Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/06 (R. V.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-861/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-861/06, rješavajući apelaciju Ruže Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Vidović podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla, broj U-438/05 od 28.
decembra 2005. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj 02/1- 1100299805 od 22. februara 2005. godine, i rješenja Federalnog zavoda za PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla, broj 110- 02998-05 od 25. oktobra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Županje, podnijela je, 17. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-438/05 od 28. decembra 2005. godine, i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO), broj 02/1-1100299805 od 22. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO, Kantonalna administrativna služba Tuzla, broj 110- 02998-05 od 25. oktobra 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice radi isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje, za period od marta 1992. godine do oktobra 2004. godine. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je apelantica zahtjevom podnijetim 1. aprila 2004. godine zatražila retroaktivnu isplatu novčane naknade za tjelesno oštećenje za period mart 1992. godine - oktobar 2004. godine. U rješenju je konstatovano da zahtjev nije osnovan, jer je u postupku utvrđeno da je isplata novčane naknade apelantici vršena zaključno sa martom 1992. godine i da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine («Službene novine FBiH», broj 29/98), članom 136. stav 2. ukinuto pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Navedenim članom je propisano da se prava ostvarena po odredbama iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu novog Zakona prestaju šest mjeseci od dana stupanja na snagu novog zakona, dakle s 31. januarom 1999. godine. Fond za PIO BiH je isplatu ukinutih novčanih naknada nastavio isplaćivati do 30. aprila 1999. godine, pa je apelantica, obzirom na nepostojanje pravnog osnova za isplatu novčane naknade po osnovu tjelesnog oštećenja, odbijena sa zahtjevom.
3. Apelantica je na rješenje Kantonalne administrativne službe u Tuzli izjavila žalbu, koja je, rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj 02/1- 1100299805 od 22. februara 2005. godine, odbijena. Odbijajući žalbu, ovaj organ je istakao da je uvidom u dokumentaciju predmetnog spisa ustanovljeno da je ožalbeno rješenje pravilno i na Zakonu zasnovano, jer je apelantici priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje počev od 25. oktobra 1979. godine, a isplata je vršena zaključno sa martom 1992. godine, nakon čega je obustavljena zbog odlaska apelantice u Republiku Hrvatsku. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je stupio na snagu 31. jula 1998. godine, apelantici je prestalo pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Navedeno je da se apelantici ne bi mogla izvršiti isplata novčane naknade za tjelesno oštećenje od marta 1992. godine do 30. aprila 1999. godine, jer u smislu odredbe člana 104. stav 2. Zakona dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti, pa je i u tom dijelu žalba neosnovana.
4. Apelantica je kod Kantonalnog suda pokrenula upravni spor protiv akta tuženog Federalnog zavoda za PIO, broj 02/1-1100299805 od 22. februara 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio presudu, broj U-438/05 od 28. decembra 2005. godine, kojom je tužbu odbio. Taj sud je u obrazloženju presude istakao da je primjenom člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05), ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva tužbe i razloge tužbe, pa je cijeneći zahtjev, navode i razloge istaknute u tužbi, kao i sve odlučne činjenice, dokaze i podatke iz spisa predmeta odlučio da navodi apelantice nisu osnovani. Ovo iz razloga što je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01) ukinuto pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, zbog čega ne postoji pravni osnov za isplatu.
5. Apelantica smatra, iako to nije eksplicitno navela, da joj je donošenjem presude Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kovencija) jer je u postupku činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pa prema tome pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Naime, naknada na ime tjelesnog oštećenja je po mišljenju apelantice njeno stečeno pravo koje joj niko nije mogao oduzeti, pa ni Zakon koji je stupio na snagu 1998. godine, koji je u konkretnom slučaju primijenjen.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelantica se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u predmetnom slučaju vodio upravni spor u kojem je apelantica učestvovala i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelantica ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njene tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
9. Iz apelacije proizilazi, iako to nije eksplicitno navedeno, da je donošenjem osporenih odluka došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i sud u upravnom sporu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su zanemarili činjenicu da se radi o apelantičinom stečenom pravu, a i uzroci zbog kojih joj je to pravo kasnije ukinuto nisu dovoljno jasni niti su dovoljno obrazloženi.
10. S tim u vezi Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud konstatuje da su rješenja u upravnom postupku i presuda u upravnom sporu utemeljeni su na Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH», br. 29/98, 49/00 i 32/01), koji u članu 136. stav 2. propisuje da, između ostalih, pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje prestaje 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Zakona. S obzirom da je navedeni Zakon stupio na snagu 31. jula 1998. godine, to su prava navedena u članu 136. stav 2. citiranog Zakona prestala zaključno sa 31. januarom 1999. godine. Pored navedenog, u pogledu zahtjeva apelantice koji se odnosio na retroaktivnu isplatu naknade za tjelesno oštećenje za period mart 1992. godine - april 1999. godine, Federalni zavod za PIO, kao drugostepeni organ je istakao da je u članu 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osigurenju, predviđeno da dospjela novčana potraživanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od 6 mjeseci od dana dospjelosti. Proizilazi da su upravni organi i Kantonalni sud pravilno primijenili zakonske propise ustanovljene u opštem interesu.
12. Naime, osporena presuda Kantonalnog suda povodom upravnog spora i rješenja donesena u upravnom postupku, donesena su na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom.
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepenog i drugostepenog rješenja, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud presudom u upravnom sporu.
14. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje, odnosno da apelantica ni na koji način nije «žrtva» povrede ovog prava, zbog čega je njena apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović