Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/06 (P. S.)
Odluka donesena 15. 02. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1048/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine u predmetu broj AP 1048/06, rješavajući apelaciju Proke Stančića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Proke Stančića, podnesena protiv Rješenja Vlade Republike Srpske broj 02/1- 020-844/05 od 7. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih shodno zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Proko Stančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dvorova, kog zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) broj 02/1-020-844/05 od 7. jula 2005. godine.
2. Iz navoda apelacije i dokumentacije koju je apelant dostavio Ustavnom sudu proizilazi da su Vlada RS i Kompanija «Slobomir» d.d. Popovi - Bijeljina (u daljnjem tekstu: Kompanija) 2. septembra 1997. godine zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obavezama broj 02-1162/97, u skladu sa članom 7 Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 8/96). Tim ugovorom se Vlada RS obavezala da će da prenese u svojinu Kompanije zemljište za koje je svojom odlukom utvrdila opšti interes za izgradnju naselja Slobomir. Za tu svrhu pravosnažnim rješenjem nadležnih državnih organa eksproprisane su nekretnine, među kojima je i dio apelantovih nekretnina. Kompanija se, shodno ovom ugovoru, obavezala da će kao investitor na eksproprisanom zemljištu da izgradi planirano naselje.
3. Vlada RS donijela je osporeno Rješenje broj 02/1-020-844/05 od 7. jula 2005. godine, kojim se korisniku eksproprijacije - Vladi RS i investitoru - Kompaniji, prije pravosnažnosti odluke o naknadi za eksproprisane nepokretnosti, dozvoljava da stupe u posjed nepokretnosti koje su eksproprisane Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Apelant je u tački 1 dispozitiva ovog rješenja evidentiran pod rednim brojem 12. U tački 2 dispozitiva navedeno je da će prvostepeni organ, prije nego što preda u posjed eksproprisane nepokretnosti, obezbijediti sve dokaze koji su potrebni da bi se odredila naknada, a u tački 3 navedeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja. Iz uputstva o pravnom lijeku navedenog rješenja proizilazi da žalba nije dozvoljena ali da može da se pokrene upravni spor tužbom kod Okružnog suda u Banjoj Luci, u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.
4. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenog Rješenja Vlade RS broj 02/1-020-844/05 od 7. jula 2005. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu».
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek, bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Shodno jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 37). Sem toga, shodno praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, neophodno je da se iscrpe svi pravni lijekovi koji su ustanovljeni do najvišeg nivoa, u onoj mjeri u kojoj obraćanje višem sudu još uvijek suštinski može da ima uticaja na odluku o meritumu, a uz to treba da se upotrijebe i sva procesna sredstva koja mogu da spriječe kršenje Evropske konvencije (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Austrija protiv Italije, aplikacija broj 788/60, Yearbook IV, 1961. i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146).
7. U konkretnom slučaju, apelant se žali Ustavnom sudu na činjenicu da dio svojih nekretnina, koje su eksproprisane pravosnažnim rješenjem nadležnih državnih organa, treba da preda u posjed Vladi RS i Kompaniji. Nesporno je da je apelant primio Rješenje Vlade RS broj 02/1-020-844/05 od 7. jula 2005. godine, kog je na osnovu člana 34 stav 3 Zakona o Vladi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 3/97 i 3/98) i člana 34 stav 1 Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 8/96) donijela Vlada RS. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da žalba nije dozvoljena, ali protiv ovog rješenja može da se pokrene upravni spor tužbom kod Okružnog suda u Banjoj Luci, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Međutim, apelant je propustio da protiv osporenog rješenja pokrene upravni spor tužbom kod nadležnog suda koja je bila dozvoljena, a u kojoj je mogao da traži da se pred tim sudom ispita primjena materijalnog prava, zbog čega Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući shodno zakonu. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović