Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/06 (Z. Č.)

Odluka donesena 15. 02. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1355/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, u predmetu broj AP-1355/06, rješavajući apelaciju Zdravka Čulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Čulića podnesena protiv rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreska uprava, broj 06/1.01/0202/120-28/06 od 17. aprila 2006.

godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreska uprava, broj 06/1.01/0202/120-16/06 od 20. februara 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Čulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je, 5. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreska uprava, broj 06/1.01/0202/120-28/06 od 17. aprila 2006. godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreska uprava, broj 06/1.01/0202/120-16/06 od 20. februara 2006. godine.

2. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je odlučujući o zahtjevu apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstva finansija - Poreska uprava (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, donio djelomičnu presudu, broj Rs-54/02 od 11. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-412/03 od 15. decembra 2005. godine, a kojom su poništiena rješenja tužene od 15. marta 2002. godine i 15. maja 2002. godine kao nezakonita, te naložio tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto adekvatno njegovoj stručnoj spremi u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odluka o naknadi štete za izostalu naknadu kao i odluka o troškovima parničnog postupka ostavljena je za kasniju presudu.

3. Tužena je donijela rješenje, broj 06/1.01/0202/120-16/06 od 20. februara 2006. godine, kojim je apelanta vratila na rad u Poresku upravu Republike Srpske - Područni centar Prijedor - Područna jedinica Novi Grad sa 1. martom 2006. godine. U pouci o pravnom sredstvu navedeno je da je protiv rješenja dozvoljen prigovor direktoru Poreske uprave u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Tužena je, 17. aprila 2006. godine, donijela novo rješenje o raspoređivanju apelanta, kojim je apelanta rasporedila na radno mjesto administrativni radnik u Područnom centru Prijedor - Područna jedinica Kozarska Dubica. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da apelant u momentu vraćanja u Poresku upravu nije imao konkretno radno mjesto, jer niti jedno nije odgovaralo njegovoj stručnoj spremi, pa kako se naknadno pojavilo jedno upražnjeno u Područnoj jedinici Kozarska Dubica, apelant je shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, raspoređen u tu područnu jedinicu. I u ovom rješenju u pouci o pravnom sredstvu navedeno je da je dozvoljen prigovor direktoru Poreske uprave u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

4. Apelant se u apelaciji eksplicitno žali na rješenja tužene od 20. februara 2006. godine i 17. aprila 2006. godine, ističući da tužena kao poslodavac nije postupila zakonito, odnosno u skladu sa pravosnažnom presudom Osnovnog suda, rasporedivši ga na radno mjesto administrativnog radnika u područnu jedinicu koja je od mjesta njegovog prebivališta udaljena 50 kilometara, bez naknade za prevoz. Istakao je da je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne djelomične presude, ali da do dana podnošenja apelacije nije tražio prinudno izvršenje, jer je očekivao da će tužena dobrovoljno i u sporazumu s njim izvršiti svoju obavezu iz presude. Zbog navedenog smatra da mu je povrijeđeno pravo na rad i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer na njegovom radnom mjestu, koje je obavljao ranije, sad rade drugi uposlenici.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je po okončanju parničnog postupka ishodio presudu, broj Rs- 54/02 od 11. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Ž-412/03 od 15. decembra 2005. godine, kojom su «poništena rješenja tužene RS, Ministarstva finansija-Poreske uprave B.Luka br. 01/0101/126-2091/02 od 15. marta 2002. godine i rješenje broj 0170101/126- 2091/1702 od 15. maja 2002. godine kao nezakonita, pa je slijedom toga naloženo tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto adekvatno njegovoj stručnoj spremi u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja». Apelant je, 3. februara 2006. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje opredjeljujući izvršni naslov identično kao u dispozitivu presude. Međutim, tužena je postupila po pravosnažnom rješenju na način što je apelanta prvo vratila na rad, ali ga po postojećem Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji nigdje nije rasporedila, jer u tom momentu nije imala adekvatno radno mjesto koje bi odgovaralo njegovoj stručnoj spremi. Nakon toga tužena je donijela rješenje o raspoređivanju apelanta na radno mjesto administrativni radnik u Područnom centru Prijedor - područna jedinica Kozarska Dubica, jer je isto u skladu sa njegovom stručnom spremom, na koje apelant ima pravo prigovora u roku od osam dana od dana prijema. Iz navoda apelacije eksplicitno proizilazi da se apelant žali upravo na ova rješenja, kojima je raspoređen na radno mjesto udaljeno od njegovog mjesta prebivališta 50 kilometara bez naknade za prevoz, smatrajući da tužena nije na zakonit način postupila po pravosnažnoj presudi.

9. Iz naprijed navedenog Ustavni sud zaključuje da se o ovim navodima apelanta u sudskom postupku koji je okončan pravosnažnom presudom nije raspravljalo, već je odlučeno u granicama postavljenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanje na posao i raspoređivanje na radno mjesto adrekvatno njegovoj stručnoj spremi, bez bližeg označavanja na koje radno mjesto i u koju Područnu jedinicu. Tek su potom uslijedila rješenja tužene kojima apelant nije zadovoljan, a na koja ima pravo prigovora, pa eventualno i vođenja novog sudskog postupka. Dakle, apelant u odnosu na nove činjenice koje iznosi u apelaciji nije efektivno iscrpio pravna sredstva, već je paušalno naveo da pravosnažna sudska odluka nije provedena na zakonit način.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1355/06 (Z. Č.) | Sudska praksa | Aktio