništva iz člana 223. stav 3. u vezi sa stavom 1. tada važećeg Krivičnog zakonika RS. U tom istražnom postupku nije bilo moguće saslušati osumnjičenog (apelanta) jer se nalazio u bjekstvu i bio nedostupan organima gonjenja, ali su provedene sve potrebne istražne radnje, nakon čega je tadašnje Okružno javno tužilaštvo, podiglo optužnicu za naprijed navedeno krivično djelo». Prije nego je ovaj postupak okončan, stupio je na snagu novi Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( od 1. jula 2003. godine), po kojem se optuženom licu ne može suditi u odsustvu, pa je prvostepeni sud donio presudu u odnosu na optuženog N.L. broj K-32/02 od 7. oktobra 2003. godine, dok je izdvojio postupak u odnosu na apelanta. Nakon što je po raspisanoj potjernici apelant lišen slobode i izručen pravosudnim organima Republike Srpske, Okružno tužilaštvo u Bijeljini podiglo je novu optužnicu da je kao saizvršilac (sa već osuđenim N.L.) izvršio krivično djelo razbojništva.

5. Po mišljenju tog suda, prilikom izricanja krivične sankcije, nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene sve otežavajuće okolnosti, dok su olakšavajuće u punoj mjeri došle do izražaja. Zbog toga je izrečenu krivičnu sankciju preinačio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, smatrajući da je odmjerena u granicama zakona, adekvatna težini učinjenog krivičnog djela i okolnostima pod kojima je ono učinjeno, te istovremeno potrebna za ostvarenje zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je donošenjem presuda Vrhovnog i Okružnog suda grubo prekršen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kršenjem prava na odbranu i odredbi Zakona o krivičnom postupku, prikrivanjem materijalnih dokaza od odbrane. Apelant navodi i da mu je uskraćeno uručivanje zapisnika sa glavne rasprave i da Vrhovni sud nije odgovorio na postavljena pitanja u žalbi.

7. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana te da donošenjem presude kojom je apelant oglašen krivim i osuđen za izvršenje krivičnog djela, nisu povrijeđena njegova prava ustanovljena Ustavom, Zakonom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a pogotovu prava koja mu pripadaju prema Zakonu o krivičnom postupku. Ovo poslednje naročitio iz razloga što je apelant iste razloge isticao i u žalbenom postupku koji od strane Vrhovnog suda nisu prihvaćeni, jer su neosnovani.

8. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi izneseni u apelaciji već bili izneseni u žalbi, te je o istim sud svoj stav dao u presudi, broj Kž-158/05 od 25. oktobra 2005. godine. Pored navedenog, ovaj sud je istakao da apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije nisu ničim obrazloženi, već su u dobroj mjeri paušalni.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije, smatrajući da mu je donošenjem presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda prekršeno pravo na odbranu, pravo na pravedno, fer i nepristrasno suđenje.

12. U vezi sa navodima iz apelacije, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6.stav 3. d) Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Okružnog suda proizilazi da je proveden veliki broj dokaza, kako materijalnih tako i neposrednih - saslušanjem svjedoka, izravnog sudionika događaja i oštećenih te ostalih osoba koje su imala neposredna ili posredna saznanja o bitnim okolnostima samog događaja. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo «shodno obimu i sadržini, te međusobnom odnosu svih provedenih dokaza tokom glavnog opretresa, sud je odbio prijedloge odbrane za izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka J.P., G.B., M.T., Z.M., utvrđenje krvne grupe traga krvi iz spavaće sobe oštećenog i pronalazak izgubljenog pištolja) ocjenjujući iste kao nepotrebne i nebitne, te upravljene na nepotrebno oduljenje postupka». Na osnovu istih, Okružni sud je utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. KZ RS, za koje je tom presudom oglašen krivim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, pa je u tom smislu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U pogledu prava na odbranu i prava na fer suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao na glavnim pretresima i prilikom izricanja presude u prvostepenom postupku, da je prisustvovao javnoj sjednici vijeća u drugostepenom postupku po žalbi pred Vrhovnim sudom te da ga je sve vrijeme zastupao branilac. Osim toga, navodi izneseni u apelaciji isticani su i u žalbi na prvostepenu presudu o kojim je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o žalbi dao jasna i temeljita obrazloženja. Naime, taj sud je istakao «da pri donošenju prvostepene presude nisu počinjene bitne povrede postupka, da pravo optuženog na odbranu nije povrijeđeno time što u odnosu na njega nije vođen poseban istražni postupak (jer je istražni postupak proveden po Zakonu o krivičnom postupku koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela a koji je važio do 1. jula 2003. godine), te je neprihvatljiv navod žalbe apelanta da mu je uskraćeno pravo uvida u kompletan spis, posebno u materijalne dokaze. Mogućnost ostvarivanja uvida u spis, optuženom i njegovom braniocu zagarantovana je odredbom člana 233. stav 2. Zakona o krivičnom postupku».

14. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio niti jedan dokaz pa čak ni navod na okolnost tvrdnji da Vrhovni sud nije odgovorio na žalbene navode, zbog čega se isti ocjenjuju kao očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, Ustavni sud je konstatovao da su redovni sudovi u dvije instance proveli krivični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelanta osudili za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. KZ RS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Ustavni sud naglašava da je nadležnost suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile Ustavna prava, ili zanemarile ta prava, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

16. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i člana 6. stav 1 Evropske konvencije moguće , te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2677/05 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio